Imala sam ni 33, samo su dvojica bila stariji, ostali golobradi mladci, ispovijest Ene Šimek-Šuplike, medicinske sestre koja je s Kninske tvrđave uklonila srpsku i zavijorila hrvatsku zastavu

S puškom na ramenu i fotoaparatom u ruci zajedno s 10 neustrašivih bojovnika i fizički je skinula s dnevnog reda velikosrpsku agresiju u Hrvatskoj. Bila je ponosna tog 5. kolovoza, a tako je i danas. Nisam ni pomislila kako ću baš ja s ekipom među prvima ući u oslobođeni Knin. Tko bi rekao kako će se sve kockice složiti i da ću imati dužnost, čast i zadovoljstvo prisustvovati skidanju neprijateljske zastave s jarbola na Kninskoj tvrđavi. 10 neustrašivih branitelja i jedna obična cura, Varaždinka, fotoreporterka Ena! Ali upravo se to dogodilo. Često, prečesto je bilo čupavo. Ljudi su nam ranjavani, ginulo se, tuga nas je zalijevala, ali trudili smo se sve ih zbrinuti. Jesam li svojim znanjem i iskustvom pomogla? Vjerujem da jesam. Kotrljao se moj kamenčić sreće s ostalima i ponosna sam bila jednako pred 25 godina, kao i danas.

Imala sam ni 33, samo su dvojica bila stariji, ostali golobradi mladci, ispovijest Ene Šimek-Šuplike, medicinske sestre koja je s Kninske tvrđave uklonila srpsku i zavijorila hrvatsku zastavu Ena Šimek Šuplika
4. 8. 2020

Slike i riječi: Ena Šimek Šuplika

Nisam izdržala i povjerila sam se tati početkom devedesetih. Bilo me je strah kako će reagirati na moju ideju da krenem u rat. Njegova mezimica, pa s oružjem? Mislila sam, srušit će se od šoka i moje mladenačke naglosti, no on je zastao. Oči su mu zasuzile. Promatrao me mirno koju sekundu, a onda stavio obje ruke na moja ramena i prozborio za mene sasvim neočekivane riječi: - Ti si sad vojnik! Jesi li svjesna toga? Poljubio me je, skidajući ruke s moga tijela baš onako kako to čini leptir kad odluči nestati. Riječi su mu bile hladne, no njegove geste pokazivale su nježnost, ali i strah i zabrinutost. Izgledalo je kao da me u rat ispraća netko tko i nije tako jako vezan uz mene kao što je to bio moj otac. Skrivao je emocije, no tjeskoba, strah i suze miješale su se ponosom, odlučnošću i njegovom željom da napokon izborimo slobodu i obranimo se od velikosrpske agresije.

I nismo više previše pričali o tom sudbonosnom danu 1993. kad sam krenula u rat. Odgovorila sam mu mirno: - Samo idem odraditi svoj posao u nekim drugim okolnostima. Tko će, ako nećemo mi mladi!

Sutradan sam zalupila vrata doma u kome sam imala bezbrižno djetinjstvo i neizmjernu ljubav i roditeljsku pažnju i naprosto otišla u Hrvatsku vojsku. Bila sam jedna od rijetkih djevojaka, no znala sam da u ratu medicinske sestre itekako trebaju. Kad je čovjek dovoljno mlad onda su i najviše prepreke premostive. Koliko god je iz mene prštala mladost, zaigranost i nezrelost bila sam svjesna da dolazi teško vrijeme i da se moraju donositi sudbonosne i teške odluke. Zar mislite da mi je bilo lako napustiti roditeljski dom, no naprosto nisam mogla gledati što se događa. Nisam mogla gledati dečke, svoje susjede kako odlaze u nepoznato. A bilo ih je iz dana u dan sve više.

Naprosto sam se pomirila s činjenicom da više nikada neće biti kao što je bilo i da ako želim biti sretna da i sama moram doprinijeti. Tko će nam donijeti mir, sreću, slobodu…, ako ne mi sami. Za mene nije bilo dileme, a još kad mi je tata dao blagoslov, znala sam da sam odabrala jedini pravi put.

