Napisao: Neven Kepeski Kepa

Foto: Arhiva Neven Kepeski

Mi smo iz Psihomoda bili ekipa iz Sigeta. Svirajući smo ispunjavali slobodno vrijeme. Gobac je pak bio iz Zaprešića i moglo bi se reći da je u bend upao preko audicije… Naš dotadašnji pjevač otišao je u JNA pa smo mu morali naći zamjenu. I tako, kod mene u garaži, pojavio se lik, viši za dvije glave od nas… Izgledao je dobro i mi smo ga primili u bend, a tek na prvim nastupima, na pravom razglasu, skužili smo da zna i pjevati…

Mislim da me u jednoj riječi najbolje opisuje znatiželja. Ona me vodila od prve gitare u garaži u Sigetu, preko prve probe s Gobcem do uredničkog stola u redakciji OK!-a, ali i dalje, do ovoga što danas radim: svoje male, gotovo gerilske, ali zapravo vrlo promišljene mikro medijske kompanije. U međuvremenu sam bio i roker, i novinar, i urednik, i tekstopisac, i scenarist. Ponekad sve to u istom danu.

Kao klinac nisam imao nikakav prezir prema popularnoj kulturi. Naprotiv, uvijek sam mislio da to što je nešto komercijalno ne znači automatski da ne valja. Zato sam se hvatao svega: radija, televizije, tiska, glazbe. Vodio sam s Borom Kokanom „Veliki vrisak“, osmislio „Briljanteen“, pisao za „Pljesak, molim“, uređivao glazbu u Studentskom listu, bio izvršni urednik Globusa, više od jedanaest godina uređivao Zabavnik nedjeljnog Jutarnjeg lista, a gotovo četvrt stoljeća vodio OK! – najnakladniji hrvatski mjesečnik u 21. stoljeću. Usput sam u Modroj lasti pisao o glazbi više od deset godina. Dosadno mi, iskreno, nikad nije bilo.

Garaža u Sigetu, Gobac na audiciji i Donna koja je čekala 30 godina

Dobar dio srednje škole proveo sam svirajući s Psihomodo popom gdje god nam je netko bio spreman dati struju i razglas. Nismo imali album, bili smo demo bend, ali smo svirali stalno: Zagreb, Split, Beograd, Slavonski Brod… Prije mature sedam smo noći zaredom punili Saloon. Danas bi većina demo bendova potpisala i za jednu takvu večer.

Naš dotadašnji pjevač otišao je u JNA pa smo morali naći zamjenu. I tako se, doslovno „kod mene u garaži“, pojavio lik iz Zaprešića, viši za dvije glave od svih nas. Izgledao je dobro, to nam je tada bilo važno, pa smo ga primili u bend. Tek na pravom razglasu skužili smo da Davor Gobac ne izgleda samo dobro, nego i pjeva. Ponekad stvari u životu funkcioniraju upravo tako banalno i jednostavno.

Ljeta su bila rezervirana za skitnju. Ja sam hodao okolo s akustičnom gitarom i svirao po trgovima na moru. Tada sam svirao i „Donnu“. U bendu je nikad nismo izvodili – bili smo „žestoki punkeri“, a „Donna“ nam je djelovala previše „ljigerski“. Tako je pjesma trideset godina tavorila samo u našim sjećanjima, da bi jednoga dana dečki odlučili – hajdemo to konačno snimiti. Tko se prvi sjetio, više nije važno. Važno je da je „Donna“ postala smash hit, uzela dva Porina i dala novi zamah karijeri Psihomoda. I da je, usput, mnogima razbila mit da je to „Gopčeva pjesma“ – ne, „Donna“ je moja.

Faks mi je više značio od Psihomoda i zato sam otišao

Iz Psihomoda sam otišao prije prvog albuma „Godina zmaja“. Htio sam se posvetiti faksu, a diskografske kuće su nas tada redom odbijale uz napomenu da smo „totalno nekomercijalni“. Dečki se nisu predali, postali su jedan od najpopularnijih rock-bendova u Hrvatskoj. Ja volim reći da je njihovu uspjehu pomogao i moj odlazak – bio sam namćorast kompozitor sklon nerazumljivim pjesmama. Tek kad je Gobac počeo pisati svoje vedrije cartoon rock stvari, pokazalo se koliko taj rukopis funkcionira.

Na prvom albumu točno se osjeti koje su pjesme moje („Nebo“, „Zauvijek“, „Iste stvari“…): zamumuljeni, ne sasvim jasni stihovi – to je moj rukopis. Kasnije sam još napisao nekoliko pjesama za Neki to vole vruće i Tajči, ali me život sve više vukao prema novinarstvu.

Od Poleta do postportalnog doba i male medijske kompanije

Cijeli sam život nešto pisuckao. Od Poleta, preko Studentskog lista i Studija, do Modre laste i naravno OK!-a. Pisao sam kratke romane za magazin Svijet da zaradim novac za more, a za jednu kratku priču dobio sam nagradu na natječaju Večernjeg lista. S godinama sam od samog pisanja sve više počeo gledati u ono što dolazi: medijske koncepte, modele, načine da sadržaj preživi u svijetu u kojem se pravila mijenjaju iz dana u dan.

Mediji danas prolaze previranja kakva nisu vidjeli desetljećima. Ono što je vrijedilo jučer, ne vrijedi danas. Pisao sam još prije deset godina da ulazimo u postportalno doba. Portali su mi se već tada činili kao model na zalasku. Danas mi se to čini još očitije. Društvene mreže preuzele su distribuciju: vijesti više ne tražimo, one dolaze nama, i pritom smo svi svima postali vijest.

