Napisao: Igor Stažić

Ilustracija: Start/Freedom

Ekskluzivna i potpuna ispovijest Adriane Cvrtile, hrvatske majke hrabrosti koja je sustavu rekla „ne“. Nosim svoj križ USPRAVNO. Ne želim osvetu, tražim PRAVDU! „Nemojte olako prodati svoju dušu šutnjom.“ Danas je to Adriana, sutra možete biti vi. „U kupaonici brišem suze pa izlazim pred djecu s lažnim osmijehom da im pomognem oko škole. Dok institucije broje papire, nama prolazi život.“

„Izgubila sam posao, sigurnost i mir, ali nisam prodala dušu šutnjom. Dok institucije tromo broje podneske, nama prolaze godine života koje nam nitko neće vratiti. Ipak, ne želim im osvetu niti ugrožavanje njihove egzistencije
ja se borim za čistu pravdu.“

Koliko košta poštenje? A koliko nas, kao ljude i kao društvo, zapravo košta šutnja?

To su pitanja koja si, poput teškog, oštrog jeka, postavljam svakoga dana, svakoga jutra i svake duge, neprospavane noći već punih pet godina. Kada sam u srpnju 2021. godine donijela odluku da prekinem zavjeru šutnje i javno progovorim o političkim pritiscima, sumnjivim zapošljavanjima i prljavim pogodovanjima u gradskoj tvrtki Eko Moslavina u Kutini, gdje sam obnašala dužnost direktorice, bila sam svjesna da ulazim u borbu. Ali, bila sam naivna. Vjerovala sam da živim u državi u kojoj je prijavljivanje korupcije čin elementarne građanske odgovornosti. Vjerovala sam da iza leđa običnog, poštenog čovjeka stoje institucije koje ga čekaju s oklopom i zaštitom. Kako sam samo bolno pogriješila.

Pet godina poslije, moj se život pretvorio u neprekidno, iscrpljujuće sizifovsko tjeranje pravde. 

Ja sam ona koja i dalje zviždi. Koja tako jako, očajnički zviždi, a koju oni gore, u strukturama moći i u tami institucionalne tromosti, tako prokleto malo žele čuti. Više od pola desetljeća ja sam pravednica s teškim teretom na leđima, majka hrabrosti koja na svojim krhkim plećima nosi križ koji me svakoga dana iznova slama. Lomi me financijski, kida me emocionalno, troši me ljudski. No, usprkos svemu, usprkos sustavu, a ponajviše zbog svoje obitelji i u ime svih onih koji nemaju glasa, ja taj križ i dalje nosim ponosno i uspravno.

I jedva čekam dan kada će krivci za korupciju i za svu moju nesreću biti pravedno kažnjeni.

Pritom želim naglasiti jednu stvar, jer ona razdvaja moje srce od njihova.
Ja ne želim osvetu. Ja ne želim da se tim ljudima ugrozi elementarna životna egzistencija, kao što su oni bez milosti ugrozili moju i egzistenciju moje djece. Ja ne želim da njihove obitelji prolaze kroz pakao kroz koji prolazi moja. Upravo zbog prava i čiste pravde, zbog gađenja prema lopovluku i nepravdama koje su postale društveni standard, zbog goruće želje da se ova agonija nikada više ne dogodi baš nikome u Hrvatskoj
ja ne odustajem. Ja stojim na vjetrometini i ne spuštam glavu.

Pogledajte moju kronologiju, to je hod po mukama dug pet godina.

Moja prijava pokrenula je tektonske poremećaje. Dovela je do kaznene istrage, uhićenja i teške optužnice USKOK-a. Dana 15. prosinca 2021. godine dala sam iskaz kao svjedokinja, potpuno ogolila sustav, a istog je dana pokrenuta istraga protiv tadašnjeg gradonačelnika Kutine Zlatka Babića i još trojice osumnjičenika. USKOK je godinu dana kasnije, 29. prosinca 2022., podigao optužnicu protiv Babića, Davora Kljakića, Dražena Kindermana i Darka Kouseka zbog kaznenih djela povezanih s političkom trgovinom i utjecajem na zapošljavanje i plaće. Ta je optužnica potvrđena tek 19. studenoga 2024. godine, a samo suđenje započelo je u veljači 2025.
Danas je listopad 2026. godine. Prvostupanjske presude još uvijek nema ni na vidiku. Ja pravno poštujem da svi optuženici imaju pravo na presumpciju nedužnosti.

