U njegovoj kući čuvali su se Picassov crtež, Chaplinov štap i 74.000 autograma! „Kolekcionar: Čudesni svijet Žarka Dolinara“
Žarko Dolinar, hrvatski velikan spašavao je Židove tijekom Drugog svjetskog rata, osvojio je naslov svjetdkog prvaka u stolnom tenisu, gradio znanstvenu karijeru... 1962. izbačen je sa Zagrebačkog sveučilišta, jer je kao humanist bio kritičan prema svemu što nije bilo ljudsko.
U svojem švicarskom domu prikupio je nevjerojatnu zbirku predmeta velikana svjetske povijesti. Cipele Garyja Coopera, kapa Gregoryja Pecka, žlica Marlene Dietrich, naočale Vladka Mačeka, štap Charlieja Chaplina i Picassov originalni crtež jarca. Sve se to nalazilo u neobičnoj kući u Riehenu pokraj Basela.
Naša novinarka Anđelka Mustapić, koja ga je pratila dva desetljeća i o njemu snimila dva dokumentarna filma, otvara feljton od 11 nastavaka o čovjeku čiji je život nadmašivao maštu.
Start/Ilustracija
Napisala: Anđelka Mustapić
Foto: Start ilustracija
„Kolekcionar: Čudesni svijet Žarka Dolinara“
Cipele Garyja Coopera, kapa i cipele Gregoryja Pecka, žlica Marlene Dietrich, naočale i žlica Vladka Mačeka, štap Charlieja Chaplina, najveća svjetska privatna zbirka autograma povijesnih osoba (oko 74.000) - to je samo dio osebujnog svijeta bivšeg svjetskog stolnoteniskog asa, znanstvenika s tri doktorata, Žarka Dolinara, jednog od šestorice ljudi u svijetu koji su bili stručnjaci za obje medicine: humanu i veterinarsku, „životinjsku“, kako je on to govorio, a imao je i venia legendi et docendi (pravo ex-katedra nastave), tj. pravo predavanja na šest fakulteta.
Znanstvenik s tri doktorata, pok. profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Baselu, prof. dr. sc. Žarko Dolinar svoju krepkost nije temeljio na sportskom režimu kojim je svojedobno u stolnom tenisu postigao rezultate za povijest svjetskoga sporta, nego na recepturi učitelja i prijatelja, nobelovaca Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga i Tadeusza Reichsteina, po kojoj su strogo zabranjeni: šećer, kruh i maslac. Čak je i nekoliko mjeseci prije svoje smrti, teško i neizlječivo bolestan, kada nije bio na putu, intenzivno proživljavao dane u gradiću Riehenu nadomak Baselu, gdje je imao kuću, tj. „baraku, galeriju, muzej, hram prijateljstva“, kako je zvao svoj švicarski dom.
Tu, kraj krcatog šrajbtiša, čitao je do dva sata u noći i, poput Paracelsusa, odspavao u zelenom naslonjaču do šest sati ujutro. Tvrdio je da je čovjek koji ne poznaje sebi sličnoga.
S kamerom u ruci proputovao je 152 države, u dvadeset i jednoj bio je službeno primljen, počasni je građanin Asuncióna, glavnog grada Paragvaja, a u Hrvatskoj: Koprivnice i Paga i s vrlo značajnim priznanjem Pečat Grada Bjelovara. Svjedok je vojnih hunti u latinskoameričkim državama i iz tih potresnih iskustava izvukao je aksiom: Nemoj nikoga praviti herojem, ako on to nije, ili, ako jest, pusti ga da ljudski umre. Senekinu filozofsku rečenicu: Želiš li živjeti za sebe, živi za druge!, proglasio je rečenicom svih vremena, ali dodao joj je svoje objašnjenje: Najteže je biti bespomoćan, a najlakše je pomoći bespomoćnome!
Najlakše je pomoći bespomoćnome
Zahvalnost je smatrao bitnim obilježjem morala i karaktera, a zbog svoje moralnosti i humanosti postao je Pravednikom među narodima. To najveće odlikovanje, koje dodjeljuje Yad Vashem države Izrael nežidovima, primio je kao svoje najvažnije priznanje. Zaslužio ga je zbog svog zgranutog krika i konkretnog pomaganja najmanje 350 Židova, neki spominju i 360 i drugih ljudi proganjanih tijekom Drugog svjetskog rata. To je činio i desetljećima kasnije, premda nije razumio mentalitet ljudi koji su mu telefonirali ravno s kolodvora u Baselu i rekli: - Ja sam stigao.
Prof. Dolinar bio je susretljiv, ali i vrlo oprezan prema posjetiteljima, među kojima je bilo svakakvih: od Garyja Coopera i drugih holivudskih zvijezda, nobelovaca, književnika, državnika i političara do novinara i običnih ljudi koji su ga tražili zbog znatiželje ili potrebe.
