Napisala: Nada Tušak

Fotografija: Screenshot N1

Dok Andrej Plenković govori o "povijesnoj prilici" i megainvesticiji, u selu Pecka kraj Topuskog jedna se priča odvija starinski, gotovo arhaično: čovjek, stado, pašnjak i djedovina. Na istoj toj zemlji, koju mnogi u Zagrebu vide samo kao lokaciju na karti za projekt vrijedan više od 50 milijardi eura, Mile Bajić – Baja – jednostavno kaže: - "Ne dam."

Njegov protivnik nije država u ratu, nego država u odijelu – personificirana u liku poduzetnika Jake Andabaka i političke mašinerije koja je već naučila kako se pod izlikom "višeg interesa" privatna imovina elegantno prevodi u tuđe vlasništvo. Ako Baja neće prodati, može ga se izvlastiti.

Investicija koja ne vidi ljude

Priča o podatkovnom centru Pantheon AI iscrtana je brojkama koje imaju zadatak zaslijepiti: 50 milijardi eura, potrošnja struje veća od grada, vode više nego što navodno troši cijeli Split, ulaganje "kao sto Peljeških mostova". To je PR matrica koju ova vlast koristi godinama – od svake brojke napraviti vatromet, a da nitko ne postavi osnovna pitanja: tko točno, gdje točno i po koju cijenu točno?

Općinski načelnik Topuskog, Ivica Kuzmić, oduševljeno govori o tri puta većem proračunu, infrastrukturi, mladima koji će se navodno vratiti. Klasična HDZ-ovska bajka: najprije obećaj brda i doline, a onda iza kulisa rješavaj imovinskopravne odnose po kratkom postupku. Transparentnost? Javna rasprava? Ozbiljne studije utjecaja na okoliš? Sve se to u Hrvatskoj obično svodi na nekoliko službenih oglasa koje nitko ne čita i na već gotov posao.

Jer dok načelnik maše Excel tablicama, Baja u Pecki čuje – bušilice. Dva dana prije potpisivanja velikog ugovora u Dubrovniku, strojevi već rade, zemlja se buši, teren se priprema. Povratnik, čovjek koji se vratio na Baniju nakon rata, tek naknadno shvaća da je zemlja oko njegova imanja već pokupovana, da je on ostao jedini "problem" u savršeno zaokruženoj parceli Pantheona.

Banija kao kulisa, Baja kao smetnja

Banija je desetljećima bila simbol hrvatskog zaborava: prvo rat, pa siromaštvo, pa potres, pa opet ništa. Povratnici su iskušani rekvizit za državne komemoracije, ali u stvarnom životu – teret. Jer tko razuman planira digitalni hram umjetne inteligencije na području gdje nema ni interneta ni table s natpisom sela, a da pritom ne krene od toga da vidi ljude koji ondje žive?

Odgovor je: oni koji ljude uopće ne vide. Baja je u toj priči samo smetnja. Povratnik koji se ne uklapa u PowerPoint prezentacije, seljak s ovcama koji kvari kadar dronskim snimkama budućeg tehnološkog raja. I zato je iznenađujuće lako bilo pokrenuti lavinu mržnje prema njemu – jer je "povratnik", jer ne razumije "napredak", jer ne shvaća da navodno smeta hrvatskoj verziji Silicijske doline.

No kad se ogole svi PR slojevi, ostaje gola činjenica: čovjek koji se vratio na svoju djedovinu nakon rata sada sluša kako mu se prijeti izvlaštenjem, jer je njegov pašnjak – višak. I to se predstavlja kao razvoj.

Hrvatsko pravosuđe je sporo, ali kada treba poslužiti krupnom kapitalu i političkom interesu, zna biti iznenađujuće učinkovito. Nije prvi put da se zakoni o izvlaštenju, koje je minuciozno dotjerivala ekipa oko Bačića, koriste za projekte o kojima nitko nije ozbiljno razgovarao s lokalnim stanovništvom. "Viši interes" pretvoren je u frazu kojom se brišu životi, navike, povijesti obitelji.

I dok se na društvenim mrežama vode facebook-ratovi oko potrošnje struje i vode – hoće li Pantheon AI trošiti kao grad ili kao nuklearka Krško, hoće li presušiti Utinju i sve okolne izvore – u stvarnom životu jedan čovjek jednostavno brani svoje: "Ne dam djedovinu." To zvuči anakrono, gotovo patetično u eri umjetne inteligencije, ali upravo ta rečenica otkriva svu pukotinu hrvatskog razvoja.

S jedne strane imamo državni vrh, Plenkovića i HDZ-ov aparat, koji svaki megaprojekt doživljava kao priliku za politički PR i novu rundu klijentelizma. S druge strane imamo Baniju, Banijce i povratnike, koji svaki put posljednji saznaju što se planira na njihovoj zemlji. Nije problem u umjetnoj inteligenciji, problem je u vrlo stvarnoj i vrlo bezobzirnoj političkoj volji da se i ovaj put odlučuje preko glava onih koji ondje žive.

U povijesti smo slavili one koji su stali na svoj prag i rekli "ne". Od Josipa Jovića kao simbola branitelja do poglavice Seattlea, koji je govorio da se nebo i zemlja ne mogu prodati. Danas, kad jedan Baja na Banovini govori istu stvar, vlast ga tretira kao prepreku, smetnju, tehnički problem koji će riješiti paragrafima o izvlaštenju.

Pitanje nije jeste li za ili protiv projekta Pantheon AI. Pitanje je jeste li spremni prihvatiti da se i 50 milijardi eura mora zaustaviti na crti koju povlači – čovjekova djedovina. Ako država i kapital ne znaju stati tu, onda problem nije u Baji, nego u nama.