Nikad ispričana priča o Vili Berošu. Start 13 donosi ekskluzivnu priču o ministru zdravstva koji je zakratko postao najomiljeniji Hrvat.

TAKVOG MINISTRA JOŠ NISMO IMALI. Nekad su političari imali 100 dana za dokazivanje, njemu je bio dovoljan samo jedan. Pušten je na vjetrometinu preko noći, u pravo minsko polje i nije nastradao. Kako će se snaći u mutnim političkim vodama velika je nepoznanica, jer to je teritorij koji mu je oduvijek bio stran i neprivlačan. I nikada se on ne bi prihvatio baviti politikom da mu nisu radili to što su mu radili. Može li biti i u politici jednako uspješan kao što je kao kirurg i vojskovođa koji rukovodi hrvatskom operacijom COVID-19? Vili Beroš, ujedno i najslabije plaćeni ministar. Njegova neto primanja iznose 15.620 kn i jedini je ministar koji ima primanja ispod 16.000 kn.
NOVI START NA SVIM KIOSCIMA od 25.  svibnja 2020.
https://www.startnews.hr/…/-on-je-general-u-ratu-protiv-ko…/

10 NAJTEŽIH ZADATAK U 100 DANA VILI BEROŠA

1. Covid-19 pandemija
2. Najteži potres u zadnjih 140 godina
3. Evakuacija, beba, majki, pacijenata iz bolnica
4. Saniranje šteta bivšeg ministra Kujundžića
5. Krizni stožer
6. Presice, intervjui, gostovanja na TV
8. Vlada RH
9. Koordinator zdravstva za EU pod HR predsjedanjem
7. 1500 odrađenih radnih sati
10. Neposrednost, iskrenost i prisnost s građanima

REZULTAT: Rekorder – postao najpopularniji i najomiljeniji političar u samo 60 dana s potporom od 27 posto. U 100 dana prošao je ono što ni jedan ministar u poslijeratnoj Hrvatskoj nije.

U novom broju tiskanog izdanja koje stiže na kioske sljedećeg tjedna pročitajte veliku priču o "START FACI", o Viliju Berošu, samozatajnom kirurgu kojeg su potiskivali i kojem nisu dali da radi, kojeg su se plašili, jer je bio pametniji i sposobniji od njih... Potiskivali su ga duboko, a onda je iskočio visoko poput lopte koju su glupani držali na velikim dubinama.