Progon iz domovine i švicarska kuća prijateljstva
Pred ulazom kućnih vrata u švicarskom gradiću Riehenu, s oznakom blagoslova (G+M+B’82…), gotovo propovjednički, kao da je želio pripremiti podlogu za neizbježni kulturni šok pri ulasku u „baraku“, bez trunke gorčine, prisjetio se 1962., kada je izbačen sa Zagrebačkog sveučilišta, jer je kao humanist bio kritičan prema svemu što nije bilo ljudsko. Po njemu je upozoravati na pogreške znak patriotizma i zagovarao ga je bez obzira na cijenu, koja je u njegovu slučaju tada značila progon – iz države, enciklopedija i medija.
Picasso, Chaplin i deseci tisuća uspomena
Za moga posjeta toj čudesnoj „baraci, tj. kući prijateljstva“ polako je odškrinuo vrata, tek toliko da mogu ući bočno. Ušao je prvi, kao da je korakom ispred želio uhvatiti moju emociju, odnosno reakciju. I, poput djeteta koje se raduje što će u svom skrivenom kutku zadiviti nekoga, pažljivo je motrio, čudeći se zaneseno svom vlastitom čudu, što je karakteristično obilježje strastvenih kolekcionara.
Osim po sportskim rezultatima, i oko pet tisuća pehara, diploma i kolajni, u povijest sporta ušao je kao neobično rijedak svjetski as – doktor znanosti. Poslije toga postigao je različite druge, također vrlo zanimljive rekorde u kolekcionarstvu.
Očito je da nije mogao odoljeti predmetima koji imaju priču. Sa svojih putovanja donio je desetak tisuća suvenira, sakupio je desetak tisuća knjiga, više od 40 enciklopedija i leksikona, 40.000 filatelističkih maraka, herbarij sa 300 cvjetova s grobova, od Isusova do Marxova, zbirku podravskih naivaca, 500 slika drugih umjetnika, od kojih je jedna Picassov originalni crtež jarca. Posjedovao je cipele Garyja Coopera, stare 25 godina, koje je u nekim prigodama čak i obuvao, kapu Gregoryja Pecka, žlicu Marlene Dietrich iz 1928. godine, naočale i žlicu Vladka Mačeka, jastuk Enrica Carusa, štap Charlieja Chaplina…
Churchillov autogram broj 7001
U 220 albuma prof. Dolinar je pohranio oko 74.000 autograma, što je najveća privatna zbirka na svijetu. No sakupljanje autograma možda i jest bila njegova najveća pasija. I dok je prelistavao stranice, identificirao je potpise bana Jelačića, Khuena-Héderváryja, Orsona Wellesa, Grete Garbo, Grace Kelly, Elvisa Presleya, Ružičke, Preloga, Reichsteina, Mao Ce-Tunga, Mussolinija, Hitlera, Pavelića, Nixona, Reagana, Tita, Voltairea, Mozarta, Puccinija, Picassa, Napoleona…
Svaki mu je autogram bio poticaj za poneku faktografiju o onome čiji je, i to, opet svojstveno njegovom sakupljačkom geniju, koje se ne nalaze u životopisima ili u knjigama, nego u tzv. živoj predaji, čak i u pričama u „četiri oka“. Kada je, recimo, prvi put sreo Churchilla, imao je 7.000 autograma. Putovali su istim vlakom iz Londona za Dover. Dolinar nije izdržao, prvo, da se ne pohvali time, i, drugo, da od Churchilla ne zatraži potpis, na što je Churchill, potpisavši se, rekao: Evo, sada imate 7.001 autogram.
U Churchillovu šlafcimeru, u koji nitko nije smio ući, uz krevet dva na dva, bili su dobra pijača, duhan, dobre knjige, rječnici, čekić i kliješta, tvrdio je Dolinar.
Slično je bilo i u Dolinarovoj „baraci-muzeju“. Desetljećima je jedno na drugo nabacivao, jedno s nečim drugim zatrpavao, pod je prekrivao koječime (novinama, knjigama, pismima, omotnicama, ispisanim papirima, dokumentima, fotografijama, ambalažom…), preko čega se uglavnom moralo prekoračivati ili jedva naći slobodno mjesto za stopalo. Slično stanje bilo je i na stubištu, tako da mu je jedna posjetiteljica stala na sliku i napravila štetu od desetak tisuća američkih dolara. A kako na zidovima više nije imao ni pedalj praznog prostora, osam slika, ulja na platnu, objesio je u badecimeru. I sve je to, po njegovom objašnjenju, dokaz što jedan kratki život može napraviti, uz genetsku predisponiranost, posebice zbog teorije i prakse slučaja, u koju je vjerovao, i ekonomizaciju vremena. I što je zanimljivo, u tom neopisivom neredu, on, povjesničar prošlosti i uglavnom ljudskog jada, kako se predstavljao, snalazio se fantastično.
