Napisao: Borut Černelić

Snimio: Romeo Ibrišević

Bilo je to slavlje za pamćenje koju su organizirali Hrvatsko šumarsko društvo te Šumarski fakultet u Zagrebu uz evidentan dokaz kako je lijepo biti šumar, jer osim brojnih izazova očito nudi i nešto mirniji posao i dugovječnost. I nije Petar Prebježić jedini Hrvat šumar koji je u tako visokim godinama još uvijek aktivan i vitalan. Već za devet mjeseci, kako obećavaju akademik Igor Anić, profesor na Šumarskom fakultetu i predsjednik Hrvatskog šumarskog društva te prof. dr. Josip Margaletić, dekan Šumarskog fakulteta u Zagrebu, slijedi novo slavlje. Profesor Vladimir Rajković, veliki prijatelj Petra Prebježića s kojim nerijetko i danas ćakula uz kavice proslavit će i svoj stoti rođendan. 

Ogromna je stvar u životu doživjeti stotu, a još veća da te netko još uvijek treba, da te se sjeća, poštuje i cijeni

Petar Prebježić znanstvenik i dugogodišnji djelatnik Šumarskog fakulteta u Zagrebu danas je na iznimno lijep način proslavio 100. rođendan. Desetljećima ovaj zaljubljenik u šume hoda istom stazom, od središta grada, gdje živi, pa sve do Maksimira i Ravnica gdje je godinama radio. Danas je upravo tamo bio poseban gost svih onih koje je odgojio i na koje je, očigledno ostavio ogroman utjecaj.

Štoviše, gospodin Prebježić nije jedini kojeg se sjete djelatnici Šumarskog fakulteta i Društva, a da je u tako visokim godinama. Tako je već odaslana nova pozivnica, za sličan party za devet mjeseci kad će i Petrov kolega, umirovljeni profesor Vladimir Rajković (99) jednako tako proslaviti stoti rođendan.

Pomalo u šali dvije legende šumarske znanosti u Hrvatskoj tvrde da ako želite doživjeti stotu da valja biti šumar, ili bar voljeti i provoditi puno vremena u šumama.

Ono po čemu će pamtiti brojni novi naraštaji bivšeg dugovječnog voditelja terenske nastave Šumarskog fakulteta svakako je Čorkova prašuma/uvala, zapravo jedna njena ploha koju je Petar Prebježić snimao od 1957. godine. On je sa svojim suradnicima pedantno bilježio položaj svakog stabla, svakog odbačenog debla, baš kao i grana. To je za šumarsku znanost od presudnog značaja. Upravo su prašume te koje su esencija iz koje se potom razvija visoka znanost. Rijetke su prašume u Europi, a Čorkova je uvala upravo zahvaljujući i Petru Prebježiću ogledan primjer kako i najsitniji detalji mogu ultimativno djelovati i kreirati šumarsku znanost.

Za akademika i profesora te predsjednika Hrvatskog šumarskog društva Igora Anića, doprinos Petra Prebježića iznimno je značajan ne samo za Šumarski fakultet, već i za cijelu znanost.

-        Petar Prebježić još je sredinom prošlog stoljeća započeo jedan slojevit i složen posao koji je itekako bio koristan za našu struku. Šumarstvo je jedna od najstarijih znanosti u Hrvatskoj. Ono traje već treće stoljeće. Mi znamo i točan datum i godinu (1765.) kad su osnovane tri prve šumarije u nas. Eto, iznimno smo sretni da u ta tri stoljeća postojanja imamo jednog našeg člana koji proslavlja puno stoljeće bogatog i zapaženog života.

Kako kaže akademik Anić to je iznimno veliko, jer 100 godina od 259 godina koliko postoji šumarska znanost u Hrvatskoj jedna je zaokružena era kojoj je veliki obol dao upravo današnji slavljenik. Petar Prebježić je i najstariji živući djelatnik Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma. Naš slavljenik zaposlio se na našem fakultetu još daleke 1946. godine. Kod profesora Andrije Petračića koji je bio i utemeljitelj Zavoda započeli su posao koji nam je svima tako puno dao. Koliko je Petar Prebježić značajan za Šumarski fakultet i struku govori i činjenica da je radio, a i nakon umirovljenja aktivno surađivao sa svim ključnim ljudima Zavoda. Nakon Petračića, bio je suradnik čuvenog akademika prof. dr. Milana Anića, koji je imao i počasni doktorat Sveučilišta u Firenci, a potom je surađivao s Anićevim nasljednicima, profesorom Ivo Dekanićem, akademikom Slavkom Matićem…

Gospodarenje šumama u skladu s prirodnim zakonitostima zaokupilo je Petra Prebježića. I baš kao što je poznavao sve ključne ljude u Hrvatskoj, koji su bili relevantniji za uzgoj šuma, tako je poznavao amo baš svako stablo u toj našoj prašumi nadomak Plitvičkih jezera.

-        S akademikom Milanom Anićem postavili su jednu poveću plohu, 100 x 100 metara, unutar Čorkove prašume koju su desetljećima pratili. On je već sredinom prošlog stoljeća snimio pozicije svih stabala i to bez GPS-a. Znate li koliko je to mukotrpno, koliko samo morate biti ustrajan i pedantan. On je to morao mjeriti, jer samo je tako bilo moguće detektirati taj izvorni eko sustav. Tako je točno ukazao kako priroda radi.

Ogroman je to doprinio znanosti koja usvaja usvaja ta fundamentalna načela. Što je on radio? Samo je kopirao ono što priroda stvara! Ako mislite da je to bio lak posao, varate se. Da bi to bilo relevantno, on je morao znati i detektirati položaj svakog stabla, pa i onog srušenog, granja, pa i lišća…, vjerno je dočarao Igor Anić, doprinos Petra Prebježića Šumarskom fakultetu, ali jednako tako i znanosti.

Sve ono što je desetljećima mukotrpno bilježio, mjerio, a potom u 3D crtežima iscrtavao, novi su naraštaji prenijeli u elektronski oblik. Stvorena je tako medijska platforma koja iznimno brzo i efikasno prenosi sva tako prikupljena znanja na nove generacije šumara.

Upravo u približavanju bazične znanosti odvijao se i cijeli radni, ma zapravo cijeli životni vijek Petra Prebježića, jer on snimati Čorkovu prašumu nikad nije prestao.