Dok se u Bruxellesu još slave navodni „porazi” suverenista i priča o kraju ere Viktora Orbána, stvarnost u našem susjedstvu izgleda bitno drukčije. Pad rumunjske vlade premijera Ilije Boložana nije izolirani incident, nego još jedan znak da je europski politički teren dubinski promijenjen – i to upravo u smjeru kojeg se u bruxelleskim kabinetima najviše boje.

U Rumunjskoj je za rušenje proeuropske vlade glasalo čak 281 zastupnik, samo četiri su bila protiv, a tri su glasa proglašena nevažećima. To nije usputna epizoda, nego ozbiljan politički potres. Još je važnije tko je bio jedan od ključnih aktera tog potresa: suverenistička stranka AUR, koju bruxelleski i domaći liberalni krugovi redovito nazivaju „radikalnom” ili „ekstremnom”.

Suverenisti kao nezaobilazan faktor

Bez potpisa i glasova AUR-a ta vlada ne bi pala. To znači da se politička volja stotina tisuća rumunjskih birača više ne može jednostavno izbrisati iz slike, koliko god se urednici u Bruxellesu i nacionalnim televizijama trudili. Možete ih etiketirati, možete ih prozivati, ali ne možete ignorirati činjenicu da postaju nezaobilazan dio svake ozbiljne političke računice.

Ovaj slučaj dolazi u širem kontekstu. U Bugarskoj već neko vrijeme jačaju tvrđe desne i suverenističke opcije. U Češkoj je Andrej Babiš – bez obzira na sve kampanje protiv njega – i dalje figura koju je nemoguće politički izbrisati. U Poljskoj predsjednik dolazi iz suverenističkog tabora. Napadi na Orbána u Mađarskoj godinama samo konsolidiraju njegovu poziciju kod kuće, jer birači razumiju da dio tih napada dolazi iz istog birokratskog refleksa koji ne podnosi neposluh.

Sve to zajedno govori: trend nije marginalan, nego strukturni. Dok se u zapadnoeuropskim redakcijama crtaju grafovi s navodnim padom podrške „populistima”, na istoku i jugoistoku Europe raste cijela nova generacija stranaka koje stavljaju nacionalni interes ispred bruxelleskog diktata. To je stvarnost, ne powerpoint prezentacija Ursule von der Leyen.

Bruxelles traži novog „tiranina” dok mu se tlo urušava

Narativ Ursule von der Leyen prema kojem je Europa „imuna” na val suverenizma nakon navodnog pada Orbána raspada se upravo na istoku. Tamo gdje su ljudi brutalno suočeni s posljedicama bruxelleske regulacije, energetskih eksperimenata, dužničkog rasta i migrantskih valova, sve je teže prodati priču da je europska birokracija jamac stabilnosti.

Umjesto ozbiljne analize vlastitih promašaja, bruxelleski komentatori već traže novog „tiranina” za naslovnice. Jučer je to bio Orbán, danas su to rumunjski suverenisti, sutra će biti netko treći. U međuvremenu, europska ekonomija stenje pod teretom regulacija, a migracijska politika već godinama izgleda kao niz improvizacija, dok se granice realno čuvaju tek tamo gdje vlade imaju hrabrosti provoditi pushbackove i jasno reći da se azil traži na graničnim prijelazima, a ne po šumama.

Strah od „novih Orbána” u Europi postao je karikaturalan. Građani imaju jednako pravo izabrati suverenističke političare kao i zelene, liberale, LGBT aktiviste ili bilo koju drugu opciju. Demokracija nije rezervirana za one koji se sviđaju Bruxellesu. Kad suverenisti pobjeđuju ili ruše vlade u parlamentima, to nije radikalizacija, nego najnormalnija posljedica izbornog procesa.

Problem nije u biračima, nego u političkim i medijskim elitama koje više ne mogu kontrolirati rezultat. Kad dobiju „prave” stranke, to je „europska budućnost”; kad ljudi izaberu drukčije, to je „kriza demokracije”. No parlamentarna glasovanja o povjerenju, poput ovog u Bukureštu, temelj su sustava na koji se Bruxelles stalno poziva. Ako taj isti sustav počne donositi odluke koje se ne sviđaju bruxelleskim krugovima, možda nije problem u sustavu, nego u njima.

Pad Bolojanove vlade u Rumunjskoj zato je manje priča o jednoj vladi, a više priča o kontinentalnom pomaku koji se više ne može zaustaviti uvredama, etiketama i prijetnjama uskraćivanjem fondova. Suverenističke opcije postale su politička činjenica – sviđalo se to Bruxellesu ili ne.

Privremena vlada, trajni problemi

Nakon pada, Bolojanova vlada ostaje na dužnosti u tehničkom mandatu, s ograničenim ovlastima, dok predsjednik Nicușor Dan ne obavi konzultacije i ne predloži novog premijera. Rumunjski sustav već je naviknut na ovakve potrese: šest je vlada u postkomunističkom razdoblju srušeno na isti način – među njima one Emila Boca, Viorice Dăncilă i Ludovica Orbana.

No, razlika je u političkom okruženju. Danas Bruxelles više nema luksuz stabilne ekonomije ni snažnog geopolitičkog utjecaja kojim je mogao disciplinirati "neposlušne" članice. EU-ov utjecaj prema vani slabi, ekonomija je načeta pretjeranim regulacijama, energetskim eksperimentima i vođenjem rata birokratskim uredbama umjesto industrijskom politikom. Kad takav sustav pokuša još i diktirati fiskalna pravila, a istodobno tolerira goleme deficite sve dok vlade ostaju politički lojalne, rezultat je ono što danas gledamo u Bukureštu.

Rumunjska sada ulazi u novu fazu: formalno traži se nova većina i novi premijer, ali stvarno pitanje glasi – koliko dugo se još može održavati probruxelleska ortodoksija, a ignorirati rastuće nezadovoljstvo i suverenističke impulse birača. Bolojan je možda samo prva veća žrtva tog sudara, ali sigurno neće biti posljednja.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Ilie Bolojan (@iliebolojan)