Napisao: Damir Gavran

Hrvatska je možda najbizarniji energetski slučaj u Europskoj uniji: zemlja koja ima gotovo sve preduvjete za jeftinu, čistu i domaću energiju – i koja se svejedno tvrdoglavo drži uvozne nafte. Nije riječ o tehnološkom zaostatku ni siromaštvu, nego o političkoj odluci da se građane zadrži u statusu taoca benzinske pumpe.

Brojke su neumoljive. Čak 76 % stanovnika Hrvatske živi u kućama (izvor: Eurostat), što je europski san za energetsku tranziciju: vlastiti krov, vlastita utičnica, potencijalno vlastita mala elektrana. Uz to, imamo jednu od najnižih cijena struje za kućanstva u EU, a 73,7 % naše proizvodnje dolazi iz obnovljivih izvora. Ukratko, energetski jackpot. Pa ipak, udio električnih vozila u novoj prodaji iznosi tek 1,8 %.

 
Svaka hrvatska kuća je potencijalna privatna „crpka“. Dok se bogatiji Zapad muči kako uopće provući kabel do garaže u zgradama, prosječni stanovnik Hrvatske ima utičnicu doslovno na pragu.

I to utičnicu koja napaja najjeftinije „gorivo“ u Europi: noćna tarifa od oko 9,30 centi/kWh znači da 100 kilometara vožnje stoji oko 1,50 do 2 eura – cijenu jedne litre benzina ili dizela.

Ako se na krov stave solari, račun je još brutalniji: kuća postaje elektrana, auto baterija na kotačima, a trošak vožnje pada gotovo na nulu. Umjesto toga, država i dalje velikodušno subvencionira litre benzina kad nafta poskupi, umirujući simptom umjesto da riješi uzrok. Novac odlazi u uvoznu naftu, umjesto u panele na krovu i punjače u dvorištu.

Poticaji kao lutrija, a ne strategija

Ključni kvar nije u mreži, dometu ni tehnologiji, nego u politici. Hrvatski model poticaja za električna vozila karikatura je energetske strategije: do 9.000 eura po vozilu zvuči izdašno, ali dodijeljeno kroz nekoliko sati godišnjeg „brzog prsta“ pretvara se u ponižavajuću lutriju. Trgovci ne mogu planirati, kupci čekaju „državnu milostinju“, a tržište stoji.

U isto vrijeme, Slovenija s bitno manjim, ali stalnim poticajima bilježi 11,2 % udjela BEV vozila u novoj prodaji, Njemačka 19,1 %, a Hrvatska – s krovovima, suncem i jeftinom strujom – ostaje na začelju. Paradoks je potpun: država je uspjela stvoriti okruženje u kojem bi se vjerojatno prodalo više električnih auta bez ikakvih potpora nego s ovakvim toksičnim modelom.

Dodatni problem je informacijska magla. Umjesto da javni mediji jednostavno objasne da je svaki električni auto jedan uvozni barel nafte manje i da je noćno punjenje zapravo racionalno korištenje viškova u mreži, javnost se plaši pričama o navodnom „kolapsu sustava“. Podaci HOPS-a govore suprotno: mreža je dimenzionirana za ljetne vršne opterećenja, a noću imamo goleme viškove kapaciteta – baš kada bi se auti trebali puniti.

Hrvatska danas ima infrastrukturu koja je iz perspektive domaćih vozača već sada prevelika, ali je za turiste premala. Imamo kuće koje mogu biti elektrane, najjeftinije „gorivo“ u Europi i vozače koji dnevno prelaze u prosjeku 40 kilometara – idealan scenarij za kućno punjenje. Ipak, ostajemo na dnu europske ljestvice, jer sustav nagrađuje čekanje subvencije i održavanje naftnog statusa quo, umjesto da nagradi one koji žele prijeći na vlastitu, domaću struju.

Hrvatska danas izgleda kao loše upravljani energetski fond..

...imamo sve adute, ali uporno igramo na pogrešnu kartu. Imamo jednu od najnižih cijena električne energije u Europskoj uniji, čak 73,7 % proizvodnje iz obnovljivih izvora te činjenicu da čak 76 % ljudi živi u obiteljskim kućama – dakle, s vlastitim krovom, odnosno potencijalno vlastitom malom elektranom. Pa ipak, tavorimo na samom dnu Europe po udjelu električnih vozila.

To više nije nespretnost, to je politika. Ne nedostaje nam ni sunca, ni tehnologije, ni mrežnih kapaciteta – nedostaje sustavna odluka da se građanima jasno kaže: isplati vam se prijeći na struju, i za grijanje i za mobilnost, a država vam više neće stajati na putu.

