Napisala i snimila: Nada Tušak

Mile Bajić Baja iz sela Pecka kod Topuskog odbio je izazovnu i izdašnu ponudu od 400 tisuća eura za prodaju 400 godina starog obiteljskog imanja od 10 hektara na području predviđenom za izgradnju Pantheon AI data centra, projekta koji se predstavlja kao najveći takav centar u Europi i najveće ulaganja u Hrvatskoj. Kao razlog navodi stoljetnu povezanost svoje obitelji s tim krajem, očuvanje prirode te bojazan za vodocrpilište Perna, kao i za budućnost lječilišta i lokalnog stanovništva. Nakon što je priča o mega investiciji od 50 milijardi eura zagolicala pažnju javnosti i poput požara proširila se Hrvatskom mnogi su se upitali, a tko je taj Baja koji ne želi prodati svoju zemlju?

U namjeri da otkrijemo ne samo pozadinu potencijalno najveće ikada investicije u Hrvatskoj, koja se nakon propitivanja u samo nekoliko dana istopila s famoznih 50 milijardi na 15 milijardi eura posjetili smo Milu Bajića Baju iz sela Pecka koji svoju imovinu ne želi prodati ni za skoro pola milijuna eura.

Tragovi predaka i kordunski stećci

Baja kaže da su njegovi preci tu preko 400 godina i da njegova kuća i zemlja nisu za prodaju. On ima saznanja da su oni po porijeklu iz Crne Gore. Pred najezdom Osmanlija povlačili su se prema unutrašnjosti i tako su završili na vratima Korduna u Topuskom kao graničari Vojne krajine s ciljem obrane austrougarske granice od Osmanlija. Uputio nas je na izvore u kojima postoje dokazi o tome: „U zemljišnim knjigama se može naći kome i kako je dijeljena zemlja i kako se to radilo po službi i po činu. Osim toga postoje vrlo stara groblja, oko 250–300 godina stara kod nas u Peckoj gdje ima čak pet grobalja. Smatram da je to vrijednost koju treba dodatno istražiti, urediti na neki način i uvrstiti u turističku ponudu. U Crnom Potoku, selu do Pecke, imaju još starija groblja. Bilo bi šteta da se to uništi i da to nestane, da se takva povijest izgubi.“ 

Još je povjesničar i arheolog Mirko Šepar polovicom dvadesetog stoljeća opisao ove lokalitete kao kordunske stećke koji po svojim karakteristikama odgovaraju tipologiji bosanskih stećaka. U Crnom Potoku je ukazao na činjenicu o postojanju srednjovjekovne nekropole, a vrijedne lokalitete sa stećcima je našao i u selima Perna, Bačuga i drugdje. 

Graničare u Vojnoj krajini povijesni izvori nazivaju  Vlasima...

U svojoj knjizi „Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj“ istaknuti hrvatski povjesničar Andrej Čebotarev naglašava da je pojam Vlah u 16. i 17. stoljeću prvenstveno označavao nomadsko-stočarski sloj stanovništva koje je dolaskom u Vojnu krajinu dobilo status slobodnih vojnika. Tvrdi da su došli s područja Balkana, većinom iz Bosne i Hercegovine, zatim iz Crne Gore, Dinarida i drugih krajeva i da su bili većinom pravoslavne vjere.  Tek nakon Francuske revolucije kad nastaju nacije (prva nacija na svijetu su Francuzi) u 19. stoljeću i na ovim prostorima počinje formiranje nacija po vjerskom ključu pa svi koji su bili pravoslavci proglašavaju se Srbima, a katolici Hrvatima bez obzira na porijeklo. Tad se počinje isprepletati utjecaj Srpske pravoslavne crkve i politike iz Srbije na području Vojne krajina što se dalekosežno odrazilo na političke aspiracije i posljedice koje i danas osjećamo. Crkva je do tada imali svoju pretežno misijsku ulogu pomažući kod doseljavanja dijela pravoslavnog stanovništva u Vojnu krajinu koje je bježalo od Osmanlija. 

