Tri dana svjetskog prvenstva u Sjevernoj Americi bila su dovoljna da se razbije još jedan uglađeni europski mit – onaj o „kontinentu koji igra najbolji i najučinkovitiji nogomet“. Na klupskoj razini to još uvijek stoji: Liga prvaka, milijarde, superzvijezde, sav taj glamur. Ali čim izađu iz komforne zone svojih klubova, europske reprezentacije izgledaju kao da su zalutale u turnir koji se igra u nekoj drugoj stvarnosti.

Pet europskih nastupa, jedna jedina pobjeda. I to Škotske, uz mnogo muke, protiv Haitija. U međuvremenu se Bosna i Hercegovina doslovno na jedvite jade izvukla s bodom protiv dominantne Kanade. Ako je ovo uvod u turnir, Europa je već u prvom poglavlju izgubila auru nedodirljive sile.

Samodopadna Europa i stvarnost travnjaka

Navikli smo slušati kako je Europa centar nogometnog svemira. I jest – ali samo kad govorimo o klubovima. Reprezentativni nogomet je druga priča, s drukčijim ritmom i sasvim drukčijom hijerarhijom moći. Početak ovog mundijala to je razgolitio bez imalo milosti.

Češka je prva pala. Poraz 2:1 od Južne Koreje, i to u utakmici u kojoj su Azijci bili organiziraniji, brži i konkretniji. Češki završni pritisak bio je više izraz panike nego plana. Nije ih pregazila neka egzotična reprezentacija koja živi od slučajnih bljeskova, nego ozbiljna azijska nogometna škola koja zna što hoće.

Onda je na scenu izašla reprezentacija Bosne i Hercegovine. Momčad koja kod nas uživa simpatije, često i više emocionalne nego racionalne. Protiv Kanade našla se u ulozi autsajdera, ne samo na papiru, nego i na travnjaku. Kanađani su diktirali ritam, stajali više, kombinirali bolje, a Bosna je dvaput vadila loptu s gol-linije. Remi 1:1 za igrače Sergeja Barbareza jest dobar rezultat, ali teško da ikoga u svlačionici može učiniti mirnim.

Ta je utakmica brutalno podsjetila da je nogomet izvan Europe u međuvremenu odrastao. Kanada, koju stariji navijači i dalje pamte kao simpatičnog statistu na velikim natjecanjima, danas mirno dominira protiv europske reprezentacije i ostavlja dojam da je upravo ona ta koja je propustila pobjedu.

Švicarsko bahaćenje, škotska muka i turska frustracija

Švicarska je protiv Katra ušla s klasičnim europskim stavom: mi smo ti koji znaju, oni će se braniti, a na kraju će se rezultat sam od sebe posložiti. Vodstvo 1:0 djelovalo je kao potvrda scenarija. A onda – promašaji, nonšalancija i kazna u zadnjim sekundama. Katar je jedva čekao prvu pukotinu u švicarskoj samouvjerenosti i iskoristio je. Remi koji će Švicarci službeno pokušati relativizirati, ali u sebi dobro znaju: ovo je bio poraz u svim bitnim kategorijama osim na semaforu.

Tek je Škotska uspjela donijeti prvu europsku pobjedu na turniru, i to minimalnih 1:0 protiv Haitija. Gol Johna McGinna spasit će statistiku, ali ne i dojam: Karibi su bili ravnopravan suparnik, u nekim trenucima čak i opasniji. Kad škotska reprezentacija, koja se sama bori za status čimbenika u europskom vrhu, jedva slomi Haiti, to mnogo govori o dvije stvari – koliko je svijet nogometa izvan Europe napredovao i koliko se europski srednji sloj reprezentacija uljuljao.

Posebna priča je Turska

Poraz 0:2 od Australije, uz trideset udaraca prema golu i osam u okvir. Statistika za laboratorij, ali bodovi putuju na krivi kontinent. „Napadali smo, stvarali, nismo imali sreće“ – stara pjesma iza koje se često skriva temeljni problem: manjak ideje što napraviti kad stvari ne idu po planu. Australci su bili jednostavni, disciplinirani i strpljivi. Turci su na trenutke podsjećali na momčad koja vjeruje da će se mreža sama zatresti od siline njihovih pokušaja.

Zbroj svega?

Europa na ovom SP-u zasad stoji na krhkim temeljima: jedna pobjeda, dva remija, dva poraza. Daleko važnije od rezultata jest dojam da je dobar dio reprezentacija sa „Stare dame nogometa“ ušao u turnir uvjeren da im samo ime donosi pola posla.

U toj slici Bosna i Hercegovina je zanimljiv slučaj. S jedne strane, bod protiv Kanade vrijedan je i psihološki i rezultatski. S druge strane, činjenica da je taj bod izvučen spašavanjem lopte s gol-linije i preživljavanjem kanadskog pritiska otvara pitanje: jesmo li kanadsku nogometnu stvarnost podcijenili ili bosansku precijenili? Odgovor će dati sljedeće utakmice, ali već sada je jasno da europsko samopouzdanje više ne može počivati na zastarjeloj priči o vlastitoj nadmoći.

Svjetsko prvenstvo tek je krenulo, ali tablica i dojam nakon prva tri dana ne ostavljaju mnogo prostora za izgovore. Europske reprezentacije u Sjevernoj Americi zasad više nalikuju na klub gostiju koji je stigao prekasno na zabavu – vrata su otvorena, glazba svira, ali plesni podij već imaju neki drugi igrači.