Uvjeti u kojima smo ratovali naravno da nisu bili idealni. Daleko od toga, jer bilo je svega i svačega. Ono malo vremena koje smo provodili van ratnih sukoba punili su nam baterije, jer to su bila vremena u kojem smo jedni drugim bili braća, sestre… Imali smo jedan jedini cilj koji nas je sve zbližio, a on je bio slobodna, sretna i prosperitetna Hrvatska. I bilo nas je svih "fela". Ovakvih i onakvih, al' pokazat će se, bila su to vremena u kojima smo odrasli i sazreli u hipu. Bila su to vremena u kojima smo maštali o našem zajedničkom novom društvu, o državi o kojoj sanjamo, o mjestu pod suncem koje pripada nama, a ne onima kojima se igraju s našim dušama, imovinom, dragim ljudima, poviješću i životima. Završila sam u gardijskoj postrojbi, jer su stigla nemirna vremena. Rat! Nisam to mogla nijemo promatrati i čekati. Krenula sam za svojim susjedima, dečkima, prijateljima… Kamo bi ja zapravo bez njih?
Što medicinska sestra zna o ratu? Ona je tu da zbrine ranjenog i sve one kojima treba pomoć. Ok, bilo bi ugodnije u klimatiziranoj operacijskoj dvorani, ali može i usred livade na vlažnoj zemlji, u snijegu ili kad prži sunce. Nema toga što medicinske sestre ne mogu kad je u pitanju tuđe zdravlje i dobrobit.
Znam, znam, trebala bih pisati o sebi, ali ja sam samo točkica u moru mojih kolegica i kolega zdravstvenih djelatnika, ali i svih onih koji su u nekom trenutku donijeli odluku koja će svima promijeniti život zauvijek. Oni, a osobito one, moji su heroji!
I tako sam postala dio ponositih i odlučnih ljudi koje je nosilo srce i vjera kako ćemo pobijediti u neravnopravnoj bitki za samostalnost Hrvatske. Lijepa su to i teška vremena bila. Svako u svom dijelu slagalice napravio je najviše što je mogao.
Zaredali su tereni, akcije, sve pobjeda do pobjede. Tak je to s nama Zagorcima i Podravcima, a i svima ostalima koji su nam se pridružili tijekom vremena. Moja postrojba, 7. gardijska brigada "Puma", bila je uvijek na visini zadatka. Kao postrojba, bili smo kontinuirano na terenu od lipnja 1993. do listopada 1995. godine. Ono što je zamišljeno kao brigada sjevera Hrvatske, kroz vrijeme je preraslo u brigadu u kojoj se skupila ekipa ljudi iz svakog djelića lijepe nam naše. Često, prečesto je bilo čupavo. Ljudi su nam ranjavani, ginulo se, tuga nas je zalijevala, ali trudili smo se sve ih zbrinuti. Jesam li svojim znanjem i iskustvom pomogla? Vjerujem da jesam. Kotrljao se moj kamenčić s ostalima.
Mjeseci i godine su prošle od sudbonosnog razgovora s ocem, kad sam i samu sebe zatekla kako razmišljam i ponašam se kao vojnik. Dogodilo se samo od sebe. I danas mislim kako sam taj ustroj naprosto nosila u sebi, kako je to meni, meni sličnima, mojoj obitelji…, naprosto bilo suđeno. I jedva sam čekala rasplet. Živjela sam za taj dan. A kako je sve počelo?
Te 1995., u ovo smo vrijeme bili u pripremama za bitku svih bitka, sjajno osmišljenu akciju "Oluja". Kad smo dignuti u zoru 4. kolovoza 1995. znala sam kako je došao i taj trenutak odluke. Bili smo sve vrijeme napeti kao puške i zapravo, to je bilo to. Zbog toga smo prekinuli mladost, ostavili roditelje i obitelj i upustili se u neizvjesnost. Bili smo motivirani, prožeti zajedničkom idejom i jedinim ciljem, stvoriti svoju državu u kojem više nikada nećemo polagati račune strancima i svima onima koji zloupotrebljavaju položaj. Bilo nas je naprosto nemoguće zaustaviti. I prije nego što smo krenuli u odlučujuću bitku znali smo da smo pobijedili. I mi Varaždinci, napredovali smo strelovito. Sa svakim satom bivalo je sve užarenije, no noge su nas nosile što su brže mogle. Znali smo što radimo i svaka nova minuta činila nas je sve bliže kraljevskom Krešimirovu gradu, istom onom koji je početkom devedesetih postao bastion velikosrpskih pretenzija, gdje su se pokušale realizirati Načertanije i gdje je Slobo više želio teritorij od ljudi, pa i navodno njegovih. No to je jedna druga priča koja nas je doticala, no nije bilo druge nego obračunati se s tom idejom.
Bljesak projektila iz VBR-a u još sivo jutro negdje duboko u meni izazivao je zebnju. "Moji" dečki, spremniji no ikad, krenuli su u pohod iz kojeg se neki neće nikad vratiti, a mnogi će ostati invalidi. Ah da..., trebala bih napisati koji detalj koji mi se usjekao u pamćenje, ali tisuće je takvih, od "Pazi kud hodaš... snajper!" što me, usprkos u tom trenutku mogućoj pogibiji, podsjetilo na onu partizansku - "Mirko, pazi metak!", "Hvala, Slavko!" pa do paštete koja se u odsudnom trenutku otopila u konzervi u džepu, pa je umjesto namazana na kruh završila u najbližoj bukvi kamo sam je svom snagom u ljutnji bacila.
I sad... sreća je imati sreće! A ja sam je imala u izobilju!
Tog, četvrtog kolovoza 1995. godine ni sanjala nisam da ću sa svojom ekipom sljedeći dan među prvima ući u oslobođeni Knin. Ni slutiti nisam mogla da će se sve kockice složiti i da ću imati dužnost, čast i zadovoljstvo fotografirati skidanje neprijateljske zastave s jarbola na kninskoj tvrđavi, da ću doživjeti taj ogroman trenutak ponosa kroz okular fotoaparata, nesvjesna zapravo veličine trenutka. Ali upravo se to dogodilo. Eh ta moja srećica! I eto nas, 25 godina kasnije, na samu obljetnicu Oluje, Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, u slobodi, "svoj na svome". Moji heroji, moje kolegice i kolege, beskrajno se ponosim vama... nama!
U nekim trenucima za koje nitko nije mogao pretpostaviti koliko će veliki postati, odradili smo sjajan posao.