Inače Vojnu krajinu su u 16. stoljeću osnovali Habsburgovci, trajala je do kraja 19. stoljeća, a protezala se od Karlobaga pa do Županje i dalje.

Od povijesnih izvora spomenimo još Vlaške statute, zemljišne i crkvene knjiga, a kao dokaz imamo i kultureme i elemente kulture koji se i danas provlače kroz cijelo područje bivše Vojne krajine kao to su elementi nošnji gdje prevladavaju bijela, crna i crvena boja (bijele marame, ličke kape, bijele vunene čarape, tkane pregače od vune…), lingvistički elementi (varenika, skorup, kačica…) kao i balkansko polifono pjevanje (ojkanje koje je pod zaštitom UNESCO-a) , a ti elementi se mogu danas  naći i na područjima gdje su Vlasi živjeli prije nego što su odselili u Vojnu krajinu i postali graničari.    

Život u izbjeglištvu u Srbiji i povratak na povratak u Pecku

Kad je počeo Domovinski rat Baja je imao oko 8 godina. Zanimalo nas je koji je bio razlog zbog kojeg su njegovi roditelji odlučili 1995. pobjeći u Srbiju: „Razlog je bio vojno-redarstvena akcija Oluja. Imali smo neke garancije i ponude od hrvatske države da tu ostanemo, ali u tom poslijeratnom periodu nije baš bilo sigurno da se ostane. Imali smo rođake u Srbiji pa smo odlučili otići.“ 

U vezi svog povratka u Pecku 1999. i u vezi toga kako su se bili snašli u Srbiji tih par godina Baja nam je rekao: „Teško nam je bilo uklopiti se. Kad smo došli bili smo dobro prihvaćeni, ali poslije smatrani smo kao manje vrijednima. Mi smo se selili jedno četiri-pet puta. Dobijemo neku kuću, netko se sažali, pa onda kad urediš to sve, okrčiš, namjestiš, onda te istjeraju. Još mi je baka umrla u Srbiji. Kad smo shvatili da ćemo zauvijek biti izbjeglice, da će nas tako nazivati, onda smo se odlučili vratiti i podnijeli smo zahtjev za povratak. Čekalo se par mjeseci i nije bilo neke velike dileme. 

Obnova kuće,  života u Peckoj i prisega Hrvatskoj vojsci

Naša kuća u Peckoj je bila napuštena četiri godine, devastirana, korov na sve strane. Nije bilo ni prozora, ni vrata, a ni struje. Tek nakon 10 godina od povratka dobili smo struju. Bila je to odluka: Idemo na svoje! Neću se više potucati po tuđim kućama, po tuđem svijetu. Idem nazad pa kako bude. Sjećam se kao danas. Bio je 20. svibanj 1999. Sjećam se dolaska u Petrinju i prijevoza s UNHCR-om. Sjećam se kad smo došli. Već je bio suton, skoro noć. Znači kuća, nema ništa, nema prozora, nema vrata, trava do pojasa. I prvo što sam napravio kad sad se vratio prošao sam kroz dvorište i odmah sam otišao da obiđem cijelo imanje. Nisam se plašio ni razmišljao je li nešto minirano, da li ima negdje nešto. Ja sam bio oduševljen. Sestra je bila malo uplašena, a roditelji zabrinuti kako će se snaći u ovakvim uvjetima s nas  dvoje djece. Mi nismo stvarno tražili nešto previše.“

Kako je živjeti u Peckoj Baja je rekao s par riječi: „U mom selu je 1999. godine bilo nekih 35–36 stanovnika. Nije bilo struje, cesta je bila jako loša, vode nema. Mnogo ljudi se nije vratilo jer nisu mogli pristati na uvjete u kojima smo tada mi živjeli.

Deset godina smo živjeli bez struje. Sami smo trebali kopati za bandere. I to smo odradili.

