Američki predsjednik Donald Trump nakon izbora 3. studenoga 2026. suočen je s drukčijim Washingtonom: demokrati su osvojili kontrolu nad Senatom i Zastupničkim domom, pa od početka novog saziva Kongresa više neće moći računati na republikansku većinu pri usvajanju zakona, proračuna i potvrđivanju ključnih dužnosnika. Ipak, ostaje vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga. Taj raskorak između predsjedničkih i kongresnih ovlasti izravno će oblikovati nastavak američkog rata s Iranom.
Novoizabrani zastupnici i senatori preuzimaju dužnosti 3. siječnja 2027.. Do tog datuma radi postojeći Kongres, pa demokratska izborna pobjeda ne daje novoj većini trenutačnu zakonsku mogućnost blokade Trumpovih poteza. Nakon početka novog saziva američki sustav ulazi u razdoblje podijeljene vlasti: Bijelu kuću vodi republikanac, a obje kongresne komore demokrati. Naziv kohabitacija može opisati politički odnos, ali SAD nema europski model premijera koji bi predsjedniku preuzeo izvršnu vlast.

Novi zakoni, porezi i proračun više ne prolaze bez demokrata
Najveća neposredna promjena odnosi se na zakone. Svaki novi savezni zakon mora dobiti potrebnu podršku u oba doma Kongresa, a potom predsjednikov potpis ili dovoljnu potporu za nadglasavanje njegova veta. Bez demokratskih glasova Trump neće moći provesti velike zakonodavne promjene u sustavu poreza, socijalnih davanja, useljavanja ili novog saveznog financiranja samo na temelju svojih političkih zahtjeva.
Proračun postaje posebno osjetljiv. Kongres odobrava zakonske osnove za potrošnju i sredstva kojima raspolažu ministarstva i agencije. Demokratski zastupnici mogu odbiti prijedlog novih rashoda, zahtijevati uvjete uz financiranje Pentagona, tražiti revizije ili blokirati predsjednikove prioritete. Ako se dogovor o financiranju saveznih službi ne postigne na vrijeme, moguć je djelomični prekid rada državne administracije. Takav zastoj nije automatska posljedica izbornog ishoda, nego rezultat neuspješnih pregovora o konkretnom financijskom zakonu.
Trump ima snažan odgovor: predsjednički veto. Može odbiti potpisati demokratski zakon. Da bi Kongres prešao preko veta, potrebna je dvotrećinska većina u oba doma, znatno više od obične stranačke većine. Demokrati zato mogu usporavati i zaustavljati nove predsjednikove prijedloge, ali također ne mogu jednostavno nametnuti vlastiti program bez Trumpova pristanka ili velikog broja republikanskih glasova.
Izvršne uredbe ostaju Trumpov alat, ali ne zamjenjuju zakon
Trump ne ostaje bez ovlasti za upravljanje saveznom izvršnom vlašću. Može izdavati izvršne uredbe u granicama postojećih zakona, usmjeravati rad ministarstava, određivati prioritete imigracijske kontrole, voditi diplomaciju i koristiti ovlasti koje je Kongres ranije prenio predsjedniku. Među takvim područjima su određene trgovinske i carinske mjere te izvanredni gospodarski instrumenti, uz uvjete i sudsku kontrolu.
Bijela kuća se za ovakav rasplet pripremala i prije izbora. Dužnosnici administracije već su razrađivali mogućnosti za nastavak politike preko izvršnih uredbi u područjima useljavanja, carina, stanovanja i savezne potrošnje, uz pravnu pripremu za moguće sudske sporove. To znači da podijeljena vlast neće biti razdoblje potpune nepokretnosti: bit će više jednostranih predsjedničkih odluka, osporavanja na sudovima i pregovora o novcu za njihovu provedbu.
Granica je pritom jasna: izvršna uredba sama po sebi ne može stvoriti novu zakonsku ovlast ni trajno zamijeniti sredstva koja Kongres mora odobriti. Sudovi mogu zaustaviti potez koji je u suprotnosti sa zakonom ili Ustavom. Kongres može mijenjati zakonski okvir, ali za takvu promjenu treba proći zakonodavni postupak, uključujući predsjednikov veto.
Senat može zaustaviti ministre, veleposlanike i nove savezne suce
Demokratska kontrola Senata Trumpu će otežati kadrovske odluke. Senat potvrđuje brojne članove administracije, veleposlanike, savezne suce i eventualne kandidate za Vrhovni sud. Trump ih može predložiti, ali bez potrebne većine ne može osigurati njihovu redovitu potvrdu. Za privremene vršitelje dužnosti vrijede posebna zakonska pravila i ograničenja.
