Napisao: Matjaž Korošak:

Rumunjsko-francusko partnerstvo koje stoji iza marke Dacia nedavno se snažno usredotočilo na svoje nove SUV-ove (Duster i Bigster, a uskoro stiže i Striker), koji već uspješno predvode svoj prodajni segment. Ipak, Sandero – znatno stariji kompaktni model – na određeni način predstavlja ulazak te marke na to popularno tržište vozila u stilu SUV-a.

Naravno, ne bilo koja verzija, već ona s oznakom Stepway. S povišenim ovjesom i robusnijim izgledom, ona odražava ambiciju približavanja većim, istaknutijim i prepoznatljivijim sestrinskim modelima – osobito sada kada je Sandero treće generacije dostupan u svojoj dosad najatraktivnijoj izvedbi, koju odlikuju osvježen izgled i unutrašnjost te unaprijeđen pogonski sklop.

Zbog dva veća i popularnija modela, Sandero je u posljednje vrijeme ostao pomalo u drugom planu unutar ponude; ipak, ne treba zaboraviti da je upravo taj kompaktni model s pet vrata više puta utro put Dacijinu prodajnom uspjehu u Europi, osobito među privatnim kupcima – onima koji daju prednost pragmatičnom pristupu i odlučuju se kupiti samo ono što im je doista potrebno.

Izvedba Sandero Stepway, naravno, rezultat je strateškog poteza kojim se model nastojao učiniti privlačnijim kupcima putem relativno malih preinaka – konkretno, davanjem izgleda koji jasno podsjeća na popularne SUV-ove (sportska terenska vozila). Ukratko: u usporedbi s pravim SUV-om, više nudi u pogledu stila nego stvarne funkcionalnosti.

Koncept je poznat, tehnologija je modernija, a pogonski sklop je...

To vrijedi i za ovu najnoviju inačicu: usred zime Sandero je prošao kroz značajno osvježenje (drugo od 2021. godine), na kojem su radili i dizajneri i inženjeri. Odmah ću postaviti realna očekivanja: čak i nakon redizajna, Sandero ostaje kompaktni automobil s pogonom na prednje kotače – doduše, s udaljenošću od tla od punih 200 mm (točno 39 mm više nego kod standardnog modela).

Dakle, čak ni sa Stepway izvedbom nećete se odvažno probijati kroz blato zabačenih planinskih puteva; ipak, moći ćete znatno opuštenije voziti po oštećenoj makadamskoj cesti, zaobići udarnu rupu ili se parkirati uz sumnjivo visok rubnjak... Štoviše, udaljenost od tla može se mjeriti s onom kod mnogih „pravih” SUV-ova (s pogonom na sve kotače). Ako bih smio malo nagađati o budućnosti – možda će Stepway jednog dana doista dobiti pogon na sve kotače, s obzirom na to da je Dacia već uvela električni pogon stražnje osovine kod modela Duster i Bigster. A riječ je o tehnologiji koja ne zahtijeva opsežne preinake platforme...

No, vratimo se u sadašnjost. Dizajneri su osvježili Sandero, posebice prednji dio, novim svjetlosnim potpisom u LED tehnologiji i istaknutim amblemom u obliku slova „T”; prednja maska ​​potpuno je drukčija, stražnja svjetla imaju pikseliziranu strukturu povezanu crnom trakom, a odbojnik je blago preoblikovan. Obloge blatobrana izrađene su od nelakiranog materijala Starkle – koji je izdržljiviji (i velikim dijelom recikliran) – a, povrh svega, krom je nestao iz Dacijina dizajnerskog izričaja. Morate priznati da uz ovo osvježenje i živopisnu (i zaštitnu) zlatno-žutu boju „Amber” automobil izgleda znatno atraktivnije – ili, točnije rečeno, modernije – od svog prethodnika.