Uglavnom, nije baš bilo dobre volje za povratak. Stari su pomrli, mladi nisu došli pa je naša kuća jedina u selu koja je stalno nastanjena, a u druge kuće se dolazi s vremena na vrijeme.“ 

O obnovi imanja i kuće Baja se sjeća kako je to išlo: “Radilo se puno. Dobili smo te neke osnovne pomoći i mogućnost povratka. Vratio si se na svoje imanje, zapni, radi i stvaraj. Dobili smo od nekog čovjeka kravu, pa onda mlijeko, pa ovce i prvi novci su zarađeni. Kad smo imali dovoljno maltene da kupimo neke prozore i vrata, otac je odlučio da vrati svoju majku i da dopremi njene kosti da je sahranimo na groblju u Peckoj. Krenuo sam u Srednju školu u Topusko. Godine 2002. sam završio za strojobravara, a iste godine u 11. mjesecu otišao sam služiti obavezni vojni rok u Hrvatsku vojsku prvo u Koprivnicu, pa u Split i Šibenik. U Koprivnici sam položio prisegu jer pripadam ovdje i poštujem zakone ove države.“  

Inicijativa o Peckoj kao zaštićenom krajobrazu

Čuli smo da je pokrenuta inicijativa da se ovo područje proglasi zaštićenim krajobrazom jer se tu nalazi vodocrpilište Perna za Topusko, a postoje neiskorišteni resursi za razvoj turizma i izvan Topuskog koje je poznato po lječilišnom turizmu. U vezi toga Baja nam je rekao: „Inicijativu je pokrenula moja supruga Željka Gujić jer u Peckoj postoji puno zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, bogatstvo izvora pitke vode, šuma, a tu su i pećine koje još nisu dovoljno istražene. Od divljih životinja spomenut ću divlju mačku, kornjače, daždevnjake, šišmiše, alpsku i crnu strizibubu, jelenka, vodomara, potočnog raka, zmije, dabrove i vuka.

Od biljaka spomenimo kockavicu, gljivu blagvu i peruniku. Lječilište Topusko je u fazi obnove. Baziramo se na zdravstveni turizam. Ako ostane kako je bila do sad, Pecka i okolna sela bila bi idealan potencijal za razvoj turizma. Pored prirodnih potencijala netaknute prirode važno je spomenuti još neke potencijale koji bi bili dio ove turističke priče. Tu je blizina Petrove gore na kojoj se nalazi vrh Magarčevac gdje je bilo radiorelejno čvorište, a ispod se nalaze brojni podzemni tuneli namijenjeni za sklanjanje i život u slučaju atomskog napada. To sad propada. U blizini tog releja nalazi se jedina destinacija u Hrvatskoj koja je proglašena Tamnim nebom od strane astronoma zbog najmanjeg svjetlosnog zagađenja za promatranje neba. Nažalost taj status je izgubljen nakon par godina jer je postavljeno svjetlosno zagađenje pa tu više ne dolaze astronomi i ljubitelji promatranja svemira.  Tu je i prekrasan lovački dom i restoran Muljava. Još tome dodajmo bezbroj šumskih puteva idealnih za biciklizam i adrenalinski park i još stara groblja pa imamo jednu jaku turističku priču.“ 

Pantheon AI data centar se ne uklapa u priču o lječilišnom turizmu u Topuskom

Zanimalo nas je kako se g. Andabak sa svojom idejom i projektom Data AI centar Pantheon uklapa u ovu priču. Na to nam je g. Bajić rekao: „Ne uklapa se nikako! Stalno se priča o razvoju zdravstvenog turizma, o zdravlju i onda ubacujemo ovakav projekt koji ugrožava izvore vode, zagrijava okoliš i zrači. Tu su velika prostranstva šume. Malo je tu obradive zemlje. Biljni i životinjski svijet će biti vrlo  ugrožen jer je projekt ogroman i bazira se na nekih 300 hektara s proširenjem do 450.

To područje je uglavnom pod šumom s malo čiste i obradive zemlje. To bi trebalo sve uništiti, a divljač i stanovništvo će morati napustiti ovo područje.“ 

Zašto Bajina kuća nije na prodaju?