OKVIRI

Ena Šimek-Šuplika bila je jedina žena ratnica na Kninskoj tvrđavi u trenutku skidanja srpske i razvijanju hrvatske zastave. Ovo su prve antologijske slike vraćanja Knina pod hrvatsku jurisdikciju. Hrabra žena, ratnica, medicinska sestra i fotoreporterka zabilježila je povijesni trenutak velike pobjede. Hrvatska vojska oslobodila je nakon četiri godine okupacije Knin, 5. kolovoza 1995.

Na današnji dan Pume su krenule. I bile su najbrže. Sedma gardijska brigada, uglavnom sastavljena od Varaždinaca. Međimuraca i Zagoraca 5. kolovoza, prije 25 godina, bila je nezaustavljiva. Oni su označili na Kninskoj tvrđavi završetak oslobodilačka akcija "Oluja". Ena Šimek Šuplika, hrabra žena, ratnica, medicinska sestra i fotoreporterka zabilježila je povijesni trenutak velike pobjede. Hrvatska vojska oslobodila je nakon četiri godine okupacije Knin, 5. kolovoza 1995. u kojoj su nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba oslobođena područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Ena Šimek-Šuplika bila je jedina žena koja je bila među osloboditeljima Knina na Kninskoj tvrđavi i upravo njoj zahvaljujemo na ovim ekskluzivnim slikama

Moji dečki penjali su se jedan preko drugoga, po ramenima, a sve kako bi čim prije označili i simbolično hrvatsku pobjedu. Na sam vrh jarbola popeli su se Jasmin Hadžić i Edvard Baltić. Na simboličan način označen je tako kraj okupacije gotovo jedne trećine hrvatskog teritorija. 5. kolovoza prije 25 godine završena je oslobodilačka akcija "Oluja" u kojoj su nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba oslobođena područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Ena Šimek-Šuplika bila je jedina žena koja je bila među osloboditeljima Knina na Kninskoj tvrđavi u povijesnom trenutku i upravo njoj zahvaljujemo na ovim ekskluzivnim slikama, a jučer je napisala sljedeće:

- Ovo su fotografije ulaska u Knin kao i fotografije skidanja srpske zastave s jarbola na Kninskoj tvrđavi. Imala sam zadovoljstvo i čast fotografije skidanja srpske zastave snimiti osobno i one su, uz video-snimku koja je, usput budi rečeno, netragom nestala, jedino materijalno svjedočanstvo tog događaja.
Jesam li tad bila svjesna važnosti trenutka!? Bilo mi je punih 33 i samo su dvojica, trojica pripadnika 7.gbr bili neznatno stariji od mene. Sve ostalo bila su skoro jedva punoljetna djeca. Takva su neka vremena bila.

Uz Enu prvi su na Kninsku tvrđavu stigli i general Ivo Korade, potom pukovnik Branko Žeželj koji je umirovljen i živi u Breznici i već je dulje vrijeme ozbiljno bolestan.

Mario Bilač daleko je sve vrijeme od Oružanih snaga RH, oženjen je radi i ima četvero djece. Eduard Baltić, umirovljen je bolestan i živi u Međimurju. Slavko Sokolić-Frigula, pa Florjan Novak - Floki, kojeg su neki od milja zvali i Fleki. Živi sam u Čakovcu i primao je socijalnu pomoć od 800 kuna. Nije bio uposlen i nije imao drugih izvora prihoda, sve do napokon nedavnog umirovljenja.

Miljenko Hojsak iz Varaždinskih Toplica te Ivica Novoselac iz Zlatar Bistrice još su dvojica junaka, a bili su na pravom mjestu i u pravom trenutku još i Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica i Jasmin Hadžić iz Belog Manastira.

U znak zahvale hrvatskim braniteljima, od 2008. godine uz državni blagdan Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti 5. kolovoza slavi se i kao Dan hrvatskih branitelja.

Članak je također dostupan u tiskanom izdanju magazina Start, koji je u prodaji od 28.05.2020.

PRETPLATITE SE!

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.