S tvorničke trake Audija ravno u zastupničke klupe Bundestaga gdje je jedini stranac i to gastarbajter

Josip Juratović došao je u Njemačku u dobi od 15 godina a danas je jedan od najutjecajnijih Hrvata u svijetu. Uposlio se kao automehaničar u Audiju, a danas je član Njemačkog parlamenta - jedini gastarbajter u Bundestagu, iako u SPD-u važan je savjetnik i njemačke Čelične lady

S tvorničke trake Audija ravno u zastupničke klupe Bundestaga gdje je jedini stranac i to gastarbajter Boris Ščitar/Pixsell
19. 4. 2018

Napisala: Jana Bali

Pripremio: Sven Stažić

Snimili: Boris Ščitar i Marijo Draušnik

Iako je njemačko državljanstvo dobio prije dvadeset godina Josip Juratović i dalje je snažno vezan za Hrvatsku, što poslom što srcem. Nekoliko puta godišnje posjećuje rodnu Koprivnicu, a šuška se i kako razmišlja o povratku u rodni kraj, jednoga dana. U Međunarodnom je odboru za vanjsku politiku Njemačke za istočnu Europu, a politički je uvelike lobirao i podržao primitak Hrvatske u EU te je veliki zagovornik otvaranja tržišta radne snage za Hrvatsku. No sve ga to ne sprečava da jasno i glasno pa i počesto kritizira hrvatsku politiku, ali i društvo. Zato su ga znali prozvati i “izdajnikom”, no danas ga češće svrstavaju među “najutjecajnije Hrvate u svijetu”.

U Audiju je od 1983., najprije je radio u lančanoj proizvodnji, poslije kao nadzornik, od 2000. godine je profesionalni član radničkoga vijeća, a 2005. postao je mala senzacija: članom Njemačkog parlamenta! Od rane mladosti aktivni je sindikalist i sve otada su mu na srcu prava radnika, ali i mirna integracija na području jugoistočne Europe.
Kao član SPD-u danas je u poziciji da s CDU-om pregovara o važnim pitanjima koja se najviše tiču socijalne osjetljivosti te pitanjima izbjeglica, no sve se svodi na to „kome će više biti do vlasti“, priznaje. Koalicija je kompromis, kao uostalom i demokracija: „Ako žena hoće zavjese s vodoravnim prugama, a muž s okomitim, na kraju će imati karirane zavjese. Možda nijedno neće biti zadovoljno, ali barem će imati zavjese!“ Vrlo jasnih i definiranih pogleda, ni na trenutak ne krzmajući oko odgovora ili stava, 59-godišnji zastupnik je, čini nam se − u naponu snage, a s nama je razgovarao za nedavna posjeta Zagrebu.

1. U Njemačkoj ste mala senzacija – stranac, “gastarbajter” u Bundestagu!

Ako je moja priča po nečemu posebna, onda je to zato što sam jedini poslanik koji je u Bundestag praktički došao iz lančane proizvodnje, iz automobilske industrije i to kao stranac, “gastarbajter”. Prije nekoliko godina je kod mene u Odboru za vanjsku politiku bio jedan francuski diplomat koji mi je rekao: ‘Juratoviću, vi ste fenomen!’ Činjenica jeste da Juratović ima neke sposobnosti pa je to postigao, ali nije fenomen Juratović, nego je fenomen društvo u kojemu Juratović živi, a koje mu je to omogućilo. I to je temelj moga političkog rada i moj cilj: da svako društvo u Europi bude takvo. Znate i sami da u Europi sve više jača desni ekstremizam koji selektira i dijeli društvo i koji je velika opasnost upravo za ljude kakav sam ja, za strance, ljude stranoga porijekla.

2. Izvjestitelj ste za jugoistočnu Europu u Odboru za vanjsku politiku Njemačke − što je zapravo vaš posao?

Dobro sam povezan s društvenim i političkim strukturama u ovoj regiji. Tražim svijetle točke i zdrave snage koje imaju pogled na društvo sličan mojemu i pogledima moje stranke glede politike, kulture, umjetnosti, znanosti. Pokušavam pronaći pojedince i strukture i pomoći da se održe i djeluju, jer bez otvorenoga zdravog društva, ne može se razviti ni prava zdrava demokracija. Puno je pojedinaca koji se trude promicati demokratske vrijednosti, toleranciju, otvorenost i suradnju no, nažalost, nemaju dovoljno potpore jer često nema dovoljno senzibiliteta. To je i najveći problem. U Ipak, u Hrvatskoj postoji i zdravi europski duh, samo nikada nije dobio pravu potporu ili se možda i sam nije znao organizirati.