Baja je već izjavio da njegova zemlja nije na prodaju. U vezi kupaca zemlje i kuće je rekao: „Već oko šest-sedam godina se tu kupuje zemlja i to često u bescjenje. Imamo informaciju da su neki prodavali kvadrat po 25 centi jer su ih plašili da će im zemlja biti oduzeta pa neće dobiti ništa. Mi imamo otprilike nekih 10 hektara ukupne površine. Mi smo dobivali zadnjih par mjeseci ponude za prodaju. Moj otac ne želi čuti za prodaju, znači za njega to ne postoji. Nedavno je bila jedna osoba koja radi za Andabaka. Moj otac joj je rekao da kuće i imanje nisu na prodaju, a ona je inzistirala da mu kaže cijenu. Moj otac je opet rekao da bi ga cijena zanimala da su imanje i kuće na prodaju, ali nisu i ne želi to da sluša. I ona je ipak odlučila reći tu cijenu ne bi li se moj otac polakomio za novcem. Zadnja ponuda je bila 400 000 eura. Moj otac kad nije pristao ta osoba je čak malo i zaplakala jer joj je jako teško. Rekla je da je tolikim osobama ona pomogla, a mom ocu ne može zato što je tvrdoglav i ne želi prihvatiti takvu ponudu. Ja mislim da joj je bilo jako teško radi nekih drugih stvari i svog interesa.“

Za Baju bi pristanak značio rušenje i njegove kuće i kompletnog imanja. Zanimalo nas je što bi bilo s grobljima: „Tu se isto vodi neka smiješna priča da groblja kao ne bi, da bi ona ostala. I sad, ostala bi groblja, a zatvorili bi nam cestu. Onda, ne znam, možda bi netko dolazio helikopterom po nas pa nas vodio do tih grobalja da palimo svijeću.“

Posebno je odjeknula njegova poruka da zemlja nije na prodaju. Zašto misli  da nije dobro da ljudi prodaju svoju zemlju Baja nam je pojasnio: „Pa, gledajte, zemlja nije na prodaju. Po meni ona je svetinja. Hoću je ostaviti svojoj djeci i ostalim naraštajima. Znači, želim svoje unuke voditi po toj zemlji. Moj neki životni model je da ono što čovjek stvori rukama i ostavlja iza sebe, da je to neki spomenik. Nisam je dao nekoj stranoj korporaciji da tu lupi neki beton i da mi truje djecu i cijeli moj kraj. Znači, smatram da je ovo na neki način zadnja bitka za Kordun. Ako to izgubimo, Kordun više neće biti isti.“

„Ti novci nam ne znače ništa. Pecka je hrvatsko selo.“

Zanimalo nas je što za njega znači Pecka i ovaj način života kojeg sad ima: „Moja su djeca u Peckoj prohodala, zgulila koljena u Peckoj prvi put, slavili su rođendane. Tu imaju i neke obaveze: pomažu babi u sadnji krumpira, hrane janjce, istražuju. Voze se biciklima i svako malo mi donesu nekog insekta. Ja ih upoznajem s tom prirodom. Ne boje se ni zmije, ni zeca. Sad su moja djeca poprilično utučena kao i moji roditelji.“

Dok smo razgovarali s Bajom nekoliko puta je zadržao suze. Očito teško proživljava sve ovo: „Ti novci nama ne znače ništa. Ako prodaš kuću i odeš negdje ostaje ti selo i možeš otići kod svog susjeda i pogledati tu kuću i proći tom cestom. Ali pomisao da bih mogao krenuti iz Pecke da zadnji put zatvaram svoja vrata i svoju kapiju, da pravim zadnje korake po toj cesti i izlazim iz Pecke – to je meni nepojmljivo! Mislim, to se događa mrtvom čovjeku, a ne živom da radi nešto zadnji put. Zadnji put da gledam svoje selo i da to više nikad neću vidjeti. To ne mogu zamisliti. Budim se po noći, ne mogu spavati, idem obilazim djecu, stvarno mi je teško. Nisam samo ja ovdje bitan.  Zato dobivam podršku što ne stavljam sebe na prvo mjesto. Htio bih da ljudi to vide, da smo stvarno svi ugroženi. Pecka je hrvatsko selo.“

