Visoki trgovački sud u Zagrebu prekinuo je praksu staru desetljećima po kojoj su naređivali serviserima koliko mogu naplatiti sat rada. I više od 20 godina tako su brojni limari, lakireri, električari, mehaničari…, radili za onoliko koliko su im osiguravatelji naredili! Bilo je to svega 13 eura po satu, a sve se počelo mijenjati kad je njih više od 1000 servisera odlučilo potražiti zaštitu svojih prava na hrvatskim sudovima.

Do sada postoje četiri pravomoćne presude, a u velikom broju prvostupanjskih presuda suci su jednako tako presudili u korist servisera za koje tvrdi da imaju pravo naplatiti svoj rad prema javno prijavljenom cjeniku svojih usluga. Tako se slobodno sve ovo može nazvati i sudskom praksom koja je napokon rekla da radionice imaju pravo naplaćivati satnicu po odobrenim cjenicima, a potrošačima da ne moraju popravljati aute tamo gdje im to odrede i nameću serviseri.

Na kraju krajeva to je i elementarno ustavno pravo prema kojem nitko nema prvo određivati i naređivati za koliko ćete raditi. Ova odluka tim je važnija za nekoliko tisuća hrvatskih servisera jer je srušila zapravo i višegodišnje kartelsko udruživanje hrvatskih osiguravatelja koji su, kojeg li čuda, svi propisivali gotovo u cent istu satnicu servisima. Posljednja presuda Visokog trgovačkog suda svojevrsni je presedan, jer su prihvatili satnicu obrtnika Mislava Juriše od 317,25 kuna (42 eura) te naredili osiguravajućoj kući da mu moraju platiti razliku od 217,25 kuna (29 eura) po satu rada koji je odradio na popravku vozila na kojem je bilo nesporno.

Uz sve to Mladen Šimundić, sudac Visokog trgovačkog suda u Zagrebu izrijekom je potvrdio i dio presude Općinskog suda u Zagrebu u kojoj daje za pravo potrošaču koji je prijavio štetu da može popraviti svoje vozilo u bilo kojoj registriranoj radionici po svom izboru.

Znalo se događati, a u posljednje je vrijeme postalo i pravilo da su osiguravatelji tjerali potrošače da popravljaju aute isključivo u radionicama koje su im oni određivali. Gotovo u pravilu suzili su mogućnost izbora na samo dvije radionice. U velikom broju slučajeva bile su to radionice s kojima su imali sklopljene posebne ugovore, čime su diskriminirali  i eliminirali iz tržišne utakmice brojne servisne radionice. Jednako tako, neka su se osiguravajuća društva počela baviti i servisnom djelatnošću, što je u visokom sukobu interesa. Poseban problem s takvim načinom određivanja servisa imali su vlasnici novih vozila u jamstvenom roku, jer dobar dio takvih radionica nije ovlašten za popravak sofisticiranih kvarova na vozilima. Da sve bude još gore po potrošače i vlasnike vozila postoji i velika mogućnost da se zbog popravka vozila u neovlaštenim radionicama izgubi pravo na jamstvo. Naprosto proizvođači i ovlašteni zastupnici automobilskih kompanija ne žele odgovarati za popravak vozila u servisima koji nisu educirani u skladu s njihovim normama.

U Hrvatskoj je od ove godine na snazi novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji u dobroj mjeri sada još preciznije govori o pravima i obavezama osiguravatelja, potrošača i servisera.

Antonio Đureta, predsjednik Hrvatske Udruge Auto Struke, kaže da su na Zakonu radili zajedno s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača i Hrvatskom obrtničkom komorom, a pohvalio je i Ministarstvo financija. Prema njemu, napokon su uvedene zakonske promjene po uzoru na europske modele obrade štete, poput onih u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj.

Od svega već navedenoga najveća je novost da od sada štetu mogu procjenjivati i servisi, a ne samo osiguravatelji i vještaci Npr. proglašavanje totalne štete ima dvije kategorije, ekonomsku i tehničku totalnu štetu, kod tehničke auto mora ići na otpad, nije za popravak, a kod ekonomske je kriterij da bi popravak prelazio 75 posto vrijednosti vozila. Đureta naglašava da vlasnici najčešće ni ne znaju da u slučaju totalne štete osiguravatelj mora preuzeti karambol, da vlasnik od svog osiguravatelja može tražiti cijenu vrijednosti vozila na dan nastale štete. Pri tom vlasnik treba otići u ovlašteni servis ili k sudskom vještaku, kao neovisnom procjenitelju, da mu se odredi šteta, odnosno je li ona totalna ili nije i koja je naknada.

-       „Mogu osiguratelji tvrditi da ne žele platiti procijenjenu naknadu štete, da i dalje vrijedi samo satnica koju oni odrede, ali ja vam iz sudske prakse mogu potvrditi da sudovi priznaju legitiman račun servisne radionice ili procjenu, nalaz i mišljenje neovisnog vještaka i osiguravatelj tu štetu mora priznati“, kaže Đureta.