Napisao: Dragan Đukanović

Potpisivanje sporazuma o Južnom plinskom interkonektoru između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Dubrovniku donosi novi energetski koridor, ali i niz otvorenih pitanja. Projekt je predstavljen kao povijesni iskorak: BiH prvi put dobiva izravan pristup hrvatskom plinskom sustavu i LNG terminalu na Krku, dok Hrvatska dodatno učvršćuje ulogu regionalnog energetskog čvorišta. No iza političkih poruka ostaje dvojba tko će dugoročno najviše profitirati, a tko će ostati tek tranzitni prostor za tuđe interese.

Sporazum je potpisan u sklopu summita Inicijative triju mora u Dubrovniku, uz prisutnost čelnika trinaest država te predstavnika Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije. Ključni akteri su hrvatski premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. Projekt se planira realizirati u idućim godinama, a javno je obrazložen potrebom diverzifikacije izvora opskrbe plinom i smanjenja ovisnosti o Rusiji.

Plinovod Zagvozd–Posušje i pristup LNG-u na Krku

Južni plinski interkonektor podrazumijeva izgradnju plinovoda između Zagvozda i Posušja, uz krakove prema Mostaru, Bugojnu i Travniku. Time BiH dobiva novu rutu opskrbe putem hrvatske mreže i LNG terminala na Krku. Formalno, riječ je o diverzifikaciji i smanjivanju ovisnosti o ruskom plinu. U praksi, radi se o preusmjeravanju ovisnosti s jednog dobavljača na druge, uz snažan politički okvir u kojem važnu ulogu imaju Washington i, u manjoj mjeri, Bruxelles.

Elmedin Konaković opisao je projekt kao „povijesni“. U regionalnom kontekstu ta je ocjena razumljiva: energetska infrastruktura danas je prije svega političko pitanje. No takve velike riječi često prate projekte koji se potpisuju bez šire javne rasprave o ukupnim troškovima, rizicima i dugoročnim obvezama koje države preuzimaju.

Američko sudjelovanje dodatno naglašava geopolitičku dimenziju. Na summitu su bili i predstavnici SAD-a, uključujući i ministra energetike Chrisa Wrighta. Sjedinjene Američke Države već godinama snažno podupiru širenje LNG infrastrukture u Europi, a ovaj projekt uklapa se u tu širu strategiju.

Inicijativa triju mora, sporazumi sa SAD-om i ograničena autonomija
Potpisivanje interkonektora dio je šireg okvira Inicijative triju mora, koja spaja prostor između Baltika, Jadrana i Crnog mora. U Dubrovniku su čelnici raspravljali o energetskim, prometnim i digitalnim projektima. Za hrvatsku vladu, predvođenu Andrejom Plenkovićem, južni interkonektor još je jedan dokaz „uspjeha“ politike stvaranja energetskog čvorišta. No ostaje pitanje koliko je riječ o doista samostalnoj strategiji, a koliko o prilagođavanju vanjskim planovima.

Uz sporazum o plinovodu, potpisano je i devet sporazuma između Hrvatske i SAD-a, uključujući područja energetike i civilne nuklearne energije. Na papiru to izgleda ambiciozno, ali iskustvo sličnih dogovora u prošlosti pokazuje da se dio njih pretvori u skupe aranžmane, a dio nikada ne zaživi u praksi. Bez jasnih analiza i transparentnih uvjeta teško je procijeniti stvarni doprinos takvih dokumenata nacionalnim interesima.

Spominjani „fond fondova“ te ideja Razvojne banke Triju mora, koju ističe poljski predsjednik Karol Nawrocki, predstavljeni su kao alati za ubrzanje projekata. No bez konkretnih izvora financiranja i preciznih pravila, postoji opasnost da ostanu dio birokratske arhitekture koja više služi za odgađanje odluka nego za njihovo provođenje.

U pozadini svega je i stanje u Europskoj uniji. Vodstvo u Bruxellesu nastavlja donositi sve detaljniju regulativu, dok dio industrije i kapitala traži okruženja s jasnijom političkom voljom i manje neizvjesnosti. Regija Triju mora nastoji iskoristiti svoj položaj između većih sila, ali često bez dovoljno dosljedne, vlastite strategije.

Za Hrvatsku južni interkonektor jest potvrda ambicije da se učvrsti kao ključno energetsko središte. Međutim, postavlja se pitanje sadržaja te ambicije: hoće li ona značiti snažniju kontrolu nad infrastrukturom i ugovorima, ili će se svesti na ulogu pouzdanog tranzitnog partnera drugima. Izjava Andreja Plenkovića da „svijet 2026. nije svijet iz 2016.“ podsjeća na promijenjene sigurnosne i energetske okolnosti, ali istodobno naglašava potrebu za većom samostalnošću pri donošenju odluka.

Za BiH interkonektor može biti izlaz iz jednostrane energetske ovisnosti i prilika za veći manevarski prostor. No politička fragmentiranost i unutarnji sukobi, kao i utjecaji susjednih država, otežavaju pretvaranje te šanse u dugoročnu, stabilnu politiku. Posebno Hrvati u BiH, tradicionalno povezani s hrvatskim HDZ-om, ostaju u okviru ograničenih dometa te stranke, koja nerijetko stavlja stranačke interese ispred dugoročne održivosti zajednice koju predstavlja.

Na europskoj energetskoj karti ovaj se projekt predstavlja kao dokaz da se ključne odluke sve više donose „na terenu“, u suradnji nacionalnih vlada i vanjskih partnera. No ostaje otvoreno pitanje tko u konačnici određuje smjer: države koje grade cijevi i dalekovode, ili centri moći čiji se interesi u te projekte ugrađuju. Materijalna infrastruktura lako je mjerljiva; prostor stvarne slobode odlučivanja koji ona donosi, bit će vidljiv tek kroz buduće odluke Hrvatske i BiH o tome kako će tim resursima upravljati.