Kuća kao elektrana, auto kao baterija – a država kao kočnica

Prosječni stanovnik Hrvatske idealan je energetski „prosumer“: živi u kući, ima krov okupan s više od 2.000 sunčanih sati godišnje i pristup struji koja je osjetno jeftinija od prosjeka EU-a. Noćna tarifa od oko 9,30 centi/kWh čini grijanje dizalicama topline i punjenje automobila gotovo besplatnim u usporedbi s fosilnim gorivima. Ako energija dolazi s vlastitih solara, trošak vožnje pada na gotovo simboličnu nulu.

Unatoč tome, u 2025. godini imamo tek 1,8 % električnih vozila u novoj prodaji, dok Slovenija ima 11,2 %, a Njemačka 19,1 %. Razlog nije „strah od dometa“ – prosječnih 40 kilometara dnevne vožnje i vozila s dometom većim od 480 km ruše taj mit – nego nefunkcionalan, pa i štetan model državnih poticaja.

„Brzi prst“ kao energetska lutrija

Umjesto predvidivog, kontinuiranog modela, država nudi jedan od najizdašnijih poticaja na svijetu – do 9.000 eura po vozilu – ali kroz ponižavajući sustav „brzog prsta“. Nacionalni strateški cilj pretvoren je u natječajno ludilo koje traje svega nekoliko sati godišnje. Trgovci ne mogu planirati, kupci čekaju „državnu milostinju“, a tržište električnih vozila cijelu godinu vegetira.

Paradoks je potpun: manji, ali stalni poticaji u Sloveniji ili Njemačkoj daju bolje rezultate od hrvatske „jackpot“ logike. Uz to, javni mediji ne obavljaju ni minimum svoje edukativne uloge – umjesto da svaki električni auto objasne kao jedan uvozni barel nafte manje, širi se konfuzija o navodnim mrežnim kolapsima, iako podaci HOPS-a pokazuju noćne viškove kapaciteta.

Umjesto da poveže točke – solar na krovu, bateriju u kući, električni auto u garaži – država i dalje radije subvencionira litre benzina i dizela. Naftni status quo održava se, a povijesna prilika da se domaća struja pretvori u domaću energetsku neovisnost polako klizi iz ruku.

Hrvatska faktički spava na energetskom zlatu, ali se svako jutro budi u naftnom mulju, uz račun za uvoz goriva i izgubljene godine tranzicije. Zaokret ne traži nova otkrića ni izume, nego samo minimum političke hrabrosti i poštovanja prema građanima koji već sada mogu sami proizvesti ono što danas skupo uvozimo.

HRVATSKI ENERGETSKI APSURD: Spavamo na zlatu, a budimo se u naftnom mulju

Hrvatska se nalazi usred povijesnog energetskog paradoksa koji bi se u budućnosti mogao izučavati kao školski primjer propuštenih prilika. Dok europski susjedi ubrzano transformiraju svoje prometne i energetske sustave, naša zemlja, usprkos iznimnim prirodnim i infrastrukturnim predispozicijama, ostaje zarobljena u pasivnosti i birokratskim labirintima.

Imamo jednu od najnižih cijena električne energije u Europskoj uniji, udio obnovljivih izvora u mreži koji nadmašuje prosjek EU-a i, što je najvažnije, strukturu stanovanja koja predstavlja „sveti gral“ energetske tranzicije. Ipak, umjesto da budemo predvodnici, tavorimo na samom dnu Europe po broju električnih vozila. Razlog za ovaj neuspjeh nije u tehnologiji ili nedostatku resursa, već u kroničnom manjku sustavne edukacije i modelima poticaja koji, umjesto da razvijaju, sustavno guše tržište.

1. Idealni uvjeti za masovnu proizvodnju: Svaki krov je mala elektrana

Hrvatska posjeduje preduvjete za proizvodnju struje na samom mjestu potrošnje kakve ostatak Europe može samo sanjati. Prema podacima Eurostata, čak 76 % stanovništva Hrvatske živi u obiteljskim kućama [7]. Za usporedbu, u Njemačkoj taj udio jedva prelazi 40 %. Za energetsku tranziciju to je ključna prednost: prosječni Hrvat je „gospodar svog krova“ i ne ovisi o suglasnosti stanara u zgradama. Uz prosječno više od 2.000 sunčanih sati godišnje, Hrvatska već danas proizvodi 73,7 % struje iz obnovljivih izvora (hidro, vjetar, sunce), što nas stavlja visoko iznad prosjeka Unije [5].

