Dušan Miljuš, nekadašnji glasnogovornik ministra unutarnjih poslova, objavio je kadrove u Jutarnjem listu, a Dominik Alpeza iz malog medija cijeli video. Jesu li kriteriji isti za sve i bi li bez snimke javnost doznala istinu?

Bi li Hrvatska uopće doznala što se dogodilo Kristianu Josipu Perišu da javnost nije vidjela potresne prizore iz zagrebačke psihijatrijske bolnice? Bi li se postavljala pitanja o odgovornosti liječnika, bolničke uprave, nadležnih institucija i političkih dužnosnika? Ili bi još jedna smrt ostala među službenim priopćenjima i prebacivanjem odgovornosti?
Poznata novinarka i nekadašnja televizijska voditeljica Mirna Berend objavila je potresan Facebook status o vlastitoj obiteljskoj tragediji, izgubljenom povjerenju u institucije i strahu da javnost nikada neće doznati koliko je sličnih događaja ostalo skriveno.

„Zamislite koliko snimaka nismo vidjeli”, upozorava Mirna.

I dok ona upozorava na zamjenu teza, otvara se i pitanje pristupa informacijama:

Dušan Miljuš, nekadašnji glasnogovornik ministra unutarnjih poslova, u Jutarnjem listu objavio je kadrove snimke; Dominik Alpeza iz manjih Narodnih reportera objavio je video. Premijer Andrej Plenković izjavio je da ga je vidio na Facebooku. Tko je materijal imao, tko ga je dijelio i jesu li prema svim medijima primijenjena ista mjerila?

Mirna Berend: „Istina će nas osloboditi”

…trenutačno je najbitnije saznati tko je pustio snimku…e …te treba progoniti …i najstrože kazniti ..tim se bavi korumpirani DORH..ne onima koji su sudjelovali…osim četiri “tehničara” …nema Doktora …nema odgovornih …naravno …uvijek ista zamjena teza ….uvijek isto pravljenje ljudi idiotima …”neinformiranim idiotima” …snimka je mučna i strašna …već danima ništa normalno ne živim i ne radim ..jer kao i vi stalno mislim na tog jadnog svezanog i ubijenog Čovjeka …ali ova snimka je bila potrebna …zamislite koliko snimaka nismo vidjeli …zamislite koliko su Laži Velike …zamislite s kojim Zvijerima živimo i koja je “Vrhovna Zvjer ” porobila Istinu …jer znaju…Istina će nas osloboditi …Užasna…Okrutna Istina …koju sada nitko ne može pobiti …i da …nije ovo prvi put “medicinskog postupanja i protokola “ …ovo je Standard …2020 su nam ti isti slali Lijesove zbog “Protokola Liječenja Respiratorima “…Majku ste mi Ubili …vratili u Vreći od smeća… zavarenu da ne znam ni koga ni što ste mi poslali…ni koga sam sahranila …..samo ovog puta smo svi mi to vidjeli …i shvatili da smo …manje više.. svi mi “ Luđaci u njihovoj političkoj Bolnici “ …samo je način na koji nas ubijaju različit …ovaj Sistem je mrtav …ovaj Sistem je onaj koji radi sve protiv Ljudskog bića …ništa više nije skriveno ….baš ništa …
Mirna Berend/Javni Facebook status, prenesen integralno

Što bi bilo da snimka nije dospjela u javnost?

Mirna Berend ne piše hladnu političku analizu. Piše iz vlastite boli i iskustva koje opisuje kao duboku obiteljsku tragediju. Njezine tvrdnje o smrti majke i zdravstvenom sustavu ozbiljne su i zaslužuju pozornost. Središnje pitanje njezina statusa ipak nadilazi osobno iskustvo: što bi bilo da snimka nikada nije dospjela u javnost?
Kristian Josip Periš preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Prema objavljenoj kronologiji, obitelj je 23. listopada tražila očuvanje snimki, ravnateljica Majda Grah pregledala je snimku 4. studenoga, a policija ju je preuzela 6. studenoga. Zašto su prošla dva tjedna prije pregleda? I bi li javnost bez snimke doznala okolnosti smrti? Istraga je bila pokrenuta, no njezina je javna vidljivost nakon objave materijala postala neusporedivo veća.

Miljuš i Alpeza: dva lica novinarskog Janusa

Dušan Miljuš i Dominik Alpeza predstavljaju dva različita medijska svijeta. Miljuš je dugogodišnji novinar Jutarnjeg lista, a od 2012. do 2014. bio je glasnogovornik ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića te potom savjetnik u MUP-u. Alpeza djeluje kroz znatno manji medij Narodni reporteri.
Miljuš je 9. studenoga u Jutarnjem listu objavio fotografije iz videonadzora i naveo da redakcija raspolaže snimkom duljom od osam minuta. Cijeli video nije objavljen, uz obrazloženje da se želi zaštititi obitelj preminulog. Alpeza je 11. studenoga na Facebook stranici Narodnih reportera objavio video.
Jedan postupak doživljava se kao novinarska ekskluziva, drugi izaziva osude zbog širenja uznemirujućeg sadržaja. Razlika između izdvojenih kadrova i cijelog videa važna je za dostojanstvo žrtve. Ali jesu li prema obojici primijenjeni jednaki kriteriji? Ima li novinar velikog medija pravo na informaciju koje novinar malog medija nema? Pravno nema.