3. Što je za vas taj “zdrav europski duh”?

Ljudi idu iz Zagreba u Beograd slaviti Novu godinu – ne zato što netko nekog ondje posebno voli nego zato što je možda bolja fešta i jeftinije je. Hrvatski profesori predaju na sveučilištu u Beogradu, beogradski u Sarajevu, sarajevski u Zagrebu. Najveći investitor u Srbiji je Hrvat, a svi važniji poduzetnici u regiji imaju svoje ispostave u Srbiji, Bosni i Hercegovini i obrnuto. Jedan sam od inicijatora mreže mladih na zapadnome Balkanu, po uzoru na Njemačku i Francusku. Podržao ju je i Berlinski proces, a to potvrđuje koliko je potrebna. U Europi se sve više radi na tome da se mladi susreću, putuju, razmjenjuju iskustva, kako bi se stvorio senzibilitet, kako bi i jedni i drugi vidjeli da su jednaki, da su svi „normalni“. Jedini je problem što i dalje postoje političke strukture koje to sprečavaju i toga se plaše, jer tako gube političko opravdanje.

4. Znači li to da ni sada u Hrvatskoj nema prave demokracije?

Demokracija je proces, razvijanje društvene svijesti. Prijelaz s komunističke ideologije na nacionalističku ideologiju bio je jednostavan, jer se bazira na ideološkim principima podjele društva, kada se onoga tko misli drukčije nego vladajuća kasta odmah deklarira kao neprijatelja države i naroda. I to je teško iskorijeniti iz društva samo tako. Totalitarni autokratski sustavi koji se ponovno javljaju u Europi nude jednostavne poruke. No što su poruke jednostavnije, to su lažnije. U jednome društvu toliko je različitosti da ne možete jednom porukom zadovoljiti sve i naći rješenja kojima će svi biti zadovoljni. Zato se mora naći kompromis s kojim možda nitko nije sretan, ali svi mogu s njime živjeti. Upravo kompromisima na bazi demokratskih vrijednosti uspjelo se održati 70 godina mira u Europi – najduže dosad!

5. Jeste li zbog toga i sami ušli u politiku?

To je bila moja motivacija. Bio sam već otprije aktivan u omladini, ali sam u dobi od 23 godine, oženjen i s prvim djetetom, shvatio kako za uspjeh u životu trebaju dobar posao, financijska sigurnost i funkcionalno društvo. Jer ovo prvo ne možete imati bez drugoga. Najprije sam se aktivirao u sindikatima, pa u drugim strukturama, pokušao sam biti dio rješenja, kreator društva. Ljudi državu često doživljavaju kao dućan – svatko odabere samo što želi, a ništa ne daje. Molim, dali smo vam svoj porez, a sad ispunite sve naše želje. Nažalost, tako demokratski sustav ne može funkcionirati. Ako svatko “uzima” samo ono što ga zanima, a za ostalo ne brine uvijek stradaju i gube socijalno ugrožene skupine, zdravstveni sustav, penzioneri, djeca, strukture koje nemaju jak lobi, potporu ili novac.

6. Kolika je stvarna odgovornost građana u državnoj politici?

Kada je u predizbornoj kampanji najvažnije pitanje sređivanje granice između Hrvatske i Slovenije – a to vrijedi i za Sloveniju i za Hrvatsku – u parlament će ući poslanici koji će se baviti nacionalnim pitanjima. Onda se ne morate čuditi zašto nemate cestu, školu – pa to nije ni bio kriterij na izborima! Niste po tom kriteriju birali. Kada budete birali prema kriterijima kao što su kakav zdravstveni sustav, škole, socijalnu sigurnost, infrastrukture, obrazovanje želite, onda ćete na vlasti imati političare koji se i bave time. Često se sve svaljuje na političare i govori se kako su ovakvi i onakvi, pa mi se ponekad čini kako neki izaberu političara u nedjelju da bi u ponedjeljak mogli po njemu pljuvati. Demokratsko društvo je onoliko dobro koliko su aktivni njegovi građani.