To je dugoročan problem za Bijelu kuću. Imenovanje saveznih sudaca može desetljećima oblikovati pravna tumačenja, dok blokada imenovanja u ministarstvima i diplomatskoj mreži može ograničiti operativni prostor administracije. Demokrati ne mogu predsjedniku oduzeti sve postojeće dužnosnike samo glasovanjem, ali mogu podvrgnuti novopredložene kandidate zahtjevnijem postupku i odbiti ih potvrditi.
Istražni odbori dobivaju pristup dokumentima, svjedocima i saslušanjima
Siječanjska promjena kontrole nad kongresnim odborima otvara drugi front. Demokratski predsjednici odbora mogu zakazivati saslušanja, tražiti dokumente, ispitivati državne dužnosnike i izdavati sudske pozive uz odgovarajuću zakonsku osnovu. Kao mogući predmeti nadzora najavljivani su troškovi rata, djelovanje migracijskih službi, predsjednička pomilovanja, postupci administracije i poslovni odnosi povezani s članovima predsjednikove obitelji.
Istraga ne znači automatski dokaz nezakonitosti niti može sama srušiti predsjednika. Bijela kuća može osporavati kongresne zahtjeve pozivajući se na izvršne povlastice, pa sukobi oko dokumenata i iskaza mogu završiti na sudu. Demokrati u Zastupničkom domu mogu običnom većinom pokrenuti opoziv, odnosno impeachment, ali za osudu i smjenu predsjednika u Senatu potrebno je dvije trećine nazočnih senatora. Većina u Senatu sama za to nije dovoljna.
Rat s Iranom: Trump i dalje izdaje vojne zapovijedi
Za razliku od poreza i proračuna, vojne operacije imaju drukčiju ustavnu strukturu. Američki Ustav predsjednika određuje kao vrhovnog zapovjednika, a Kongresu daje ovlast proglašenja rata, donošenja propisa o vojsci i osiguravanja sredstava. Zato demokratsko preuzimanje Kongresa ne zaustavlja automatski rat s Iranom, niti svaki pojedini zračni napad mora prethodno odobriti nova kongresna većina.
SAD i Izrael pokrenuli su napade na Iran 28. veljače 2026.. Sukob je tijekom mjeseci zahvatio plovidbu i energetsku infrastrukturu oko Hormuškog tjesnaca te okolne države. Trumpova administracija tvrdi da vodi operacije temeljem predsjedničkih ovlasti za zaštitu američke sigurnosti. Protivnici tog tumačenja u Kongresu smatraju da je dugotrajan rat bez posebnog zakonskog odobrenja prekoračenje predsjedničkih ovlasti.
U središtu prijepora je Rezolucija o ratnim ovlastima iz 1973.. Ona predviđa obavješćivanje Kongresa o uvođenju vojske u neprijateljstva u roku od 48 sati te pravilo prestanka takvih operacija nakon 60 dana bez kongresnog odobrenja, uz mogućnost ograničenog dodatnog razdoblja do 30 dana radi sigurnog povlačenja snaga. Trumpova administracija već je osporavala primjenu tih rokova na nastavak sukoba, tvrdeći da su prekidi vatre i ponovno izbijanje neprijateljstava promijenili pravnu situaciju.
Zastupnički dom i Senat već su tijekom 2026. glasovali o rezolucijama koje su tražile prestanak neodobrenih neprijateljstava s Iranom. Posebno je važan slučaj iz lipnja, kada su oba doma podržala istovrsnu rezoluciju, ali je njezina neposredna pravna obveznost ostala sporna jer nije predstavljala uobičajeni zakon upućen predsjedniku na potpis. Nova demokratska većina moći će obnoviti politički i proceduralni pritisak, ali sama parlamentarna rezolucija ne jamči povlačenje snaga.
Najveći pritisak na Trumpa bit će novac za nastavak rata
Stvarna pregovaračka poluga demokrata bit će financiranje vojnih operacija. Kongres može odbiti nova namjenska sredstva, tražiti plan izlaska iz rata, uvjetovati određene rashode ili zahtijevati redovita javna i zatvorena saslušanja dužnosnika Pentagona. Odbijanje novih sredstava predsjednik ne može jednostavno poništiti izvršnom uredbom. S druge strane, već odobrena sredstva i postojeće zakonske ovlasti ne nestaju preuzimanjem većine, a zakon koji izričito naređuje obustavu aktivnosti podliježe mogućem predsjedničkom vetu.
