Napisao: Dragan Đukanović

Zoran Milanović ovih je dana napravio nešto što bi u ozbiljnoj državi bilo potpuno normalno, a kod nas se proglašava skandalom: rekao je da ulazak stranih ratnih brodova u hrvatske luke ne može biti administrativni automatizam, nego politička odluka vrha države. Drugim riječima, i Donald Trump – koliko god bio naš saveznik – mora pitati smije li i može li američka bojna skupina ploviti hrvatskim morem nakon povratka iz konkretnih ratnih operacija.

To nije antiamerički stav, nego elementarna definicija državnog suvereniteta. U zemlji u kojoj se vlast već godinama trudi uvjeriti građane da je dovoljno reći "NATO" i prestati razmišljati, ta rečenica odjednom zvuči kao hereza.

Ustav ne poznaje automatizam za tuđu vojsku
Predsjednik Republike sasvim ispravno podsjeća na ono što se u javnoj raspravi voli preskočiti: hrvatski Ustav izričito predviđa zajedničku odgovornost Hrvatskog sabora, Vlade i predsjednika Republike kada je riječ o ulasku strane vojske u Hrvatsku. To nije uredba ni pravilnik neke agencije, to je temeljni akt države.

Pa ipak, u praksi se godinama pokušava stvoriti dojam da je riječ tek o tehničkoj proceduri, gotovo carinskom pečatu za savezničke brodove. U trenutku kad u Jadran uplovljavaju ratni brodovi koji dolaze iz stvarnih ratnih operacija, koje uz to nisu odobrene od Vijeća sigurnosti UN-a, takvo "tehničko" shvaćanje postaje opasno.

Milanovićeva je poanta jednostavna: ako se u operacijama u kojima sudjeluju ti brodovi izravno spominje i Hrvatska kao mogući cilj odgovora Irana, tada ulazak tih brodova u naše luke više nije puki saveznički protokol, nego svjesno preuzimanje sigurnosnog rizika. A o tome, po Ustavu, ne odlučuje niža razina uprave, nego institucije koje predstavljaju hrvatske građane.

Savezništvo da, automatsko svrstavanje ne
U hrvatskom se političkom prostoru već ustalila refleksna reakcija: čim netko spomene potrebu političke odluke oko stranih vojski, automatski se optužuje za "odstupanje od savezništva". Ta je etiketa praktična za vladajući HDZ, koji godinama pokušava maskirati činjenicu da vanjsku politiku svodi na potpisivanje onoga što dođe iz većih centara moći, bez ozbiljne rasprave u Saboru.

Ali stvarnost je brutalnija: država koja dopušta ulazak stranih vojnih snaga iz aktivnih ratnih operacija istodobno prihvaća i političke i sigurnosne posljedice tih operacija. Ako američki dužnosnici javno govore da su i hrvatske mete u dometu mogućeg odgovora Irana, onda je svaka odluka o uplovljavanju tih brodova istodobno odluka o razini rizika za hrvatske gradove, luke i građane.

To više nije pitanje protokola, nego pitanje političke odgovornosti. I upravo tu se razotkriva glavni problem: u Hrvatskoj se moć često koristi, ali rijetko tko želi preuzeti odgovornost. Zato nekima više odgovara priča o "automatskim procedurama" – jer kad se dogodi problem, svi će se praviti da je riječ bila samo o rutini.

Milanovićeva intervencija reže tu fikciju. On zapravo kaže: ne, nije rutina. To je odluka države koja može imati posljedice po živote građana, pa zato mora biti donesena svjesno i uz političko preuzimanje odgovornosti svih koji prema Ustavu u tome sudjeluju.

U vremenu globalnih napetosti, kad Iran i SAD ulaze u opasan ritam međusobnih udara i prijetnji, logika "savezništvo znači automatsko pristajanje na sve" nije izraz lojalnosti, nego političke lijenosti. Saveznici koji drže do sebe upravo su oni koji znaju reći: da, ali pod našim uvjetima i u skladu s našim Ustavom.

Zato je poruka jasna: o tome hoće li se Hrvatska izlagati dodatnim sigurnosnim rizicima ne smije se odlučivati administrativnom rutinom. To je posao države – i vrijeme je da se to prestane glumiti i počne otvoreno govoriti.