Napisao: Igor Stažić

Negdje oko pola četiri ujutro, u mrklini prvoga svibnja 1995., zabrundao je Jeep mog susjeda, prijatelja, generala Mate Laušića. Zvuk Chryslerova šestaka bio je tada nešto više od mehaničke buke – bio je signal da se negdje u ovoj zemlji opet odlučuje o svemu. Kad god bi taj auto po noći nestao niz ulicu, znali smo da negdje kreće akcija, da se vodi bitka na život i smrt s onima koji su nam mjesecima i godinama pokušavali oteti državu.

Te se noći pretpostavka brzo pretvorila u spoznaju. U sedam ujutro probudili smo se u drukčijoj Hrvatskoj. Počeo je Bljesak, operacija koja će u manje od dva dana promijeniti vojnu i političku sliku države i pokazati da Hrvatska vojska više nije improvizirana formacija nego ozbiljna sila. Samo je jedno bilo važnije od karata i ciljeva – da se moj susjed i ostalih oko 7200 branitelja vrate živi. On se, na sreću, vratio. Rudolf Perešin nije.

Dan kada je Hrvatska dokazala da može

Operacija je počela 1. svibnja u 5:30 ujutro. Hrvatska vojska udarila je po središnjem i južnom dijelu snaga takozvane RSK. U napadu su sudjelovale 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, uz pričuvne i domobranske postrojbe te snažnu potporu protuoklopno-topničko-raketnih postrojbi. Glavne osi napada vodile su iz smjera Novske i Nove Gradiške.

Zapovjednik smjera Novska bio je general-bojnik Ivan Basarac, a smjera Nova Gradiška general-pukovnik Petar Stipetić. Krajnji cilj bio je jasan i simboličan: ulazak u Okučane, središte pobune i terora koji je godinama držao u šaci zapadnu Slavoniju, blokirao autocestu i željezničku prugu – krvotok zemlje prema istoku.

U manje od 32 sata oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara dotad zauzetog zapadnoslavonskog područja. Ponovno je uspostavljen nadzor nad autocestom i prugom prema istočnoj Slavoniji. Vojno, to je bila munjevita operacija. Politički, to je bio trenutak u kojem je Hrvatska pokazala da više ne pristaje na smrznute sukobe i beskonačna pregovaranja dok joj teritorij ostaje izvan njezina nadzora.

Procijenjeni gubici vojske tzv. RSK kretali su se između 350 i 450 poginulih, s više od tisuću ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva i golema količina pješačkog naoružanja i opreme. Hrvatska vojska pokazala je da zna planirati, koordinirati i dovršiti zadatak – ne samo braniti, nego i oslobađati.

Cijena pobjede i ime koje ne smijemo zaboraviti

Ta pobjeda nije došla besplatno. Poginulo je 511 pripadnika Hrvatske vojske i policije, 161 je ranjeno. Svaki od tih poginulih bio je nečiji susjed poput Mate, nečiji prijatelj, otac, sin. U statistici će ostati brojke, ali u stvarnosti riječ je o ljudima koji su na oltar države položili ono jedino što nisu mogli vratiti – vlastiti život.

Među tim imenima posebno odzvanja ono Rudolfa Perešina. Čovjeka koji je već 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju i izgovorio rečenicu koja je postala moralni orijentir: „Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate.“ Tijekom Bljeska njegov je zrakoplov srušen, a on je glavom platio odluku da umjesto agresora izabere vlastiti narod i državu koja tada još nije ni bila dovršena.

Dok je Hrvatska vojska na terenu dovršavala operaciju, uslijedila je odmazda. 2. i 3. svibnja snage tzv. RSK raketirale su Zagreb višecijevnim bacačima raketa M-87. Poginulo je petero civila, više od 200 ih je ranjeno. Metropola je dobila svoje krvavo podsjećanje da rat nije apstrakcija s ekrana, nego vrlo konkretna mogućnost da ti raketa padne u ulicu.

Unatoč tome, ili upravo zato, Bljesak je ostao simbol. Simbol da Hrvatska ne želi biti talac ničije pobune, ničijih barikada i ničijih „privremenih rješenja“. Pokazalo se da vojska može podnijeti teret ozbiljne operacije i da politički vrh ima spremnost stati iza takve odluke. Uskoro je uslijedila i Oluja, logičan nastavak puta započetog onoga jutra kad je zabrujao Jeep u mojoj ulici.

Bljesak je bio uvertira u konačnu pobjedu u Domovinskom ratu, ali i podsjetnik da se svaka karta na vojnom zemljovidu plaća ljudskim životima. Kad danas gledamo oslobođene Okučane, autocestu kojom vozimo prema istoku i normalnost koja se podrazumijeva, vrijedi se sjetiti da je sve to jednom bilo crvena zona. I da iza svake takve crvene zone stoje ljudi poput Mate Laušića i Rudolfa Perešina – jedan koji se vratio, drugi koji nije.