Mjenjač je (barem meni) glavna zvijezda ovog osvježenja

Mnogo se radilo i na unutrašnjosti: od drukčijeg, ergonomičnijeg upravljača do ventilacijskih otvora i izdržljivijih presvlaka. Usudio bih se reći i da su inženjeri zaduženi za ergonomiju gotovo sigurno doradili ispunu sjedala; ona sada djeluju (barem subjektivno) čvršće i udobnije, umjesto da su pretjerano mekana. Središnji zaslon od 10 inča (dostupan uz nadoplatu) dio je ovog osvježenja, baš kao i bežično povezivanje, preklopivi retrovizori te sustav kamera za prikaz od 360 stupnjeva.

I da ne zaboravim – prekidač „My Safety” s lijeve strane vozača pametno je rješenje za utišavanje svih onih iritantnih zvukova i zvučnih signala kojima moderni sustavi upozoravaju (ili bolje rečeno, ometaju) vozača.

Moram priznati, posao je nesumnjivo odlično odrađen. Ipak, sve te nove značajke – barem meni – pomalo su u sjeni tehnološkog iskoraka koji donose uvođenje automatskog mjenjača (naravno, kao dodatne opcije) i novog motora. Riječ je, dakako, o mjenjaču sa šest stupnjeva prijenosa i dvije spojke (EDC), što označava trenutak kada je Dacia konačno prerasla kategoriju „jeftinih” marki i postala jednostavno – „pristupačna” marka.

Ovo je ujedno i prvi takav mjenjač za Daciju – budući da se onaj u hibridnom modelu zapravo ne računa (barem ne u potpunosti, jer je uvijek uparen s pogonskim sklopom koji je daleko od cjenovne pristupačnosti po kojoj je marka poznata). Kad je riječ o pristupačnosti – ni u modelu Sandero ova opcija nije baš jeftina; zahtijeva nadoplatu od nešto više od dvije tisuće. No, vjerujte mi – s obzirom na ručni mjenjač (koji je jedna od slabijih točaka vozila), riječ je o ulaganju koje se isplati do posljednjeg centa.

Dacia promiče pristupačnu opciju pogona na LPG

Tu je, naravno, i novi motor. Kao što ste vjerojatno zaključili iz naslova, u floti se nalazio model s motorom na dva goriva (bi-fuel), sposobnim za rad na LPG (ukapljeni naftni plin) ili benzin. Riječ je o novom 1,2-litrenom turbomotoru s tri cilindra koji razvija 122 konjske snage, odnosno 90 kilovata (njegov je prethodnik uz obujam od samo jedne litre isporučivao nešto više od 20 KS manje). Općenito gledano, motor je moderniji i bolje optimiziran za prilagodbu razlikama u oktanskoj vrijednosti i energetskoj gustoći između ta dva goriva.

Usput, kada motor radi na benzin – primjerice kada nestane plina ili tijekom prvih nekoliko minuta rada – razvija oko 10 posto manje snage. Ipak, budući da je glavna prednost jeftiniji plinski pogon – koji je primarna opcija (otuda i spremnik koji je sada gotovo deset litara veći) – to ne bi trebalo predstavljati problem.

U stvarnoj vožnji razlika između dviju vrsta goriva je, naravno, mala – jedva primjetna, ali ipak prisutna. Motor se pokreće na benzin, ispuštajući onaj prepoznatljiv, a opet nenametljiv metalni i hrapav zvuk karakterističan za trocilindrične motore. Ipak, vrlo brzo – gotovo trenutačno – prebacuje se na pogon plinom čim se za to steknu uvjeti.

Pri umjerenom opterećenju rad motora u načinu rada na LPG djeluje uglađenije – čak i nešto tiše – iako se motor vrti na više okretaje uz mrvicu manje žustrine nego pri radu na benzin. Iako je vršna vrijednost okretnog momenta zapravo viša u načinu rada na LPG, isporuka momenta djeluje snažnije i povoljnije u rasponu niskih do srednjih okretaja. U svakom slučaju, riječ je o doista zanemarivim razlikama; sveukupno gledano, novi motor predstavlja veliku dodanu vrijednost, čineći Sandero živahnijim i odlučnijim na cesti u svim uvjetima vožnje. Povrh svega, automatski mjenjač savršeno mu pristaje! Ipak, taj mjenjač možda više nije baš „najsuvremeniji” – što potvrđuju povremena oklijevanja ili trenuci „razmišljanja” tijekom naglih promjena dinamike vožnje – no s obzirom na prirodu Sandera, takve će situacije zasigurno biti rijetke. Svakako vrijedi svakog centa. Osobno bih se odrekao višeg paketa opreme ili drugih dodataka s (istina, kratkog) popisa opcija te umjesto toga uložio ušteđeni novac u mjenjač.

