Napisao: Dragan Đukanović

Foto: AI

Ukrajina se nije počela urušavati 2022. godine. Demografski pad traje od 1993., a rat je samo otvorio pitanje koje se desetljećima izbjegavalo: može li teritorij sastavljen unutar Sovjetskog Saveza opstati kao nacionalna država ako gubi stanovništvo koje bi ga trebalo povezivati i održavati?

Država je teritorij omeđen granicom. Ali samo na karti.

U stvarnosti, država su ljudi koji na tom teritoriju žive, rade, stvaraju obitelji, podižu djecu, plaćaju poreze, održavaju institucije i vlastitu budućnost povezuju sa zajednicom kojoj pripadaju. Kada ljudi desetljećima odlaze, umiru brže nego što se rađaju i prestaju vjerovati da njihova djeca imaju budućnost u toj zemlji, država može zadržati zastavu, ustav i međunarodno priznanje, a ipak se iznutra prazniti.
Upravo to pokazuje demografska slika Ukrajine.
Ukrajinsko stanovništvo doseglo je vrhunac 1993. godine, s približno 52 milijuna ljudi. Od tada neprekidno opada. Proces, dakle, nije započeo ruskom invazijom 2022., pa ni ratom u Donbasu 2014. Počeo je gotovo istodobno s nastankom neovisne Ukrajine.
To je činjenica koja potpuno mijenja pogled na današnju ukrajinsku tragediju.

Mir u kojem je država gubila ljude

Stopa fertiliteta desetljećima je ostajala ispod 2,1 djeteta po ženi, razine potrebne za jednostavnu obnovu stanovništva. Od 1991. do 2021. pala je s 1,78 na 1,16, a nakon početka velikog rata spustila se ispod jedan.

U prvoj polovici 2026. na jedno rođeno dijete dolazilo je 3,55 umrlih.

Rat je tu neravnotežu pogoršao, ali je nije stvorio. Ukrajina je stanovništvo gubila i dok nije bilo masovnih razaranja, zatvorenih granica, mobilizacije i milijuna izbjeglica. Ljudi su odlazili zbog siromaštva, nesigurnosti, propadanja industrije, korupcije, oligarhijske podjele države i nedostatka povjerenja u budućnost.

Demografija je zato mnogo više od statistike. Ona je najiskrenija ocjena uspješnosti neke države.

Politička vlast može govoriti o reformama, povijesnim misijama i europskoj budućnosti. Ali odluka mladog čovjeka da ode, odluka obitelji da ne rodi drugo dijete i odluka roditelja da budućnost svoje djece potraže u drugoj zemlji govore više od svih političkih deklaracija.
Od 1993. Ukrajinci su vlastitim životnim odlukama pokazivali da država ne pruža dovoljno sigurnosti, povjerenja i perspektive da bi u njoj gradili budućnost.

Teritorij koji je sastavio Sovjetski Savez

Današnja Ukrajina 1991. nije nastala određivanjem novih granica prema tadašnjoj demografskoj, gospodarskoj ili identitetskoj stvarnosti. Naslijedila je granice Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. A ta republika nije bila povijesno homogena nacionalna cjelina. Njezin teritorij oblikovan je u nekoliko etapa i u njega su uključena područja s vrlo različitim iskustvima.
Istočna i južna Ukrajina bile su duboko povezane s ruskim gospodarskim, industrijskim i kulturnim prostorom. Galicija i zapadna Volinj priključene su sovjetskoj Ukrajini 1939. nakon podjele Poljske. Sjeverna Bukovina i dijelovi Besarabije preuzeti su od Rumunjske 1940. Zakarpatje je priključeno 1945., nakon što je pripadalo ugarskom i čehoslovačkom prostoru. Krim je 1954. administrativno prenesen iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR.
Neka od tih područja imala su ukrajinsku većinu i snažnu ukrajinsku povijesnu povezanost. Druga su bila etnički, jezično i kulturno mješovita. Međutim, zajedno su činila republiku čije su unutarnje razlike bile podređene široj sovjetskoj državi.

Dok je postojao Sovjetski Savez, granica između Rusije i Ukrajine nije razdvajala dva suprotstavljena vojna i geopolitička sustava. Bila je unutarnja administrativna crta. Industrija Donbasa, luke Crnog mora, energetika, promet, tržište i migracije funkcionirali su unutar zajedničkog prostora.

Raspadom Sovjetskog Saveza administrativna granica postala je međunarodna, ali različita povijesna iskustva stanovništva nisu zbog toga nestala.
Neovisnost je trebalo pretvoriti u zajedništvo
Na referendumu 1991. za neovisnost je glasala većina u svim ukrajinskim oblastima. To pokazuje da raspad države nije bio unaprijed određen. Postojala je mogućnost izgradnje zajedničke političke nacije.
Ali referendum može osnovati državu; ne može umjesto nje izgraditi društveni ugovor.
Ukrajina je morala pronaći okvir u kojem bi stanovnik Lavova, Kijeva, Donjecka, Odese, Harkiva, Zakarpatja i Krima mogao zadržati svoje povijesno pamćenje, jezik i regionalni identitet, a istodobno državu osjećati svojom.
Za to su bili potrebni oprezna decentralizacija, ravnoteža regionalnih interesa, gospodarska povezanost i vanjska politika koja zemlju ne bi prisiljavala da jedan dio vlastita identiteta proglasi neprijateljskim.