2. Korištenje struje za osobne potrebe: „Moja kućica, moja energetska slobodica“

Kada građanin postane „prosumer“ (istovremeno proizvođač i potrošač), prestaje biti talac tržišnih spekulacija – taj poslovni model financijski je nepobjediv. No čak i za one koji još ne proizvode vlastitu struju, matematika kućne potrošnje u Hrvatskoj je na njihovoj strani. Prosječna cijena električne energije za kućanstva iznosi 13,35 centi/kWh, dok je prosjek EU27 znatno viši i iznosi 20,59 centi [3].

Prava snaga, međutim, leži u noćnoj tarifi (RNT). Prema važećim računima HEP-a iz ožujka 2026., ukupna cijena noćne struje iznosi svega 9,30 centi/kWh s uključenim svim naknadama [6]. Ova „bagatelna“ struja omogućuje kućanstvima ne samo grijanje putem dizalica topline, već i gotovo besplatnu vožnju. Ako se energija crpi iz vlastitih solara, trošak je nula; ako se puni iz mreže noću, trošak je ekvivalentan jednoj litri goriva za 100 kilometara. To su idealni uvjeti za masovnu e-mobilnost o kojima struka govori: imamo kuće, imamo sunce i imamo jednu od najnižih cijena u EU-u.

3. E-mobilnost kao rješenje za energetsku neovisnost

Prema podacima za 2025. godinu, Hrvatska ima tek poraznih 1,8 % udjela električnih vozila (BEV) u novoj prodaji, dok Slovenija bilježi 11,2 %, a Njemačka 19,1 % [4]. Ovaj jaz je sramotan i predstavlja potpunu proturječnost našim potencijalima. Upravo e-mobilnost zatvara krug energetske neovisnosti, pretvarajući domaću struju u pogonsko gorivo, umjesto da devize odlijevamo na uvoznu naftu.

4. Lutrija umjesto strategije: Kako „brzi prst“ guši tržište

Potencijal e-mobilnosti ostaje neiskorišten jer država, umjesto kontinuiranog modela potpore, koristi diskriminatorni sustav „brzog prsta“. Iako Hrvatska nudi jedan od najizdašnijih izravnih poticaja na svijetu od čak 9.000 eura po vozilu [1] – iznos koji nadmašuje subvencije u Njemačkoj ili Sloveniji – taj model pretvara nacionalni strateški cilj u puku lutriju.

Uvjeren sam da bi se u Hrvatskoj prodalo više BEV vozila bez ikakve potpore nego kroz ovaj toksični model. Trenutni sustav šalje poruku da je kupnja električnog auta isplativa samo uz „državnu milostinju“, čime se umjetno zaustavlja prirodna potražnja tijekom cijele godine. Dok susjedna Slovenija nudi niže, ali kontinuirane poticaje (4.500 – 6.500 eura), dostupne trajno, naš model stvara tržišne anomalije. Kupci i trgovci mjesecima čekaju nekoliko sati natječajnog ludila, što onemogućuje bilo kakvo ozbiljno planiranje prodaje i dosezanje CAFE/CO2 standarda [2].

5. Mit o dometu vs. realnost korištenja

Statistika neumoljivo ruši iracionalni strah od prazne baterije. Prema istraživanjima Europske komisije (JRC) i DZS-a, prosječni vozač u Hrvatskoj dnevno prijeđe oko 40 kilometara. S dometom modernih vozila koji prelazi 480 km [8], prosječni vlasnik kuće u Hrvatskoj može se voziti 10 do 12 dana bez potrebe za javnim punjačem. Činjenica je da u 95 % slučajeva naše dnevne potrebe ne prelaze 100 km, a na duži put idemo svega 2 do 3 puta godišnje. Kućni punjač je, dakle, sasvim dovoljan za oko 98 % životnih potreba.

6. Razbijanje mita: Mreža ne spava, ona vas čeka

Dežurni skeptici plaše javnost kolapsom sustava, ali podaci HOPS-a ih demantiraju. Naša je mreža dimenzionirana za ljetne špice od više od 3.200 MW (klime i turizam). Noću potrošnja pada ispod 2.000 MW [5]. Imamo golemi višak kapaciteta upravo u satima kada je struja najjeftinija. Čak i da sutra na ceste izađe pola milijuna električnih auta, njihovo noćno punjenje ne bi opteretilo sustav ni približno onoliko koliko ga opterećuju klima-uređaji u srpnju u 14 sati.

