Pripremio: Borut Černelič

Gita Radiković, višestruko nagrađivana učenica 8. razreda i jedna od najboljih mladih informatičarki u Hrvatskoj, prema postignutim rezultatima trebala je izboriti nastup na Europskoj informatičkoj olimpijadi za djevojke EGOI 2026. Ipak, zbog svojeg statusa osnovnoškolke ostala je bez mjesta u reprezentaciji, iako se plasirala među četiri najbolje natjecateljice na Hrvatskoj informatičkoj olimpijadi za djevojke.

Na ponos je mami Martini i tati Goranu, Međimurju i 🇭🇷 hrvatskoj Domovini. Prva učenica u 🇭🇷povijesti koja se već u 7.r izborila za juniorsku reprezentaciju (EJOI, olimpijada) - no nedaju joj dalje.

Na natjecanju HIOD 2026 Gita je osvojila četvrto mjesto, samo jedan bod iza bronce, što bi prema logici poretka donosilo pravo odlaska na EGOI. No nastupila je u neslužbenoj konkurenciji, jer je jedina bila osnovnoškolka, pa joj organizator nije dopustio da Hrvatsku predstavlja na međunarodnom natjecanju.

Umjesto nje putuju šesta i sedma natjecateljica, s osjetno slabijim rezultatima.

Uspjesi u informatici, matematici i stvaralaštvu

Gitom Radiković započela je osvakati uspjehe, a i pažnju jo 2019. godine, kada je kao vrlo mlada osvojila drugu nagradu na literarnom natječaju Udruge Mlada pera. Od tada Gita niže uspjehe u nizu područja – od literarnog i likovnog stvaralaštva do matematike i informatike.

U informatici je pravu ljubav pronašla upravo u tom području. Svake godine od prvog susreta s tim predmetom osvaja nagrade, potvrđujući znanje konkretnim rezultatima: bodovima, plasmanima i medaljama. Njezina izvrsnost nije deklarativna, nego dokazana.

Ove se godine posebno ističe njezino sudjelovanje u LOGO ligi kao jedinom članu ekipe „Udruga Mlada pera”. Iako je ekipu činila samo Gita, zauzela je 12. mjesto među 40 višečlanih ekipa, na što su ponosni i autor i sama udruga.

Na državnom natjecanju iz informatike INFOKUP u Vodicama Gita je, kao učenica 8. razreda, osvojila srebrnu medalju (2. mjesto) u kategoriji algoritmi C++ te brončanu medalju (3. mjesto) u kategoriji LOGO. Na Danima mladih informatičara u Zagrebu bila je srebrna, odnosno druga, na Juniorskoj hrvatskoj informatičkoj olimpijadi JHIO 2026, čime je izborila pravo borbe za ulazak u juniorsku reprezentaciju Hrvatske i odlazak na natjecanje u Kaunas u Litvi krajem svibnja.

Na temelju rezultata u HONI-ju pozvana je i na Hrvatsku informatičku olimpijadu za djevojke – HIOD 2026. Upravo je to natjecanje otvorilo pitanje tretmana darovite djece u sustavu.

Jedan bod do bronce, ali bez olimpijade

Na HIOD-u je Gita osvojila četvrto mjesto, samo jedan bod iza brončane medalje. Prema navedenom kriteriju, najbolje četiri djevojke stječu pravo odlaska na EGOI 2026. No zbog činjenice da je još uvijek osnovnoškolka, sudjelovala je u neslužbenoj konkurenciji i time automatski izgubila mogućnost da Hrvatskoj donese međunarodni rezultat.

Dodatnu težinu situaciji daje podatak da su drugoplasirana i petoplasirana natjecateljica odustale od EGOI-ja, jer sudjeluju na Hrvatskoj matematičkoj olimpijadi, koja se održava u isto vrijeme. Unatoč tome, Gita, kao četvrtoplasirana, ne dobiva priliku nastupiti, već umjesto nje odlaze šesta i sedma natjecateljica, s 47 odnosno 74 boda manje od nje.

Autor ističe da ovdje više nije riječ samo o jednoj djevojčici i jednom natjecanju, nego o sustavu. Ključno je pitanje koje postavlja: je li Gita Radiković, svojim rezultatima i radom, zaslužila ravnopravniji tretman? Ne povlašten, ne poseban, nego pravedniji odnos prema djetetu koje je dokazalo da pripada samom vrhu.

Postavlja se i šire pitanje: treba li izvrsnost imati dobnu granicu? Smije li se darovitost priznati tek onda kada se uklopi u postojeće administrativne okvire? I je li smisao natjecanja pronaći najbolje ili pronaći one koji se najurednije uklapaju u pravilnike?

Dosta je onih koji podsjećaju i na početke sportske karijere Janice Kostelić. I ona, navodi se, u početku nije bila dovoljno prepoznata ni praćena, ali je odgovarala rezultatima, prisilivši sustav i javnost da uvaže njezinu izvrsnost. Autor vjeruje da Gita danas čini isto – niže uspjehe, pokazuje što zna i otvara pitanje kako se društvo odnosi prema doista darovitoj djeci.

Nije ovo napad na organizatore, nego poziv na promišljanje o pravilima. Ne traži se da Gita bude „podobna“, nego da joj se prizna pravo da bude izvrsna. U tom svjetlu, slučaj Gite Radiković prerasta u temu od javnog interesa: hoćemo li djeci koja su ispred svojega razreda i uzrasta otvarati vrata ili im objašnjavati da su do njih jednostavno došla – prerano.