Novinarski izvori i ekskluzive legitimni su. Problem bi nastao kada bi državni službenici odabranim redakcijama selektivno dostavljali službene materijale, dok bi druge dobivale samo priopćenja. Miljuševa bivša funkcija u MUP-u ne govori kako je pribavio snimku. Upravo zato treba pitati je li materijal stigao iz bolnice, istražnog postupka ili od osobe koja je željela upozoriti na nepravilnosti. Zaštita izvora pritom ostaje temeljno novinarsko pravo.

Plenković je gledao snimku: kada, gdje i od koga?

Predsjednik Vlade Andrej Plenković 10. studenoga rekao je da je pogledao snimku. Na pitanje kako je došao do nje, odgovorio je:

„Vidio sam jer sam je tražio”, a zatim spomenuo Facebook. Prema izvještaju Dnevnika Nove TV, Facebook je spomenuo nakon dobacivanja HDZ-ova glasnogovornika Zoltana Kaboka. Cjeloviti video masovno se proširio tek poslije.

Moguće je da je snimka ranije kružila privatnim porukama ili zatvorenim grupama. No ostaju pitanja: je li premijer gledao cijeli zapis ili isječke, kada ga je pogledao, tko mu ga je poslao i je li riječ o javnoj objavi ili drugom izvoru? Sama premijerska funkcija ne daje automatsko pravo na uvid u dokazni materijal kaznenog postupka.

Za jedne puna imena, za druge inicijali

U pojedinim kaznenim predmetima mediji brzo objavljuju puna imena osumnjičenika, a u drugima ostaju pri inicijalima. To se pitanje otvara i u izvještavanju o navijačkim incidentima, uključujući slučajeve povezane s Torcidom. Razlike mogu biti opravdane zbog dobi, zaštite žrtava, privatnosti ili javnog interesa. Ali što kada su okolnosti usporedive? Tko određuje kriterije i dostavljaju li institucije identitete selektivno?

Presumpcija nedužnosti pripada svima. Švedska pouka nakon ubojstva Olofa Palmea

Nakon ubojstva švedskog premijera Olofa Palmea 1986. Christer Pettersson osuđen je na prvostupanjskom sudu, a potom oslobođen na žalbenom sudu zbog nedostatka dokaza. Njegov slučaj upozorava na opasnost javne osude prije pouzdanih dokaza. Hrvatski mediji i institucije morali bi tu pouku primjenjivati bez obzira na društveni položaj osumnjičenika.

Četvorica osumnjičenih nisu odgovor na sva pitanja

U predmetu Periševe smrti četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Njihova odgovornost tek se treba utvrditi. Ali tko je nadzirao postupanje prema pacijentu? Koji su liječnici bili odgovorni? Jesu li postupci bili u skladu sa strukom? Tko je i kada obaviješten o smrti? Zašto je pregled snimke toliko kasnio? To su pitanja i za bolničku upravu, zdravstvenu inspekciju, policiju i državno odvjetništvo. Politička i upravljačka odgovornost nisu isto što i kaznena.

Tko istražuje snimku, a tko ono što ona prikazuje?

Nakon širenja videa otvoreno je i pitanje izvida zbog njegova curenja. Takvi postupci mogu biti opravdani ako je netko nezakonito otkrio zaštićeni materijal. No istraga puta snimke ne smije potisnuti istragu onoga što ona prikazuje. Pravo javnosti na informaciju nije neograničeno pravo na prikazivanje tuđe patnje, ali zaštita dostojanstva žrtve ne smije biti izgovor za izbjegavanje odgovornosti.

Koliko istina nikada nismo vidjeli?

Vratimo se Mirni Berend. Njezino svjedočanstvo i njezina pitanja govore o povjerenju građana u institucije. Povjerenje se gradi pravodobnim informacijama, neovisnim istragama, odgovornošću i jednakim pravilima. Javnost ne bi smjela čekati da netko objavi fotografiju ili snimku kako bi doznala da se dogodilo nešto što zahtijeva ozbiljnu istragu. Ni pravo na istinu ne smije ovisiti o tome ima li redakcija dobre veze s policijom ili politikom.
U uređenoj državi snimka nečije patnje ne bi smjela biti ulaznica za pravdu. Ako je postala način da javnost shvati razmjere tragedije, problem nije samo u onome tko ju je objavio. Problem je i u institucijama koje su morale djelovati prije nego što je javnost bila prisiljena gledati. Koliko još tragedija mora postati javni spektakl prije nego što institucije počnu davati odgovore?