7. Kako vidite SDP u Hrvatskoj i vjerujete li u njega?

Možda previše dramatiziram, ali ponekad mi izgleda kao da smo u kazinu na Titaniku – svi si žele stvoriti osobni profil i glože se za malo utjecaja u stranci umjesto da složno tražimo rješenja za budućnost. Hrvatska treba jaču viziju toga kakvu Europu želite, sa stajališta socijaldemokracije ili konzervativne demokracije na europskoj razini. Teško je to tražiti od nacionalnih država poput Hrvatske, koje su tek ušle u EU ili gdje se demokracija još razvija, kad i u Njemačkoj i u Francuskoj imamo te probleme i nemamo jasnu sliku gdje ćemo biti za 10 ili 20 godina.

8.Kakvu Europu vi želite?

Slažem se s Martinom Schulzom da, ako Europa hoće postati sila koja će moći ravnopravno gledati u oči Rusiji, Kini, Americi, moramo napraviti “Sjedinjene Države Europe”. Jaka Amerika nastala je a i danas se zasniva na tri ključne točke: zajednička obrana – koju mi sad imamo djelomično kroz NATO, zajednička vanjska politika –  koju u Europi nemamo te zajednička ekonomska politika – koju također nemamo. Ako EU želi opstati, mora hitno riješiti ta pitanja. Ne može svaka nacija imati svoju ekonomiju, a uspjehe i neuspjehe nivelirati kroz EU fondove. To je tragično. Kada bih kao zastupnik prikazao privredni uspjeh u tome koliko smo novca izvukli iz Bruxellesa, vjerojatno bi me polili katranom i posuli perjem! No zajednička ekonomija ne može biti klasična kapitalistička ili neoliberalna nego treba uključiti i socijalno pravednu komponentu i komponentu ekologije.

Jedan suprotni pokret u Europi zagovara “Europu dviju brzina”. To znači da će se države na zapadu brže razvijati i imati tržište na istoku, a one na istoku neće imati takvo tržište, razvijat će se za sebe, a pomagat ćemo ih kroz fondove. No problem je što se može brzo dogoditi da od “Europe dviju brzina” nastane Europa dva smjera. I to nam se upravo dešava, Poljska, Mađarska, autokratski sistemi koji krše sva pravila EU-a, a to na kraju znači raskol EU-a. Ja sam jako protiv toga.

10. Postoje li i u Hrvatskoj ta dva pravca?

Jedno vrijeme sam imao osjećaj da Hrvatska luta. Tu je bilo priča o identifikaciji sa srednjom Europom, pa o projektu tri mora, o savezu Višegradske četvorke, manje-više projektima koji povezuju države bivšeg istočnoga bloka, bez Rusije naravno. A Hrvatska se sve više izolirala jer ni s jednim susjedom nije imala dobre odnose. I na kraju kategorično odbijanje uloge mosta između država zapadnoga Balkana i EU-a, iako je s tim obećanjem ušla u EU, što je strašno iritiralo zapadnu Europu. Nadam se da je Hrvatska konačno shvatila da njen kompas mora biti zapadna Europa, a demokratski razvoj regije zapadnoga Balkana i što brži ulazak te regije u EU najveći vanjskopolitički cilj. Jer tu leži budućnost Hrvatske po pitanju mira, sigurnosti i gospodarskoga razvoja  ta je regija oduvijek bila njezino prirodno tržište.

11. Zašto se čini da Hrvati više i bolje rade u Njemačkoj nego u Hrvatskoj?

Ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje. Ta nova generacija koja dolazi su ljudi ojađeni sustavom i nisu voljni čekati. Ja sam rođen 1959. u kući u kojoj nije bilo struje i uvijek nam se govorilo bit će bolje. U 70-ima su ljudi odlazili jer nisu htjeli čekati da im bude bolje. Pa su došle 80-e, nezaposlenost, ljudi su devizama plaćali radno mjesto u sustavu koji je trebao garantirati svima blagostanje, pa je došao raspad države, pa rat... U međuvremenu sam navršio 59 godina i još nam govore da će biti bolje. Međutim, to nam govore oni koji su si uvijek posložili sustav prema svojoj mjeri. Ljudi više nisu spremni čekati pa odlaze tamo gdje im je bolje. Nažalost, više nitko nije spreman boriti se za blagostanje u svojoj zemlji.