Portali ozbiljniji promet imaju uglavnom ako ih se „dovozi“ s društvenih mreža. U isto vrijeme jasno je da će Google i Facebook ostati dominantne globalne oglasne platforme, a svi ostali oglasni igrači, posebno u malim zemljama poput Hrvatske, izgledaju smiješno i nevažno. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti domaći digitalni projekti koji su doista profitabilni.

Bio sam urednik najnakladnijeg per capita magazina

S druge strane, čini mi se da ozbiljan sadržaj ide prema ozbiljnoj naplati, oslobođenoj oglasa. HBO i Netflix već su pokazali kako to izgleda. „Igra prijestolja“ ili „Kuća od karata“ nikad ne bi nastale da su ovisile o oglašivačima. Te su serije faktički financirali gledatelji. To je, po meni, putokaz i za medije: ljudi će platiti ono što doista žele i što prepoznaju kao vrijedno.

U tom smislu i tisak ima budućnost, ali ne u megalomanskim nakladama i bezglavoj utrci za klikom. Opstat će najpametniji i najkreativniji, oni s jasnom komparativnom prednošću pred digitalnom „svemogućnošću“. OK! je godinama bio upravo to: specijaliziran, fokusiran, neobično precizno usmjeren na tinejdžere. Zato je i postao jedan od dva najnakladnija magazina u državi, odmah iza Glorije, i zato se još i danas čudiš kad shvatiš da je jedan teen mjesečnik funkcionirao kao ozbiljna, stabilna mašina.

OK, više ne radim OK i sasvim sam OK

Kad sam u jednom trenutku izgovorio: „Više ne radim OK!, došlo je vrijeme da probam nešto novo ili nešto staro, ali na novi način“, znao sam da je to za mene završena priča. Ne zato što OK ne volim – naprotiv. Ali imam tu crtu da, kad osjetim da se uvjeti stežu, da „netko reže krila“, jednostavno moram dalje. Danas razvijam svoju mikro medijsku kompaniju s pet radnih stupova: tisak, digital, radio, TV i eventi. Mislim da sam osmislio neke nove poslovne modele kako da sve to bude i održivo i učinkovito. Još ne mogu o svemu javno, ali mogu reći da me jako zanimaju podcasti, talking radio i mikro TV formati.

Glazba me, naravno, nikad nije sasvim pustila. Godinama mi je gitara visila na zidu u uredu i skupljala prašinu. Povremeno bih je pogledao, ali ne i uzeo.

Tek kad je „Donna“ eksplodirala, nešto se u meni pomaknulo. Skidam gitaru sa zida, razmišljam kako dalje. Nije mi se dalo javno svirati, nije mi se dalo pisati pjesme za druge na klasičan način.
Onda sam smislio svoj model: radit ću kroz nekoliko virtualnih bendova, tako da zadržim potpunu kontrolu. Kad sam u depresivnijem raspoloženju – tu je Anatomija. Kad sam vedriji – tu je Avionas. Ako me pukne neko treće ili četvrto stanje, smislit ću još koji virtualni bend. To nisu bendovi u klasičnom smislu: za svaku pjesmu tražimo pjevača koji najbolje odgovara ugođaju i tek u iznimnim prilikama uopće razmišljamo o nastupima.

Anatomija je dosad objavila „Apostol“, koji pjeva Gobac, a Avionas „Ginu“ s Robertom Marekovićem za mikrofonom. „Gina“ je ispala nježna, romantična vintage stvar s dahom mora i Sanrema i lijepo se primila na radijima. Logika kaže da bi sljedeći singl trebala biti Anatomijina stvar – jedna moja starija pjesma koju fanovi Psihomoda dobro znaju, ali izokrenuta naglavačke. Veselim se tom malom šoku prepoznavanja.

Punk me, usput rečeno, odmah oborio s nogu

Prije njega su scenom harali dosadni dugokosi likovi s kilometrskim solažama i napornim kvazi filozofijama. Punk je bio kao širom otvoren prozor u zagušljivoj sobi. „In the City“ od The Jama razvalio mi je želudac, kupio sam dva primjerka prvog albuma The Clasha da budem siguran da imam rezervu ako prvi strada od bjesomučnog slušanja. Gutao sam Ramones, Stranglers, The B-52's, kasnije Joy Division i Talking Heads. Bio sam vjerojatno najmlađi u dvorani kad su Stranglersi svirali u Zagrebu, a koncerti Talking Headsa i kasnije Carter USM-a ostali su mi vrhunska koncertna iskustva.

Vrijeme Poleta bilo je posebno. Glazba je bila više od glazbe, gotovo ideologija, nosila je neku novu energiju. Iz te atmosfere izniknuli su ljudi poput Štulića, Rundeka, Stublića, Jajca, Idola, Orgazma, Šarla, Discipline kičme… Takve koncentracije snažnih autora kasnije više nije bilo. Danas je glazba, čast izuzecima, uglavnom dio entertainmenta. Nema tog specifičnog naboja, ali ima drugih kanala izraza: blogovi, knjige, filmići, filmovi, YouTube kanali, društvene mreže. Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane. Ja imam pravo na nostalgiju, ali nemam potrebu cviliti. Tada je bilo onako, sada je ovako.

Od pisca do dostavljača door to door

Danas, dok dostavljam vlastite knjige i izdanja gotovo na kućni prag, dok razvijam podcast formate i smišljam kako da pet mojih medijskih stupova diše kao cjelina, znam da me suštinski i dalje određuje ista stvar kao onog klinca iz Sigeta koji je kupovao dva primjerka istog albuma iz straha da će prvi „izgorjeti“ na gramofonu – znatiželja. I osjećaj da je i dalje sasvim OK – biti OK.