Čovjek koji je skupljao znanje i ljudske sudbine
Dolinarova svestrana zainteresiranost stvarala je uvijek nedoumice. U nekim stručnim krugovima smatrali su ga sportašem, veterinarom, u drugim medicinarom, kolekcionarom, jedinstvenim kozerom, svjetskim putnikom i sl. No on se, dakako, sam najpreciznije odredio kao kolekcionar vlastitih, svjetski značajnih rekorda, sportskih i znanstvenih, te kulturnopovijesnih materijalnih artefakata ljudske civilizacije. Što se tiče struke, napominjao je da nije praktikus, nego učitelj, znanstvenik.
Nikada nije bio veterinar, a ni medicinar, ali profundno prostudirao je i veterinarsku i humanu medicinu. Preciznije, tijekom pola stoljeća svoga rada proučio je ljudski i životinjski organizam, koji su, de facto, isti; proučio je bolesti kod jednih i kod drugih: genetiku, muskulaturu, koja u obiju vrsta ima 350 mišića, pupilu, iste kemijske procese i skelet od oko 200 kostiju. Istican je kao jedan od šestorice ljudi u svijetu koji su bili stručnjaci za obje medicine, a on sam volio je isticati i svoje znanje u farmaciji.
Da ima status venia docendi, tj. pravo predavanja na šest fakulteta, malo je tko znao.
Prof. Dolinar nije imao predrasuda ni prema čemu, osobito ne prema čovjeku. Govorio je da netko može živjeti kao prosjak, a pisati grandiozna djela. Stoga je promicao teoriju po kojoj centar za pamćenje, govor, agresiju, radost, glazbu, ili centar za seksualni život, rade odvojeno, bez obzira na to kako tko živi. I u tom kontekstu, naglašavao je da njegov centar za sakupljanje autograma živi u njemu i da zato to čini. Čajkovski je, primjerice, potrošio veliko bogatstvo na druženje s mladićima u kavanama. Beethoven vjerojatno nikada nije zagrlio ženu; bio je nizak, pogrbljen.
Dok je pisao IX. simfoniju na klaviru oko njega bili su prljavi tanjuri, gulaš, kruh, novine… Takvih podataka prof. Dolinar zabilježio je za oko dvije i pol tisuće značajnih imena.
Najveći pijanac svih vremena bio je Franz Liszt. Aleksandar Veliki osvojio je i pljačkao tadašnji svijet i doveo je u Grčku oko 300.000 robova, a veliki strateg Cezar doveo je u Rim 700.000 robova. U povijesti čovječanstva bilo je 0,6 posto nasilnika. Svi veliki kraljevi i carevi imali su sifilis, 90 posto najvećih ljudi čovječanstva bili su neženje.
Osim čiste znanosti, prof. Dolinara su živo zanimale i pikanterije znamenitih predstavnika ljudskoga roda. Schiller je na pisaćem stolu držao trulu jabuku. Denis Diderot, likovni humanist, enciklopedist i eklektik, prije nego što je sjedao za pisaći stol, odijevao se svečano, što je možda također neka vrsta bolesti.
Otkuda prof. Dolinaru, patologu i anatomu, komparativnom i humanom, da se zanima, primjerice, za sudbinu Luja XVI. kojega su giljotinirali zato što je u glasanju prevagnuo jedan glas: 361 naspram 360? On ne dvoji. Kod njega je to „posljedica“ genetike, objašnjavao je.
Aristokrat duha koji nije napisao vlastitu knjigu
Majka prof. Dolinara bila je učiteljica, ali, osim učenja, dopuštala mu je da se bavi i drugim aktivnostima. Otac je bio visoki apelacijski sudac koji je od sinova, njega i brata mu, tražio samo diplome. Prema tome, prof. Dolinar bio je uvjeren da je imao sakupljački gen za kolekcioniranje znanja, ali i svega i svačega. Osjećao je da je njegova golema sreća što je mogao genetski izdržati učenje i samo učenje, a da ga nitko nije tjerao na to, da mu je za sav taj trud bilo dovoljno da noću odspava 4-5 sati i poslijepodne 20 do 30 minuta.
Riječju, osjećao se djetetom, čovjekom sreće. S „jednom manom“: nedostatkom publicističkoga gena i hrabrosti da među desetak tisuća knjiga svoje knjižnice, razbacanih po cijeloj kući – ubaci i svoju.
Šteta! Velika šteta. Jer nije mu tek tako životno geslo postalo: Panta rhei. Kad god je imao prigodu govorio je da je njegova startna osnova 300 km ispred mnogih drugih, zbog blagostanja njegovih roditelja. Ali, bio je i aristokrat duha, uljudbe; kao da je slijepo slijedio stih Petra Preradovića, kojega je volio recitirati: Posij cvijeće kud god se krećeš/ jer istom stazom vratiti se nećeš!
