Napisali: Borut Černelić i Igor Stažić

Foto: Start/Freedom

Zamislite da vas netko teleportira u nepoznat grad, smjesti u raskošno operno gledalište i pred vama izvede Bizetovu Carmen. Nakon više od tri sata glazbenog i scenskog užitka upita vas:

„A gdje ste vi to večeras bili?” Milano? La Scala? Metropolitan Opera u New Yorku? London? Madrid? Pariz? Vjerojatno bi malo tko kao iz topa odgovorio: Zagreb!

A upravo se u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, u petak 6. studenoga, dogodila jedna od onih opernih večeri koje se ne zaboravljaju. Ova Carmen ne osvaja samo glasovima, scenografijom, kostimima ili koreografijom. Osvaja cjelinom: umjetničkim sjajem u kojemu se svaki talent pretvara u dio nečega mnogo većeg.

Od sjajne premijere do umjetničkog glanca

Već je premijera 23. listopada pokazala iznimnu umjetničku snagu produkcije. No izvedba 6. studenoga donijela je još dragocjeniju uigranost, sigurnost i gotovo savršenu usklađenost svih sudionika. Predstava je sazrela i pronašla svoj konačni zajednički ritam. Takav sklad ne nastaje slučajno.

Redatelj Pier Francesco Maestrini okupio je iznimno talentirane umjetnike, ali bez golemog rada, discipline i njegove gotovo nevidljive redateljske ruke ni najveći talenti ne bi stvorili tako impresivnu cjelinu. U toj se nevidljivosti prepoznaje redateljska veličina: ne gledate redatelja, nego život koji pulsira, pleše, ljubi, pati i tragično nestaje.

Sofija Petrović – čista esencija Carmen

Među svim tim dosezima blista Sofija Petrović. Beograđanka koja je osvojila Zagreb operom smještenom u Sevilli. Nije dovoljno dobiti naslovnu ulogu da biste doista bili glavni. Carmen zahtijeva raskošan glas, scensku prisutnost, glumački temperament i plesnu izražajnost. Sofija ima sve!

Njezin glas očarava u različitim registrima, s lakoćom prelazeći iz senzualne nježnosti u snažan dramski izraz. Njezina gluma nije dodatak pjevanju, nego njegov prirodan nastavak.

Ona ne igra Carmen. Ona je živi. Nije gruba ni banalno provokativna: snažna je, profinjena, ponosna, zavodljiva i slobodna.

A kada zapleše, kada se prepusti ritmovima romskih i španjolskih plesova, cijela predstava kao da poleti u novu orbitu umjetničkog stvaralaštva. Glas, pokret, pogled, držanje i ples postaju jedno. U drugom činu ta se sinergija pretvara u eksploziju senzualnosti, ljepote i emocija. Teško je odlučiti treba li je prije slušati ili gledati.

Onaj tko je Sofiju Petrović doveo na zagrebačku pozornicu znao je što radi. Možda ćemo tek s vremenskim odmakom potpuno osvijestiti koliko smo bili povlašteni što smo je mogli slušati i gledati upravo ovdje, kod kuće.

Darija Auguštan i Leon Košavić – hrvatski glasovi velikog dosega

U međunarodnoj produkciji posebno raduje izvrsnost hrvatskih solista. Darija Auguštan kao Micaëla svojim je milim, toplim lirskim sopranom u trećem činu unijela drukčiju emocionalnu boju u svijet strasti i ljubomore.

Njezino je pjevanje bilo profinjeno, iskreno i duboko osjećajno. Nije pokušavala nadglasati dramu. Donijela joj je ljudskost.

A onda Leon Košavić! Njegov Escamillo oličenje je samopouzdanja, ponosa i scenske karizme. Posebno je u četvrtom činu svojom pojavom i interpretacijom dao gotovo nestvarnu dinamiku predstavi. Gord, uvjerljiv, vokalno snažan i scenski prisutan, ostavio je nezaboravan trag. Zagrebačka Carmen zato je i potvrda visoke kvalitete hrvatskih opernih snaga.