Ali kao majka, kao građanka i kao žrtva, imam puno pravo pitati: zašto postupak od tako golemog javnog interesa traje gotovo pet godina od pokretanja istrage?

Gdje je tu hitnost? Gdje je tu pravda? Čovjek kojeg sam prijavila u međuvremenu je ponovno izabran za gradonačelnika Kutine. On i dalje obnaša javnu dužnost, hoda uzdignute glave i sudjeluje u upravljanju javnim novcem.
A što se dogodilo meni, ženi koja je postupila po zakonu? Ja sam odmah bačena na marginu, ostavljena na cesti bez posla. Samo nekoliko dana nakon mog iskaza, 9. prosinca 2021. godine, opozvana sam s mjesta direktorice Eko Moslavine. Umjesto zakonom zajamčene zaštite koju sam opravdano očekivala kao prijaviteljica nepravilnosti, u lice mi je zalijepljen otkaz. Tada je započela jeziva, iscrpljujuća pravna borba za radna prava, profesionalni ugled i goli opstanak. Pokrenula sam sudski postupak radi zaštite od osvete i povratka na posao.

Prošla sam kroz hladne labirinte Općinskog suda u Kutini, Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. I znate li što je epilog?

Sudsku zaštitu i povratak na posao nisam uspjela ostvariti.

Ono što me najdublje ranilo, ono što je ostavilo neizbrisiv ožiljak na mojoj duši, bilo je sudsko obrazloženje kojim se dovodilo u pitanje moje postupanje u dobroj vjeri. Zamislite taj apsurd, tu institucionalnu okrutnost: moje prijave i dokazi dovedu do uhićenja i potvrđene optužnice USKOK-a, a sud ove države zaključi da nisam postupala u dobroj vjeri i uskrati mi radnopravnu zaštitu. Kazneni postupak protiv prijavljenih osoba i postupak zaštite mojih radnih prava pravno su odvojeni, to mi stalno ponavljaju. Ali u stvarnom životu, posljedice tog cinizma ja osjećam svakoga sekunda u danu.

Kao da otkaz nije bio dovoljan, sustav i moćnici su me odlučili potpuno zatrti.

Suočila sam se s lavinom sudskih procesa. Devet postupaka zbog klevete i četiri kaznene prijave povezane sa snimanjem razgovora.

U jednom trenutku protiv mene se simultano vodilo oko dvadeset postupaka. To je bio koordinirani, monstruozni pritisak – financijski, psihološki i vremenski – osmišljen s jednim ciljem: da me se slomi, ušutka i financijski uništi. Većina tih postupaka na kraju je završila odbačajem ili ishodima koji su dokazali moju nevinost, ali tko će mi vratiti mjesece i godine provedene u sudnicama? Bila sam izložena brutalnim javnim diskreditacijama, anonimnim gadostima, podmetanjima i pokušajima potpunog uništenja mog ljudskog i profesionalnog integriteta.
Ipak, ako me pitate što je u svemu ovome najviše boljelo, reći ću vam istinu. 
Najveća cijena svega što mi se dogodilo nije izgubljeno radno mjesto. Nije ni financijska nesigurnost pod kojom grcamo, pa čak ni te puste godine provedene po sudnicama. Najteže, najstrašnije i najosjetljivije je to što se posljedice te borbe svakodnevno, bez milosti, prelijevaju na moj privatni i obiteljski život.
Moje dvoje djece i moj suprug ispaštaju najviše. Oni su kolateralne žrtve mog poštenja. Ja nisam samo lik iz novina, ja nisam samo prijaviteljica nepravilnosti i predsjednica udruge POMAK. Ja sam prvenstveno majka dvoje djece, supruga, žena od krvi i mesa koja, unatoč svemu, mora svakoga jutra ustati, skupiti komadiće sebe i nastaviti živjeti. 
Moja djeca odrastaju dok ja čekam pravdu. Njihovo djetinjstvo prolazi sada, u sjeni ove borbe, i ono ne može čekati da njihova majka završi svoju povijesnu pravnu bitku kako bi im se ponovno mogla potpuno, rasterećeno posvetiti. Njihove formativne godine prolaze u napetosti, i to je spoznaja koja mi kida srce na komade.
U ovih gotovo pet godina bilo je bezbroj dana kada sam morala suspregnuti vlastiti očaj, ostaviti svoje crne brige po senti, sakriti suze u kupaonici, a onda izaći pred djecu, pomoći im oko škole, pripremiti ručak, razgovarati s njima o njihovim malim i velikim problemima i grčevito se truditi biti nasmijana, stabilna majka. A istodobno, iza tog mog umjetnog osmijeha, misli su mi vrištale o sudskim postupcima, odvjetničkim troškovima, novim podnescima i onom stravičnom pitanju: koliko će sve ovo još trajati i hoćemo li sutra imati za kruh?