U lipnju je Bijela kuća zatražila dodatnih 87,6 milijardi dolara proračunskih sredstava, najvećim dijelom povezanih s ratom i obnavljanjem vojnih zaliha. Pentagonova procjena, objavljena krajem listopada, govorila je o približno 47,1 milijardi dolara dotadašnjih troškova sukoba za američke porezne obveznike. Za novu većinu to otvara konkretno pitanje: hoće li financirati nastavak postojećih operacija, inzistirati na ciljevima i rokovima ili uskratiti novac za novu eskalaciju.
Tri moguća raspleta: pregovori, ograničeni rat ili novi veliki udari
U prvoj varijanti Washington i Teheran mogli bi se vratiti dogovoru o prekidu vatre. Iran je preko posrednika u Dohi i Maskatu ostavio otvoren kanal neizravnih razgovora, dok su se prijepori odnosili na sankcije, sigurnosna jamstva, napade na pomorski promet i iranski nuklearni program. Demokratska većina mogla bi politički podržavati pregovore i zahtijevati nadzor provedbe sporazuma, ali izvršna grana zadržava vodstvo diplomacije. Ako bi se sklapao ustavni međunarodni ugovor, za ratifikaciju bi trebale dvije trećine Senata; predsjednik može sklapati i druge vrste međunarodnih aranžmana unutar svojih ovlasti.
Druga varijanta je produžavanje sukoba kroz blokadu, pritisak na iranske prihode, ograničene napade i povremene razgovore. Takvo stanje nosi stalne troškove vojske, osiguranja brodova i opskrbe energentima. Demokrati bi tada kroz proračun i istražna saslušanja mogli postupno povećavati političku cijenu nastavka rata bez jasnog plana završetka.
Treća varijanta je nova velika vojna eskalacija. Američki su dužnosnici krajem listopada upozorili regionalne saveznike na mogućnost novih napada nakon izbora 3. studenoga i iranskog odgovora na energetske objekte. U Perzijski zaljev upućena je skupina ratnih brodova i dodatnih snaga, uz premještanje približno 9.000 vojnika i pripadnika mornarice. Tada nije bila objavljena konačna predsjednička odluka o takvoj operaciji. Nova kongresna većina ne bi automatski mogla zaustaviti neposrednu zapovijed, ali bi dobila snažne instrumente nadzora, osporavanja financiranja i javnog pritiska.
Postoji pritom i važna granica stranačke podjele. Demokrati i republikanci u velikom dijelu dijele protivljenje mogućem iranskom nuklearnom naoružanju, premda se razilaze oko uporabe sile, trajanja rata i uloge Kongresa. Zato demokratska većina nije isto što i jedinstven kongresni zahtjev za povlačenjem svih američkih snaga s Bliskog istoka.
Hrvatska i Europa osjetit će posljedice kroz naftu, sigurnost i NATO
Za Hrvatsku se učinak američkog političkog preokreta ne svodi na odnose u Washingtonu. Rat koji ugrožava Hormuški tjesnac može utjecati na svjetske cijene nafte, troškove brodskog prijevoza i osiguranja, a time posredno i na cijene goriva i logistike u Europi. Diplomatski dogovor koji bi stabilizirao plovidbu imao bi drukčiji gospodarski učinak od novog vala napada na energetsku infrastrukturu.
U drugim vanjskopolitičkim pitanjima, među njima pomoći Ukrajini i financiranju obrambenih obveza, Kongres također raspolaže snažnim proračunskim ovlastima. Trump kao predsjednik i dalje vodi američku diplomaciju i zapovijeda oružanim snagama, ali bez dogovora s demokratskom većinom teže će dobivati nova sredstva za velike međunarodne programe. Europske vlade zato će morati pratiti i pregovore s Bijelom kućom i odluke novih kongresnih odbora.
Novi Washington neće imati jednoga političkog gospodara
Razdoblje od siječnja 2027. zato može donijeti paralelne procese: Trumpovo intenzivnije korištenje postojećih izvršnih ovlasti, demokratsku blokadu dijela zakonodavstva, istrage administracije i teške proračunske pregovore. Predsjednik zadržava veto, diplomaciju, pomilovanja i zapovjednu ulogu u vojsci; Kongres dobiva političku kontrolu nad zakonskim promjenama, financiranjem i senatskim imenovanjima. Ishod rata s Iranom ovisit će o odlukama obiju grana vlasti, vojnim potezima Teherana i mogućnosti postizanja sporazuma, a ne samo o rezultatu kongresnih izbora.