Ansambl bez slabog mjesta

Koliko god Sofija bila nenadmašna, ovu večer ne bi bilo pravedno svesti na jednu zvijezdu. To je predstava čitavog sazviježđa. Giorgio Berrugi kao Don José donosi dramsku snagu čovjeka koji između ljubavi, ljubomore i opsesije klizi prema tragediji. Njegov odnos s Carmen nije samo vokalni dijalog, nego sukob nepomirljivih svjetova. Ni u manjim ulogama nema umjetničkog popuštanja: svaki izvođač pridonosi cjelini.

Orkestar HNK-a – raskoš Bizetove glazbe u svakom taktu

Jedan od velikih junaka večeri bio je Orkestar Opere HNK-a pod ravnanjem Josipa Šege. Uigran, discipliniran, raskošan, ali nikada nametljiv, otkrivao je najfinije emocionalne nijanse Bizetove partiture. U dramatskim trenucima silovit, u lirskim gotovo nestvarno suptilan, bio je mnogo više od pratnje.

A flaute! Poseban naklon zaslužuju Ana Benić Šalinović i Marta Šomođi Homan, čije su flautističke dionice među najljepšim glazbenim trenucima večeri.

Čas nježne i prozračne, čas gorde i ponosne, kao da kroz njih progovara sama Carmen. Usklađenost, ujednačenost tona i profinjeno oblikovanje fraza dali su svakoj melodiji vlastiti dah. U raskošnoj zvučnoj paleti mjesto ima i blistavi piccolo.

Ništa manje nisu impresionirali gudači: njihova preciznost, plemenita zvučnost i sposobnost da od siline prijeđu do najnježnijeg šapata. Rog je svojim toplim tonom davao dodatnu dubinu orkestralnoj slici. To nije bila tek odlična pratnja, nego samostalna velika interpretacija Bizetove glazbe.

Zvjezdice koje su zasjale kao velike zvijezde

Posebnu naklonost zaslužuju najmlađi. Dječji operni zbor „Zvjezdice”, koji su uvježbale Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić, pokazao je koliko ozbiljan doprinos mogu dati mali izvođači. Njihova scenska razigranost, muzikalnost i očito uživanje u nastupu unijeli su dodatnu toplinu. Djelovali su kao ravnopravni sudionici velikog opernog događaja. Zbor Opere HNK-a, pod vodstvom Luke Vukšića, dao je masovnim prizorima potrebnu glazbenu punoću i životnost.

Raskoš koja ima umjetničko opravdanje

Scenografija Juana Guillerma Nove, kostimi Cristine Aceti, koreografija Matilde Rubio i oblikovanje svjetla Jeana Paula Carradorija stvaraju svijet u kojemu raskoš nije samodopadna dekoracija. Sve je u službi predstave, njezine strasti, slobode i neumitne tragedije. Ovdje se očito nije štedjelo na umjetničkoj izvrsnosti – i svaki uloženi cent dobio je opravdanje.

Zagreb među opernim velikanima

Ova Carmen stiže u iznimno važnom trenutku za zagrebačku Operu, uvrštenu među šest finalista International Opera Awards 2026. u kategoriji Opera Company. Uz Zagreb su nominirane operne kuće iz Atlante, Londona, Hamburga, Lyona i Madrida. Nakon ovakve izvedbe teško je ne pomisliti koliko je ta nominacija zaslužena. Držimo palčeve da HNK ostvari jedno od najvećih međunarodnih priznanja u svojoj opernoj povijesti.

Tri sata koja su proletjela poput glazbenog maestrala

Prema programu izvedbe, predstava traje tri sata i šesnaest minuta. No tko je te večeri gledao na sat? Od prvih taktova do tragičnog završetka Carmen je publiku držala u gotovo hipnotičkom zagrljaju. Tri sata proletjela su poput glazbenog maestrala.

Neke predstave završavaju posljednjim pljeskom, a neke nastavljaju živjeti u nama. Teško je zamisliti da mnogi posjetitelji nisu još dugo zviždali, pjevušili ili u mislima ponavljali melodije besmrtne Bizetove opere. Ta-ra-ra-ta-tam, tam, ta-ta-ra-ta… Sevilla je ostala na pozornici, ali njezina je glazba otišla s nama u zagrebačku noć. Uživali smo. I bili ponosni što se sve dogodilo upravo u Zagrebu.