Umrla je Sonja Braut - dama koja nikad nije šutjela! Dolje su fragmenti jednog od posljednjih napisa koje je sjajna spisateljica, novinarka, glavna urednica Svijeta napisala i za ovovremeni Start.
Dobro se podsjetiti kako je to žena koja je vodila sasvim sigurno ne samo najbolju žensku hrvatsku novinu ikada, već Svijet je to odista i bio najbolja novina ikada u Hrvatskoj.
Magazin Socijalističkog saveza radnog naroda bio je u osmandesetim i devedestim i jedina prava liberalna, svijetu maksimalno otvorena novina. I to puno više i od samnog Starta. Svijet je bio svojevrsni ventil za žene, revija koju su jednako čitali i muškarci - sve zbog gospođa novinarki koje se drugaricama nisu zvale, iako im je izdavač bila najveća socijalistička organizacija. Omaž Svijetu i onu istinsku građansku i pravednu crtu valjalo bi svako malo ponavljati. Ovaj je povod tužan, jer napustila nas je jedna od ikona Vjesnika, novinarka, urednica, glavna urednica, prosvjetiteljica, publicistica, fina dama i gospođa.
Danas je tužan dan jer ona se jednakim žarom borila za magnoliju na Trgu žrtavan fašizma, baš kao i sve sve ljude ovog svijeta, rijetkom energijom i za Miru Furlan, Zagrepčanku koju su tako lako novokomponirani moćnici odbacili. Ovakvih je njenih riječi bilo mnogo, a valja se podsjetiti kako je ona baš bila ono što je Tenžera tražio od novinara: - "Mozak s jajima"!
- "Šutjelo se i kada su zatvarane i za kunu prodavane tvornice, a strojevi rasprodavani po azijskim otocima, nije se pisnulo niti nakon što su u SOUR Vjesnik poslani komesari da sliste IRI, poduzeće koje je stvaralo i dobro prodavalo revijalna izdanja. I godinama se ustrajno šutjelo kada su nas prema sličnom obrascu tzv. narodne vlasti lišavale gomile toga.
Muk je prevladao i kada se jednu obrazovanu i talentiranu ženu, Zagrepčanku koja je voljela ljude i ljudskost, a nije brojala zrnca i grabila knjižice, samo zbog 'sumnjive' genetske kombinacije i veze sa (zagrebačkim) Srbinom, maltretiralo prijetnjama s tolikim žarom da je pobjegla. Trajno.
Možda smo u ono prevratno i ratno doba mogli biti zatečeni koječim, ali ne toliko da se poklope uši i oči tijekom lova na ženu samo zato što nije bila 'po mjeri'. Ne mogu osjetiti krivnju što u ono doba nisam okrenula njezin broj, jer pomoći joj nisam mogla, a moj joj glas nije bio blizak. No, osjećam stid - nešto što inače odbijam osjetiti za grijehe i neuspjehe s kojima nemam izravne veze. Osjećam stid i gađenje što je udružena šutnja pogodila ne samo Miru Furlan, nego je postupno unesrećila, devastirala i unazadila cijelo društvo."
Kraj mnoštva prekrasnih, riječima ubojitih tekstova izdvojio sam ovaj, objavljen ne tako davno u Startu. Sjećanje na proslavljenu glumicu, koju u jednom periodu Zagreb nije volio. Zahvaljujući i njoj tome više nije tako. Izborila se Sonja da i Mira ima svoje mirno mjesto u Zagrebu, a sasvim sigurno kako će i naša Agramerka iz poznate hrvatske novinarske obitelji naći spokoj, mir i mjesto koje zaslužuje. Zbogom Sonja!