7. Gdje je zapelo? Nedostatak edukacije i vizije

Nacionalni cilj energetske neovisnosti ne komunicira se jasno običnom građaninu. Javni medijski servisi propuštaju educirati javnost o tome da je svaki električni auto na cesti zapravo jedan uvozni barel nafte manje. Država radije subvencionira cijenu benzina – gaseći požar uvoznom naftom – umjesto da trajno riješi problem poticanjem sustava: solar na krov – baterija u garažu – auto na struju. Poticaji moraju postati kontinuirani, poput slovenskog modela (Borzen) ili njemačkog (KfW), kako bi se stvorilo zdravo i stabilno tržište.

Zaključak

Neovisnost o trgovcima naftom i globalnim ratovima nadohvat nam je ruke, doslovno u našim dvorištima. Dok se javnost dijeli na „za“ i „protiv“ e-vozila, prava tema je energetska transformacija i kontrola vlastitih resursa. Ugradnja solara na privatne kuće stavlja moć u ruke građana; nafta je ovisnost i trajni geopolitički rizik.

Nacionalni programi za solare postoje, ali njihova učinkovitost ovisi o vidljivosti i integraciji – oni se moraju dodatno promovirati i subvencionirati u neraskidivoj vezi s programima za BEV vozila. Hrvatska ima jedinstvenu priliku postati najzelenija prometna oaza Europe. Sve što nam treba jest prestanak politike lutrije, početak ozbiljne nacionalne edukacije i prihvaćanje činjenice da struju možemo proizvesti sami, dok naftu moramo moliti. Vrijeme je da se probudimo iz naftnog sna na vlastitom suncu.

Hrvatska: Zemlja proturječnosti koja spava na energetskom zlatu

Nedavno sam pisao o problemima punjenja električnih vozila (BEV) u stambenim zgradama. No dok su zgrade izazov, kuće su apsolutna prilika. Ne kaže se uzalud: „Moja kućica, moja slobodica!“

Zašto su javne punionice u gradovima uglavnom prazne?

Razlog je jednostavan: Hrvatska ima višak punjača za trenutačne domaće potrebe, a glavni motiv kupnje električnog vozila jest punjenje kod kuće po višestruko nižoj cijeni. To nije daleka budućnost, nego sadašnjost u kojoj imamo previše punjača za domaće vozače, a premalo za turiste.

U EU-u je već svaki peti novoregistrirani automobil električni (BEV). Ti vozači već danas, prije polaska na put, provjeravaju je li infrastruktura uz put pouzdana te ima li hotel ili apartman punjač. Ako nema, biraju drugu destinaciju. Naš je paradoks što imamo infrastrukturu koja zjapi prazna izvan sezone jer je naši građani ne trebaju, a nedovoljna je kada nam se sliju kolone stranih gostiju.

Vratimo se na temu kuća i punjača:

1. Nacija vlasnika kuća – vlastite „benzinske“

U Hrvatskoj čak 76 % ljudi živi u kućama (izvor: Eurostat) – gotovo najviše u EU-u. Svaka kuća je privatna crpka. Dok se Zapad muči s infrastrukturom u zgradama, prosječni Hrvat ima utičnicu nadohvat ruke. Imamo preduvjete o kojima drugi sanjaju, a koristimo ih minimalno.

2. Najjeftinije „gorivo“ u Europi
Imamo jednu od najnižih cijena struje za kućanstva u EU-u (izvor: Eurostat).
Matematika uštede: 100 km uz noćnu tarifu stoji 1,50 do 2 eura, što je cijena svega jedne litre goriva.

3. Mit o dometu vs. realnost
Statistika ruši strah. Prosječni vozač u Hrvatskoj dnevno prijeđe oko 40 km (izvor: DZS). U 95 % slučajeva dnevne potrebe ne prelaze 100 km. Na dug put idemo 2–3 puta godišnje. Kućni punjač dovoljan je za oko 98 % životnih potreba.

4. Regionalni paradoks
Proizvodimo 73,7 % struje iz obnovljivih izvora (izvor: OIEH) i tu smo u vrhu EU-a, ali smo po korištenju u transportu na dnu.
Podaci za 2025. (izvori: ACEA, CVH, EAFO – udjeli BEV vozila u ukupnim registracijama) otkrivaju pravi razmjer:

5. Subvencioniranje prošlosti
Svaki put kad nafta poskupi, subvencioniramo cijenu goriva – ublažavamo simptom, a ne uzrok. Ovisni smo o uvoznoj nafti, ali smo neovisni kad je riječ o vodi, suncu i vjetru. Umjesto uvoza, sredstva treba usmjeriti u sustav solar – kućna punionica – vozilo. To je put do energetske suverenosti.

Sustav bez konkurencije
Punjenje kod kuće, uz vlastite solare, nema konkurencije. To je financijska neovisnost u praksi. Vrijeme je da koristimo ono što nam je priroda dala – izravno u našim dvorištima.

Reference i izvori podataka: