Platforma Možemo! osvojila je Zagreb na obećanju da prekida s bandićevskim obrascem pogodovanja i netransparentne potrošnje. Web-stranica stadion-maksimir.zagreb.hr, plaćena 25.800 eura, pokazuje da su od te priče ostale samo – parole.

Ključne figure ove epizode su pročelnik za IT Dražen Lučanin, koji je dao nalog za izradu stranice, i gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je projekt osobno uvrstio u Plan nabave kao „nabavu izuzetu od primjene ZJN-a“. Posao je dobila dizajnerica Lana Grahek, za iznos „tik ispod praga“ za javnu nabavu. Stari recept, novi glumci.

Statična stranica, dinamična cijena

Na toj se adresi ne nalazi nikakav kompleksan sustav. Dvije vijesti, dvadesetak fotografija, tridesetak poveznica na PDF-ove, jedan upis u rubrici „Tijek događaja“ i nekoliko imena u rubrici „Ocjenjivački sud“ – to je, pojednostavljeno, sve. Tehnička analiza pokazuje da je riječ o jednostavnom Next.js rješenju bez CMS-a, bez prijave korisnika, bez naprednog pretraživanja, bez ičega što bi opravdalo ozbiljniji budžet.

IT-insajderi i struka takav posao procjenjuju na nekoliko stotina do najviše par tisuća eura. Grad je platio gotovo 26 tisuća. Za isti novac ozbiljni gradovi naručuju portale s bazama podataka, interaktivnim kartama i dugogodišnjim održavanjem – ne digitalni letak s dvije objave.

Obrazac „tik ispod praga“ i muk iz Gradske uprave

Dodatni problem nije samo cijena, nego i struktura posla. Planiranih 26.500 eura spustilo se na 25.800 – taman ispod praga od 26.540 eura za obveznu javnu nabavu. Nema natječaja, nema konkurencije, nema prilike da se vidi koliko bi isti posao stvarno koštao na tržištu. U doba Milana Bandića to se zvalo „tik ispod praga“. Danas se, čini se, zove „transparentna progresivna vlast“.

Naš glavni urednik Igor Stažić poslao je niz vrlo konkretnih pitanja glasnogovornici Dinki Živalj: postoji li specifikacija radova, elaborat isporuke, zašto posao nije odrađen internim snagama IT-odjela, koliko je ukupno poslova lana Grahek dobila 2025. i 2026., tko je gurao projekt u Plan nabave i gdje je detaljno obrazloženje troška. Nakon sedam dana – potpuna šutnja.

Kritičari s pravom ovu opskurnu stranicu uspoređuju s Carevim novim ruhom: svi se prave da vide nešto složeno, napredno, skupo – a građani na ekranu vide gotovo statičnu, sadržajno praznu stranicu.

Pitanja bez odgovora

Zatražili smo i ugovor, s objašnjenjem svih stavki, te odgovor na logično pitanje: zašto posao, ako je doista tako minoran, nije odrađen internim snagama Grada, koji raspolaže vlastitom infrastrukturom i IT-kadrom? I naposljetku – detaljno obrazloženje troška. Na sve to, ni nakon sedam dana, nije stigao nikakav odgovor.

Ta šutnja postaje politička poruka. Ako je sve čisto, zašto se bježi od objašnjenja? Ako je riječ o kompleksnom rješenju, zašto ga na stranici ne vidimo? Ako je to budući standard gradskih projekata, građani imaju pravo znati tko određuje cijenu, kako se biraju izvođači i zašto je javnost isključena iz procesa.

Insajderi i struka procjenjuju vrijednost ovakvog posla na nekoliko stotina eura. Grad Zagreb, pod vodstvom Tomislava Tomaševića i uz nalog Dražena Lučanina, platio je višestruko više. I zasad je jedino što građani dobivaju zauzvrat – muk iz Gradske uprave.

A ta šutnja više nije tehničko pitanje, nego politička odluka. Ako je posao čist, zašto nema ugovora, specifikacije, satnice, stavki? Ako je rješenje kompleksno, zašto ga ne vidimo na ekranu? Ako je ovo novi standard digitalnih projekata Grada Zagreba, građani imaju pravo znati tko ga je postavio i na temelju čega.

Usporedba s drugim gradskim projektima dodatno bode oči: za manje iznose plaćaju se idejni projekti rekonstrukcije ulica, ozbiljni inženjerski rad i manji građevinski zahvati. Ovdje je gotovo isti novac otišao za jednostavnu, statičnu stranicu bez sustava za upravljanje sadržajem.