Podršku imamo iz cijele Hrvatske

U vezi podrške koju ima Baja je rekao sljedeće: „Podršku dobivamo iz cijele Hrvatske. U svojoj borbi se baziramo na to da nije samo ugrožena kuća i imanje Mile Bajića i njegovog oca, nego da je ovdje u pitanju Topusko i cijela Hrvatska. Neki mi govore: 'Baja, uzmi novce, kupi sebi na drugom mjestu kuću.' Pa ako se ovako nastavi gdje ću je kupiti? Znači, od megafarme pilića u Lekeniku, pa Sunja, pa onda odlagalište nuklearnog otpada u Čerkezovcu i sad ovaj projekt. Stvarno, gdje onda otići? I koliko još puta u životu da se selim, da odlazim i vraćam se? Moj otac je meni već pokazao mjesto gdje ja njega trebam sahraniti pored njegove majke koju je dopremio. I sad što? Kako to nekome objasniti da novci nisu opcija? Znači, to je nepojmljivo nekome. To su sad ogromni novci. To imanje prije 15–20 godina vrijedilo puno manje.“

Baja je imao potrebu da se zahvali za podršku: „Ja bih se stvarno zahvalio svim građanima Republike Hrvatske. Čak bih se  posebno zahvalio braniteljskim udrugama koje su prepoznale mene kao povratnika i kao osobu koja je vrijedna i koja bi trebala da ostane tu. Na  taj način trebamo biti ujedinjeni da je ovdje ispred svega čovjek, pa tek onda neka nacionalnost i neki povratnik ili nešto. Takva podrška mi stvarno puno znači.“ 

Medij koji je razotkrio pozadinu tog projekta.

Mediji su pokazali zapažen interes za njegovu priču, a bio je i na TV. Evo par riječi o toj podršci medija: „Freedom.hr je razotkrio pozadinu tog projekta. Tako se saznalo da nije samo u pitanju mahanje novcima i nekom ogromnom svotom nego se počelo  malo zadirati dublje. I tako smo i mi počeli dobivati podršku. U svrhu informiranja ljudi i mi radimo neke video snimke. Ja snimam po selu te izvore, svoje imanje, tu prirodu snimam i dosta ljudi to prihvaća i sad je stalo uz nas. Kad je ta priča objavljena i kad su potpisali taj sporazum „Tri mora“ i kad je to sve krenulo bila je jako slaba podrška. Uz podrške građana i uz neke istraživačke radove poput vašeg podrška raste.“ 

Poljoprivreda u Hrvatskoj je u sve lošijoj poziciji

Baja se bavi stočarstvom. Na svom OPG-u uzgaja ovce: „Hrvatska država je dopustila povratak. Evo poslije 27 godina imamo sasvim dovoljno da pristojno živimo. Prije smo imali krave i svinje, ali kako je selo sve praznije tako nismo mogli sačuvati usjeve od divljači, divljih svinja. Onda smo se bazirali na ovce i krenuli s 10–15 ovaca i najviše ih imali do 200 komada.“

Ovdje se isprepliće nekoliko interesa: interesi krupnog kapitala, interesi općine Topusko, interesi države, a tu su i interesi stočara kao što je Baja: „Tu je proizvodnja zdrave hrane bez pesticida. Moji janjci imaju dobru ispašu. Jedini problem je prodaja jer dolaze nakupci i šverceri i ucjenjuju. Nije problem proizvesti. Problem je prodati. Želim omogućiti ovakav lijep i zdrav život svojoj djeci u Hrvatskoj.“

