Napisao: Enimark Ponjević

Pišem ovo kao čovjek koji je izgubio više od konja. Izgubio sam bića s kojima sam godinama dijelio svaki dah, korak, zalogaj, trening i pašu. Izgubili smo sportske šampione, neponovljivo genetsko bogatstvo i ponos Galopskog saveza i države Hrvatske. Iron John i Singidunum su mrtvi. Po svemu što sam vidio i doživio – izgladnjeni, poniženi i zatvoreni u režiji vlasti koja se u Zagrebu predstavlja kao zelena, empatična i moderna.

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću 2026. pisati o gradskim vlastima koje doslovno izgladnjuju rasne konje, rekao bih mu da pretjeruje. To nisu radili ni četnici kad su u ratu oteli naše lipicance – vratili su ih u boljem stanju nego što su dočekali šampioni pod upravom ljudi oko Tomislava Tomaševića. Danas brojim mrtve: Iron John, Singidunum, konji koji su mogli pobjeđivati širom Europe, završili su, prema onome što sam vidio, u šupama, svinjcima i ruševinama. I to uz pečat i potpis gradskih struktura kojima je najveći problem naš konjički sport i mi, proglašeni "banditima" i "dužnicima".

Od Budimpešte do ruševina: kako se uništava šampion

Iron Johna pamtim po pobjedi u Budimpešti. Za 400 eura mjesečno imao je sve: smještaj, hranu, trening. U Zagrebu, gradu koji se hvali ljubavlju prema životinjama i zelenim politikama, za 500 eura mjesečno – umire od gladi. To nije bila nesreća ni incident, nego, po svemu što znam, dugotrajno uskraćivanje hrane i ignoriranje svake molbe da mu se omogući normalna briga. Da su ga pustili da jednostavno pase po polju, vjerojatno bi preživio. Bio je čipiran, evidentiran u državnom registru, kao i svaki naš konj.

Pod vodstvom Tomislava Tomaševića, Lukе Korlaeta, Gorana Đulića, Koste Kostanjevića, Galića i ekipe iz platforme Možemo, Grad je, kako svjedočim, 23. na 24. studenoga 2023. provalio u naše štale, potrgao brave, stavio lance i lokote na svaki boks. Oteli su 48 naših konja sportskom savezu. Sud mi zabranjuje pristup hipodromu na temelju priče da sam došao s pištoljem i nekome slomio kuk. DORH i policija su, prema dokumentima, utvrdili da to nije istina, ali nitko zbog lažnog prijavljivanja nije odgovarao.

Od tog trenutka, konji su zatvoreni na hipodromu u katastrofalnim uvjetima, prepušteni nestručnim ljudima iz hipodromske radionice. Mi, koji smo ih godinama hranili, trenirali i liječili o vlastitom trošku, odjednom smo proglašeni "neplatišama". Ta etiketa nije bila pogreška nego politički alat. Kad su kasnije na sudu priznali da duga zapravo nema, postalo je jasno: otimačina se pokušala opravdati izmišljenim dugovima i moralnom diskreditacijom.

Čipovi ne lažu, politika da

Dok je na hipodromu ležalo stotine tona naše hrane – sijena, lucerne, zobi, briketa – konji su, po mojim saznanjima, sustavno ostavljani gladni. Hrana namijenjena trkačima završavala je kod rekreativnih konja i ljubimaca simpatizera vlasti. Tek kad su procurile snimke izgladnjelih konja i kad je postalo nemoguće sve sakriti, inspekcija je morala reagirati. Do tada su prijave ignorirane, a gradske službe glumile da ništa ne vide.

U noći 22. svibnja 2024. slijedi novi čin. U dva ujutro dolaze mađarski kamioni, konje drogiraju i uspavljuju, pa ih odvoze na, za nas, nepoznate lokacije. Policija asistira, na naše pozive ne reagira. Konji se tretiraju kao predmeti bez vlasnika, iako su svi čipirani. Veterinari i rančevi prijatelja gradske vlasti postaju novi zatvori. Grad Zagreb plaća oko 500 eura plus PDV po konju mjesečno, dok hipodrom zjapi poluprazan. U papirima piše „zbrinjavanje“, na terenu to izgleda kao kombinacija političkog obračuna, lošeg gospodarenja i potpunog nehaja prema životinjama.

Prvog svibnja 2026. preuzeo sam prva dva konja koja nam je Grad oduzeo i sakrio kod hipodromskog veterinara Marija Zemana u Slatini. U trenutku preuzimanja, direktor hipodroma Denis Gugić sam očitava čipove i potvrđuje da imaju popise i račune s imenima konja i vlasnika. Na snimci se jasno vidi: to su naši konji. Isti oni za koje je gradonačelnik godinama tvrdio da "ne zna čiji su".

Čipovi ne lažu. Laže politika.

Laže kad govori o zelenoj tranziciji, laže kad se zaklinje u brigu za životinje, laže kad priča o transparentnosti. Istina je, po onome što sam vidio, da su 30 mjeseci po noći premještali, sakrivali i izgladnjivali naše konje, dok je Grad za to isplatio oko 800.000 eura javnog novca. To nije skrb, to je brutalna zloupotreba ovlasti i novca, uz politički motiviranu osveta prema sportu koji im se ne uklapa u ideološku sliku.

U toj priči ne zaboravljam ni imena ljudi koji su, koliko znam, sudjelovali ili šutjeli: Marko Ulaga, Edi Petrović, Snježana Stegmajer Lučić Glumac, Samanta Kosinac, Šefket Kljajić, Paula Došen, Maja Wagner, Ivana Ljubić, Denis Gugić i cijela hipodromska ekipa koja je savjetovala gradski vrh. Spominjem i sutkinju Nives Grubišić te policajce iz Remetinca koji će, vjerujem, morati objasniti svoj dio priče pred sudom.

Ne smijemo zaboraviti ni druge konje – Boheme Wanga, Kostjukova, Dudo Di Nona i mnoge koje smo zatekli bolesne, iscrpljene, jedva žive. Dva vrhunska pastuha, Singidunum i Iron John, nisu izdržala. Po svemu što sam vidio, ubila ih je glad. Ne zanemarivanje, nego dugotrajno izgladnjivanje u ime politike, taštine i pokušaja da nas se emocionalno ucijeni i slomi.

Cilj je bio jednostavan: prisiliti nas da potpišemo ugovore kojima bi gradska vlast preko nas oprala još novca kroz "održavanje hipodroma" i radove koji su već plaćeni, a nikad odrađeni. Odbio sam. Odgovor je bio udar na ono najvrjednije što imamo – naše konje.

Pitam javno: s kojim pravom su nam uopće oduzeli konje? Ako postoji spor, postoji sud, tužba, ovrha. Ovdje toga nema. Nema jer, kako se pokazalo, stvarna potraživanja ne postoje. Umjesto pravne države, gledamo prečac: oteti, sakriti, demonizirati vlasnike i prepustiti životinje propadanju. To je logika sekte, a ne vlasti.

Ovo više nije samo pitanje sporta ni ljubavi prema konjima. Ovo je pitanje kakav je to grad u kojem se šampionski konji pretvaraju u logoraše, a zelena politika postaje paravan za zločin nad životinjama i pljačku javnog novca. I pitanje koliko će još ljudi šutjeti dok takvi "čuvari" grada odlučuju tko ima pravo na posao, imovinu, pa na koncu i na život – makar konjski.