12. Je li u Njemačkoj zaista bolje?

I u Njemačkoj je jedna petina stanovništva siromašna, prema kriterijima njemačkoga standarda, i nas je neoliberalizam pokosio. No u sredinama gdje je jako izražen nacionalizam i gdje se sve svodi na traženje neprijatelja i krivca mlađe generacije nemaju više strpljenja to slušati i napuštaju ne samo svoje države nego čitave regije. Ti mladi ljudi koji dođu u Njemačku i dalje su građani drugoga reda, slabije su plaćeni, imaju lošije uvjete, ali radije su tu u jednome posloženom, uređenome društvu, gdje vladaju neki red, disciplina... Vole svoju domovinu, ali ne na ideološki način. I ja još uvijek osjećam nostalgiju, ta nostalgija je u svima nama. I žao mi je što zapravo moram reći kako mi je ovo društvo dalo i omogućilo više nego ono iz kojega potječem, boli to kada ti je maćeha bolja od matere.

13. Za razliku od Njemačke, u Hrvatskoj se, tvrdi se, fašističkim porukama “gleda kroz prste”, a čini se kako postoji i svojevrsno koketiranje s fašizmom?

Iritira me što ovo društvo stalno pravda svoje zločince, a kada nema opravdanja kaže “pa i oni su zločinci, sada smo "jedan -jedan”, kao da smo na nogometnoj utakmici. Taj kolektivizam koji je vladao u komunizmu, a sada u nacionalnom konzervativnom sistemu, najveće je zlo, jer me u njemu zapravo drže u zatvoru. Ja sam Juratović, osoba, ne dozvoljavam da me se stavlja u bilo kakve torove, koševe i slično. Može netko biti sto puta Hrvat ili sto puta katolik kakav sam ja, ali nismo isti. I ne može se onoga tko zloupotrebljava moju vjeru ili patriotizam u pogrešne svrhe tolerirati zato što je i na “suprotnoj strani” netko takav. Ja na suprotnoj strani tražim isti profil čovjeka kakav sam ja, da se dogovorimo kako graditi sigurnu budućnost. Ja ostajem Hrvat, on ostaje Srbin ili Bošnjak ili bilo koje nacionalnosti. Smeta me jako taj manjak senzibiliteta, on fali u svim segmentima, u socijalnom, ekološkom... nema suosjećanja, empatije, to treba stvoriti u društvu. To je prokletstvo ovoga podneblja, više suosjećamo sa zločincem nego sa žrtvom.

Rehabilitacija ustaštva, pa i niveliranje zločina je zločin. Svaka zemlja koja se ne sučeljava iskreno sa svojom poviješću ponovit će ju. Od političkih struktura očekujem da budu primjer svojim građanima. Političar mora imati kompas, umjesto što maše zastavicom i gleda kako vjetar okreće. Ali za to Hrvatska mora konačno dobiti državnike, a ne političare.

14. U čemu je razlika?

Državnik ima viziju i ponekad mora donijeti nepopularne odluke jer ima pred sobom širu sliku i budućnost naroda. Političar mora gledati svaki dan gdje će prikupiti glasove za sljedeće izbore. Ne bih htio individualno procjenjivati pojedine političare, ali za mene je Ivica Račan bio državnik koji je provodio reforme koje su onda bile aktualne, nepopularne ali nužne da bi sustav imao neku budućnost. Milanović je također imao svoj stil, potencijal, čvrstinu i viziju, a bio je i iskren i dosljedan, što su bitne odlike jednoga političara. Koliko god sam svojedobno bio i kritičan prema Milanoviću, smatram ga jednom od pozitivnih osoba hrvatske javnosti.

15. Kako biste saželi svoj politički stav?

U jednom sam se govoru deklarirao kao njemački poslanik hrvatskoga podrijetla, koji je u srcu patriot Njemačkog ustava – pogotovo onih prvih dvadeset točaka koje se odnose na ljudska prava –  a u duši sam Europljanin. Iako osjećam nostalgiju za Koprivnicom, Podravinom, ne želim iz Njemačke soliti nekome pamet. Ja ne bih ni htio da se njemačko društvo preslika ovdje jer to ne bi uspjelo, a nije ni potrebno. Hrvatsko društvo mora samo stvoriti i prihvatiti promjene za budućnost.

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.