Prostor za poboljšanje podvozja

Naravno, više težište i duži hod ovjesa nose sa sobom i određene nedostatke. Krutost opruga morala se prilagoditi (što je, doduše, subjektivna procjena) kako bi se ograničilo naginjanje karoserije; to je primjetno pri prelasku preko kratkih, uzastopnih neravnina, gdje se dio tog podrhtavanja može i osjetiti i čuti u kabini. Vožnja je zapravo prilično udobna, iako se na ravnim dionicama autoceste čuje nešto više šuma vjetra, a pri dinamičnijoj vožnji zavojima (ako ste skloni takvom stilu vožnje) može se očekivati ​​i nešto izraženije naginjanje karoserije.

Upravljački mehanizam pruža iznenađujuće dobre povratne informacije, omogućujući vozaču da jasno osjeti što se događa pod kotačima (iako bi bilo još bolje da prijenosni omjer nije toliko prilagođen terenskoj vožnji...).

U svakom slučaju, boravak u osvježenom Sanderu znatno je ugodniji zahvaljujući brojnim poboljšanjima – ponajprije novom višenamjenskom upravljaču, sjedalima i opremi, kao i (opcionalnom) središnjem zaslonu od deset inča te učinkovitoj bežičnoj povezivosti. Kad je riječ o sjedalima: umjetna koža možda je ugodna na dodir, no za vrućih (ili čak samo toplih) ljetnih dana leđa će vam biti mokra i prije nego što prijeđete prvi kilometar.

Preglednost okoline je dobra, iako vas iznimno osjetljivi i ćudljivi ultrazvučni senzori – koji ispuštaju iritantan (i pritom mislim doslovno iritantan) zvuk – ponekad mogu zateći nespremne čak i dok vozilo miruje. Naravno, mogućnost podešavanja nagiba naslona sjedala također bi učinila duga putovanja manje zamornima...

Naposljetku, vožnja na duge relacije upravo je i svrha mehaničkih poboljšanja ovog modela! S oba spremnika (od kojih svaki prima približno 50 litara), Sandero prema tvorničkim podacima može prijeći čak 1590 kilometara! To rezultira uštedom između 30 i 40 posto (pod pretpostavkom, naravno, da vozite isključivo na LPG). Nakon što sam prevalio popriličnu kilometražu, rekao bih da ta vrlo optimistična računica zapravo i nije toliko daleko od istine.

Samo na plin možete prijeći najmanje 750 kilometara – ako ne i nešto više – dok pun spremnik benzina omogućuje dodatnih otprilike 800 kilometara (uz pretpostavku potrošnje plina od oko 6,8–7,0 l/100 km i potrošnje benzina od oko 5,9–6,2 l/100 km). To je okvirna procjena – dovoljna za putovanje od Ljubljane do Podgorice u Crnoj Gori i natrag!

Zaključak

Ovo je zasigurno model koji će privući pragmatične kupce koji žele moderan i udoban automobil po razumnoj cijeni – te su spremni svjesno se odreći određenih (manje bitnih) značajki. U ovoj izvedbi Sandero Stepway doduše više nije jeftin automobil (primjerice, stoji gotovo deset tisuća više od osnovnog modela Sandera!), no s obzirom na tehnologiju, mjenjač, ​​ekonomičnost potrošnje goriva te robusnu i izdržljivu prirodu vozila, cijena ostaje korektna. Ipak, tu će vrijednost najbolje prepoznati oni koji traže sve te kvalitete u jednom kompaktnom modelu – i koji imaju jasno određenu gornju granicu iznosa koji su spremni potrošiti.