Umjesto toga, različitosti su postale političko oružje. Oligarhijske skupine koristile su podjele kako bi osvajale vlast, a vanjski centri moći u njima su prepoznali priliku za ostvarivanje vlastitih interesa.

Što je Ukrajina bila slabija, siromašnija i demografski praznija, to je imala manje sposobnosti voditi samostalnu politiku. Država koja ovisi o tuđem kapitalu, energiji, tržištu, političkoj potpori i na kraju oružju teško može ostati stvarni subjekt. Ona postupno postaje prostor preko kojega snažniji uređuju vlastite odnose.
Ranjivost kao geopolitička vrijednost
Ukrajina je Zapadu postala važna ne zato što je bila snažna, nego zato što je bila strateški smještena i unutarnje ranjiva. Njezin položaj omogućavao je potiskivanje Rusije, prekidanje rusko-europskih veza i pomicanje zapadnoga sigurnosnog sustava prema istoku.
Ali država može istodobno željeti zapadnu integraciju i biti iskorištena kao sredstvo zapadne politike. Jedno ne isključuje drugo.
Razlika između saveznika i sredstva vidi se u raspodjeli posljedica. Saveznik sudjeluje u određivanju ciljeva i zajedno snosi cijenu. Sredstvo preuzima najveći rizik i plaća najveći račun, dok drugi preko njegove žrtve ostvaruju šire interese.
Ukrajina danas plaća ljudima, teritorijem, iseljavanjem, uništenom infrastrukturom i izgubljenim generacijama. Zapadne zemlje daju novac i oružje, ali njihova demografska budućnost nije stavljena na bojište. Štoviše, njihova gospodarstva dobivaju dio mladog, obrazovanog i radno sposobnog stanovništva koje Ukrajina gubi.
Rusija je ukrajinsku slabost pretvorila u vojnu silu i teritorijalnu kontrolu. Zapad ju je pretvorio u instrument vlastitoga nadmetanja s Rusijom. Između tih interesa ostaje ukrajinsko stanovništvo, koje snosi gotovo cijelu fizičku cijenu sukoba.

Granica nije Sveto pismo

Kroz tu povijesnu i demografsku prizmu drukčije izgleda i današnja rasprava o teritoriju.
Međunarodno priznate granice imaju pravnu važnost, ali nisu vječna metafizička istina. Granice su se tijekom povijesti mijenjale raspadom država, ratovima, sporazumima, referendumima i promjenom demografske stvarnosti. Imali su ih Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, pa ih međunarodno priznanje nije učinilo nepromjenjivima.
Granica može opstati samo ako iza nje postoji stanovništvo koje taj prostor naseljava, gospodarski povezuje i državu prihvaća kao svoju.
Ukrajinske granice iz 1991. imaju međunarodnopravni legitimitet. Ali međunarodno pravo samo po sebi ne može obnoviti demografiju, vratiti iseljene, povezati sukobljene identitete ni stvoriti osjećaj zajedničke budućnosti. Ono može potvrditi kome teritorij formalno pripada, ali ne može osigurati da država tim teritorijem stvarno i trajno upravlja.
Zbog toga zahtjev za povratkom svakoga četvornog kilometra nije dovoljan odgovor. Uz njega mora stajati pitanje cijene.
Koliko će Ukrajinaca poginuti da bi se obnovila granica? Koliko će ih otići dok rat traje? Koliko će se djece roditi u Njemačkoj, Poljskoj ili Austriji i ondje ostati? Hoće li oslobođeni teritorij imati stanovništvo koje se želi vratiti? I može li zemlja koja danas ima približno 29 milijuna stanovnika na području pod svojom kontrolom dugoročno održavati prostor naslijeđen od republike koja je 1991. imala više od 50 milijuna?
To nisu pitanja izdaje. To su pitanja opstanka.

Može se sačuvati karta, a izgubiti država

Ukrajinski demografski slom nije počeo ratom. Rat je samo uklonio mogućnost da se njegovi uzroci još dugo prikrivaju.
Jednokratne naknade, porezne olakšice, vrtići, fleksibilno radno vrijeme i povoljni stambeni krediti mogu usporiti pad nataliteta. Ne mogu same obnoviti državu koja je tri desetljeća gubila stanovništvo. Još manje mogu nadoknaditi posljedice rata koji razdvaja obitelji i tjera upravo najmlađe i najsposobnije da život grade drugdje.
Pravo pitanje zato više nije može li Ukrajina vojno ili pravno sačuvati granice Ukrajinske SSR.

Pravo je pitanje može li na tom prostoru ponovno stvoriti političku zajednicu kojoj njezini stanovnici žele pripadati.

Ako odgovor ostane samo u teritoriju, oružju i međunarodnom priznanju, Ukrajina može sačuvati državni oblik, a izgubiti njegov sadržaj. Može ostati priznata na karti, a postati demografski prazna, gospodarski ovisna i politički podređena vanjskim pokroviteljima.
Demografija od 1993. do danas pokazuje da se ukrajinska država nije počela urušavati kada je počeo rat. Urušavala se tijekom desetljeća mira. Rat je tome urušavanju dao brzinu, nasilje i konačan oblik.
Najveća opasnost stoga nije samo gubitak teritorija. Najveća je opasnost da u borbi za naslijeđene granice nestane ljudska osnova države koja ih želi sačuvati.
Granice nisu Sveto pismo. Država postoji zbog ljudi, a ne ljudi zbog karte. Ako se narod potroši kako bi se sačuvao teritorij, na kraju neće biti spašena država — ostat će samo njezin obris.