Bolest se čekala, a kad je ušla 25. veljače u Hrvatsku bili smo već u njenim raljama. Italija na samo 15 kilometara od Dragonje, zdravstvena kataklizma u Lombardiji, 50.000 Hrvata na Apeninima od kojih su mnogi i dnevni migranti, povratnici sa zimskog odmora u Austriji i Švicarskoj, leglima Corone, neodgovorni liječnici na skijanju u Alpama, otvorene granice i turisti iz Wuhana…
- Samo da ne bude za koji dan kao u Italiji i Kini! Bila je to jedna od najčešćih rečenica koje su karakterizirale reakcije naših građana kad se i to dogodilo. Bio je to tada 26. dan otkako je do tada samozatajni i široj javnosti malo poznati neurokirurg bio na novom radnom mjestu. Sve hrvatske oči bile su uperene u njega i od prvog dana otkako je preuzeo jedno od trusnijih ministarstava. Naslijedivši mali milijun briga, a i ministra Kujundžića, koji se više brinuo o svojim nekretninama, aferama, građevinskim poduzetništvom i imovinskim karticama nego palijativnim problemima zdravstva… uletio je u pravo minsko polje. Tada još nije znao da će ga i COVID-19 dohvatiti i da će biti upravo baš on lider koji će energično uspostaviti prvu liniju obrane od pandemije. Prema van je hinio opuštenost. Što zbilja zbog nepoznavanja pravog karaktera virusa, što zbog mudrog izbjegavanja širenja loših vijesti i panike čak je u nekoliko navrata naglasio kako se ne trebamo plašiti, jer ta je bolest poput obične gripe. Naravno da tome nije bilo tako i naravno da je već tada osjetio ugrozu, da se nešto jako gadno valja. Onako potiho stvarao je atmosferu opreza i s još nekolicinom istomišljenika odašiljao je dosta alarmantne valove prema onima koji odlučuju. Zdravstveni tsunami nije se dogodio i zbog njegove pravovremene reakcije, jer stigao je na mjesto „aferama izmasakriranog Kujundžića“, da se ne lažemo, ponajprije zbog COVID-19! Još tada 30. siječnja imao je na svom radaru kretanje virusa koji je harao Wuhanom, ali kojeg je detektirao i u austrijskim, talijanskim, švicarskim, francuskim skijalištima, a tamo je bilo i naših turista. Kasnije će se pokazati i nekih neodgovornih hrvatskih liječnika koji su to zatajili pri povratku. Nije mu prošao van vidokruga ni čuveni autobus s kineskim turistima koji su krajem siječnja sletjeli na milansku Malpensu, na isti onaj aerodrom gdje su još i tada svakog dana iz Wuhana pristizala i dva Airbusa na redovitoj liniji. Već tada Italija je „kuhala“, no ponašali su se poput putnika na Titanicu i ne osvrtali na virus koji im je došao iza leđa i to u nevjerojatnim količinama. Znao je Vili i za gotovo 300.000 kineskih radnika što rade u talijanskim tvornicama od Milana pa sve do nama obližnjeg Trsta, istog onog grada u kojem su još 9. ožujka, ama baš kao i u brojnim drugim talijanskim gradovima, mladi na središnjim trgovima upražnjavali svoje običaje – masovna druženja, ponajprije mladih. Bio je to šok i za nas u Hrvatskoj, a Beroš je kipio. – Kazao mi je: - Ovo neće biti dobro! I što mu je preostalo nego da alarmantno zatraži hitno uvođenje i najstrožih mjera u Hrvatskoj. Danas mu je žao što nije već tada uspio nagovoriti one koje odista odlučuju u Hrvatskoj, jer imali bi tjedan više za doček prave pandemije. Bilo kako bilo, u odnosu na druge Hrvatska nije kasnila. Prema Viliju, trebali smo to i ranije napraviti. Tadašnji slovenski premijer Marijan Šarec šizio je početkom ožujka na hrvatske vlasti koje su potiho na granicama uveli iznimno strogu kontrolu ulaska kamiona u Hrvatsku. Zapravo, iako tada još stroge mjere u Hrvatskoj nisu bile javno obznanjene, one su u dobroj mjeri već počele funkcionirati. Bila je to zapravo već tada „tiha priprema za obračun s COVID-19“. Slovenci su bili zatečeni i ne samo s kolonama kamiona koje su se protezale od Bregane pa sve do Krškog, već i zbog virusa kojeg tamo Vlada u ostavci nije ozbiljno doživljavala. Šareca je više brinulo hrvatsko zatvaranje granica zbog neometanog prolaska roba i kamiona, nego zbog opasnosti koja je bila već tada prisutna, zbog Corone. Uz to bio je i iznimno licemjerne, jer on je te iste kolone godinama prije već stvarao. Bile su na drugoj strani njihove "meje" pa ga to nikada nije smetalo. Štitio je „šengensku granicu“ i zbog toga su kamioni sve do ožujka, godinama se gomilali u kolonama od te iste Bregane pa sve do samog ulaska u Zagreb, u dužini, katkada i od 20 kilometara. Zašto valja podsjetiti na način percipiranje Corone i u Sloveniji? Upravo u ovom srazu posve različitog pristupa ogleda se hrvatska pravovremena reakcija. Kad sam 5. ožujka razgovarao s Vili Berošem ostao sam šokiran njegovim spoznajama i planovima. - Samo da ne bude za koji dan kao u Italiji i Kini, gotovo da je u potpunosti ponovio rečenicu s početka teksta, koja se često znala pročitati na društvenim mrežama. No tu nije stao.
- Razvili smo brojne scenarije, od onih povoljnih za Hrvatsku, pa sve do najcrnjeg, kazao mi je.
- A koji je to?
- Bergamo, Lombardija i 10.000 mrtvih u Hrvatskoj od posljedica širenja COVID-19!

Tad me je uhvatio istinski strah, a sve ono što sam vidio samo koji dan ranije počeo sam gledati posve drukčijim očima. Vili me je uvjerio kako ćemo imati ozbiljnu i zahtjevnu bitku s nevidljivim protivnikom. Na svu sreću, spoznaja da postoji netko, da ima u nas i njih koji to vide činile su mi mirnijim. Via Torino u Trstu s okupljenim mnoštvom koje ispija kavice i pivice, baš kao i kamioni od Obrežja do Krškog… promatrao sam već tada posve drugim očima. Jednako kao i Vili Beroša u kojem sam prepoznao mahera koji vidi i kad većina njih ne vidi!

U novom broju tiskanog izdanja koje stiže na kioske sljedećeg tjedna pročitajte veliku priču o START FACI, o Viliju Berošu, samozatajnom kirurgu kojeg su potiskivali i kojem nisu dali da radi, kojeg su se plašili, jer je bio pametniji i sposobniji od njih. Potiskivali su ga duboko, a onda je iskočio visoko poput lopte koju su glupani držali na velikim dubinama.