O statusu poljoprivrede u Hrvatskoj Baja je rekao sljedeće: „Smatram da je država zanemarila ono osnovno - poljoprivredu. Priča se da su hrana i voda budućnost. Mi to sad uništavamo. Toliko zemlje neobrađene. Ima i ljudi koji su raspoloženi za poljoprivredu, mladi koji bi htjeli raditi, ali državi je valjda jednostavnije postaviti ovakav centar i uzimati neke gotove novce i uvesti krumpir. Mi ovdje nismo neradnici. Svi ljudi rade. Ovdje 2000-te je u Crnom Potoku bilo pet mljekara. Sad nema ni jedne mljekare, a ni jedne krave. Kako je moguće da jedna država poslije rata krene bolje i počne se dobro razvijati do 2010-te i onda odjedanput to sve počne da pada? To je nezamislivo. Znači od rata, od devastiranja pa preko obnove uspiješ se izvući i stati na noge i sad odjedanput mi ne možemo bez stranih investicija i takvih projekata. Netko je nesposoban, a nije seljak.“

Načelnik Kuzmić i Općinsko vijeće Topuskog su sad na potezu

Obitelj Bajić, tj. Bajini roditelji  je jedina obitelj koja tu stalno boravi, a on, supruga i četvoro djece dolaze iz Topuskog svaki dan raditi na OPG-u u Pecku gdje nema ni škole, a ni druge djece. Budući da je Ivica Kuzmić, načelnik Topuskog pozdravio taj projekt iako je blizu vodocrpilište Perna zanimalo nas je što Baja o tome misli: “Načelnik je podržao taj projekt, a na Općinskom vijeću ništa nisu razmatrali, nisu postavili nijedno konkretno pitanje. Što će se dogoditi s pristupnim cestama? Koje su nam prednosti? Koji su gubici? On nije ni obišao stanovnike.

Takav jedan ogroman projekt zahtijeva i da lokalna zajednica iznese svoje mišljenje. On maltene ispada da ne mari za ljudski život jer se nije udostojio doći u Pecku.  

On možda i ne zna gdje je selo pod njegovim vodstvom. Ne zna ni on, ni mnogi drugi jer nema ni table. Moja supruga se već 5-6 godina bori da se postavi tabla s natpisom Pecka, ali bezuspješno.

Kad kupci janjaca ili netko drugi traži selo ne može ga naći. Ja moram dočekati kupce u Perni da se ne izgube. Da je prišao bar mojim roditeljima i rekao: 'Ljudi moji, evo znamo se toliko godina. Sprema se nešto.' Načelnik zna izjaviti da gore nema glasača pa onda nije toliko ni bitno.“

Vodocrpilište Perna koje snabdijeva Topusko udaljeno je zračnom linijom od lokacije Pantheon AI oko 500 metara za čije potrebe se planiraju bušiti bunari s dubinama od preko 50 metara. Zanimalo nas je postoji li neki crni scenarij u vezi vodocrpilišta Perna na što nam je Baja rekao. „To bi moglo povući vodu iz tog crpilišta. Moglo bi nestati vode i za lječilište i za cijelo Topusko i okolna sela.“ 

Također su urudžbirali zahtjev za proglašenjem naselja Pecka (Općina Topusko) područjem značajnog krajobraza. Razvojem turističkih potencijala smatraju da bi se zaposlilo više lokalnih ljudi nego u tom AI data centru.

Sad je na vijećnicima Općine Topusko da zauzmu svoj stav u kom pravcu žele da se njihov kraj razvija i da li je moguće da lječilišni turizam egzistira u području takve industrije koja kilometrima utječe na okoliš. Na Općinskom vijeću će biti i odluke o promjenama prostornog plana i druge odluke. 

Ima vrijednosti koje se ne mogu kupiti novcem

Poruka koju smo od Baje čuli je da ima vrijednosti koji se ne mogu kupiti novcem i koje su važnije od njega.  Što reći o čovjeku koji je spreman vratiti se u kuću bez struje, prozora i vrata i odlučiti se radije živjeti sa zmijama nego kao izbjeglica u Srbiji? Čovjek živi svoje vrijednosti i za njih se bori ne mareći za prepreke i okolnosti. Pecka i Topusko je danas mjesto susreta prošlosti, sadašnjosti i mjesto gdje se postavljaju pitanja kakvu budućnost želimo graditi za one koji ostaju iza nas. Ako ova priča o ljudima ne dopre dovoljno duboko nadamo se da će neke dirnuti bar sudbina riječnih rakova, daždevnjaka i šišmiša.