Ta dugotrajna, mučna neizvjesnost ostavlja dubok trag na obiteljskim odnosima. 

Teško je godinama živjeti pod konstantnim pritiskom i prijetnjom, strepiti nad financijskom budućnošću, a istodobno pokušavati sačuvati mir, toplinu i svetost vlastitog doma. Ponekad je najteže upravo ono što javnost ne vidi i što medijske kamere ne mogu snimiti – one kasne večeri kada se ugase svjetla u kući, kada djeca napokon zaspu, a suprug i ja ostanemo sami u mraku sa svojim mislima, pritisnuti teretom neizvjesnosti, pitajući se jesmo li mogli drukčije i zašto nam država ovo radi. Moja obitelj svakoga jutra mora ustati i naći snage za nastavak života pod križem koji nam lomi kosti, ali nam ne može slomiti ponos.

Usprkos tom paklu, ja nikada, ni u jednom trenutku, nisam požalila što sam prijavila nepravilnosti. Opet bih učinila isto. Požalila sam samo to što sam bila toliko lakovjerna i što sam vjerovala da će sustav brže i učinkovitije zaštititi osobu koja je odlučila postupiti po zakonu i savjesti.

Ne želim da moja djeca odrastaju s kukavičkim uvjerenjem da je šutnja sigurniji i pametniji izbor od poštenja. Želim da gledajući mene nauče da čovjek u životu može izgubiti posao, može izgubiti financijsku sigurnost i privremeni mir, ali da nikada, ni pod koju cijenu, ne smije izgubiti vlastite vrijednosti, svoj obraz i svoje dostojanstvo.
Ova borba za mene odavno više nije pitanje jednog radnog mjesta ili jedne sudske odluke. Ovo je duboko, civilizacijsko pitanje o tome kakvo društvo i kakvu domovinu ostavljamo svojoj djeci. Jer dok institucije tromo, birokratski broje predmete, rokove i podneske, nama prolaze najbolje godine života. A te godine, te ukradene obiteljske trenutke, nama više nitko i nikada neće moći vratiti.

Naše društvo bi moralo biti duboko zahvalno ljudima koji se usude progovoriti.

Moralo bi težiti mislima svih onih kojima je pun kufer nepravde, društvene inertnosti i opće nezainteresiranosti onih građana koji samo sliježu ramenima i sebično gledaju svoja posla, misleći da se to njih ne tiče. To je opasna zabluda. Ljudi ne shvaćaju da je danas na stupu srama i u sudnici Adriana Cvrtila, a već sutra to mogu biti oni sami ili njihova djeca kada se zamjere nekom lokalnom moćniku.
Zato su mi, u ovom moru gorčine, nevjerojatno lijepa i ohrabruujuća svjetla poruke podrške koje kao Majka hrabrosti svakodnevno primam od suosjećajnih, nepoznatih ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Te mi riječi daju snagu da ostanem uspravna. Jedna od tih poruka, koju čuvam kao najveću dragocjenost, glasi:

„Hvala ti, draga Adriana. Ja čekam dan kad ćeš nam objaviti: 'Ljudi, uspjela sam! Dobila sam napokon svoju odluku i napokon su pravda i istina pobijedili!' Na kraju puta, uvijek bude tako.”

I ja čvrsto vjerujem u to. Čekam taj dan s nepoljuljanom vjerom da poštenje na kraju ne smije i neće biti kažnjeno. I zato poručujem svakome tko se dvoumi: nemojte olako prodati svoju dušu šutnjom. Jer zapamtite, ponekad je cijena šutnje mnogo, mnogo veća od cijene istine.