Napisao i snimio: Dragan Đukanović / AI

Žene su dugo bile opisivane frazama o tihoj snazi, žrtvi, požrtvovnosti. Danas, sve češće, ta snaga više nije tiha. Ona je glasna, vidljiva, ponekad brutalna. Od kuhinje do tribine, od obiteljskog budžeta do kupnje automobila, od borbe za djecu do fizičkog obračuna na ulici, u hrvatskom društvu raste generacija žena koje su preuzele ulogu glave obitelji – i više je ne prepuštaju nikome.

To nije teorija ni klišej s motivacijskih plakata. To je slika svakodnevice: žene vode računa o kućnom budžetu, organiziraju život, odgoj djece, često zarađuju, a uz to sve češće donose i „teške“ odluke. Kod kupnje auta više ne biraju samo boju i oblik, nego pitaju za pogon, motor, potrošnju, servis. Usporedno s tim, u javnom prostoru gledamo prizore u kojima žene izlaze iz uloge pasivnih promatračica i postaju akteri sukoba – na tribinama, na ulicama, pred očima muškaraca koji šute ili stoje po strani.

Osijek, tribine i jedna žena koja nije htjela šutjeti, za razliku od muškaraca iz Armade

Na utakmici Dinamo – Rijeka u Osijeku vidjeli smo sliku koja savršeno opisuje tu promjenu. Pred punom tribinom riječkih navijača, Armada, jedan navijač Dinama dolazi provocirati. Klasičan balkanski obrazac: muško demonstriranje „hrabrosti“ pred masom. No trenutak koji je ostao zabilježen nije njegov ispad, nego reakcija – jedna žena s tribine koja mu se usudi uzvratiti.

Ne psovkom iza leđa, ne tihim negodovanjem, nego otvorenim sučeljavanjem. Dok većina muškaraca oko nje promatra, vaga, kalkulira što će biti, ona odlučuje ne šutjeti. U tom prizoru ima i hrabrosti i prkosa, ali i jedne neugodne istine: sve češće su žene te koje javno preuzimaju rizik, dok se muškarci povlače u ironiju, cinizam ili pasivnost.

U navijačkom svijetu koji je oduvijek bio rezerviran za „prave muškarce“, pojavljuje se žena koja ne traži zaštitu, nego odgovara istom mjerom. Sviđalo se to nekome ili ne, to je slika nove generacije – i muške i ženske – u kojoj tradicionalne granice pucaju.

Zagreb, Ilica i brutalnija strana iste priče

Još radikalniji, ružniji kadar došao je s ulica Zagreba, iz Ilice. Tamo Mateja fizički napada Filipinca, i to pred očima svoje muške ekipe. Taj je događaj otišao daleko preko granice prihvatljivog, ali je istovremeno razotkrio nešto bitno: kako se mijenja raspodjela moći i agresije u društvu.

Navikli smo na scenarij u kojem muškarci tuku, a žene stoje po strani. Ovdje gledamo obrnutu sliku – žena udara, muškarci gledaju. Ne samo da nitko ne staje u obranu žrtve, nego ni simbolička „muška zaštita“ više ne postoji. To je ružna, ali autentična fotografija odnosa u kojima su se uloge zamutile do neprepoznatljivosti.

Važno je reći: ovo nije priča o herojstvu, nego o pomaku. Dok jedni taj prizor koriste da zaključe kako se „žene kvare“, propuštaju vidjeti širi okvir: žene su već godinama preuzele odgovornosti koje su nekad bile „muške“, a sada, u ekstremnim situacijama, preuzimaju i ulogu onoga tko prvi ide u konflikt – ma koliko on bio primitivan ili nedopustiv.

To nije emancipacija u uljepšanoj, salonskoj verziji. To je sirova, ulična emancipacija, u kojoj žene ulaze u sve – od vođenja kućnog računa do fizičkog sukoba, od kreditnog ugovora do navijačke provokacije. Dok muškarci muče, kalkuliraju, traže izgovore, one reagiraju, riskiraju, pa i pretjeruju.

U pozadini svega stoji umor. Godinama na svojim leđima nose djecu, kuću, posao, obitelj, račune, planove. U istom danu moraju biti i majke, i šefice, i vozačice, i psihologinje, i blagajnice vlastitog doma. Nije čudo da dio te energije izađe i kroz ovakve, ružne epizode. Nasilje je neprihvatljivo, ali je simptom – društva u kojem su se odgovornosti nagurale na jednu stranu, bez stvarne podrške.

Danas, kad se govori o „brišu se razlike“, obično se misli na jednakost prava. U stvarnosti se brišu i razlike poslova, odgovornosti, znanja, očekivanja. Žene su prisilno postale i ekonomisti i mehaničari i pedagozi i zaštitari svoje djece. Muškarci se u tome često gube: dio se povlači, dio se skriva iza tradicije, dio ostaje vječno nezreo.

Rezultat toga nije slikovnica s idealno podijeljenim ulogama, nego kaos u kojem žene sve češće reagiraju instinktivno – i na poslu i na ulici i na tribini. One danas biraju auto, pitaju za motor, nose kredit, drže obitelj na okupu i, kad treba, urlaju preko ograde ili ulaze u fizički obračun. The Women With cojones – bez prijevoda, jer bolje od toga ne ide.

U Zagrebu na ulicama, u Osijeku na tribinama, u svakodnevici iza zatvorenih vrata stanova, odvija se ista priča: dok muški muče, žene se bore. Nije lijepa, nije uvijek pravedna, često je prljava i opasna, ali je stvarna. I tko god želi razumjeti novu generaciju, morat će prvo priznati tu realnost, bez romantiziranja i bez laganja da je sve isto kao prije.