Napisali: Borut Černelić i Dragan Đukanović

Umjesto da nestanu s političke scene nakon sramotnih nametanja zabrana, ograničenja, sile, samovolje, diktature, despotizma..., Andrej Plenković i Tomislav Tomašević, bar prema mišljenju Žarka Puhovskog i drugih režimskih analitičara, samo će profitirati od najnovijeg političkog zla u Hrvata.

I dok zlatni Danci skromno slave uživajući u palačinkama u običnoj maloj palačinkarnici, TT-ejac i Plenky učinili su sve da svojim zabranama prekrše čak i Ustav.

Ništa od ovoga nije novo. Tijekom pandemije izbrušen je obrazac moralne ucjene: tko ne podržava, taj ugrožava. Danas je isti obrazac preseljen u sferu identiteta: tko ne podržava Vladu, kvari zajedništvo.

U demokraciji bi vlast trebala spajati, osobito u trenucima snažne kolektivne emocije. U Hrvatskoj danas svjedočimo suprotnom: podjela nije nuspojava – ona je alat.
Odluka Vlade da mimo volje i suglasnosti lokalne samouprave preuzme organizaciju masovnog javnog događaja nije samo pravno upitna. Ona je politički signal. Signal da se procedura može preskočiti kad smeta, da se Ustav može relativizirati kad stoji na putu “višem cilju”, i da se emocija može instrumentalizirati za demonstraciju moći. Tu započinje strategija.

Od države do stranke – i natrag

Stranački ustroj, zamišljen kao mehanizam predstavništva, postupno je prerastao u zatvoreni krug vlasti u kojem stranka govori u ime države, a država u ime nacije. Kritika se tada ne čuje kao doprinos, nego kao prijetnja. Lokalna samouprava ne doživljava se kao ustavna kategorija, nego kao smetnja. A Ustav postaje “preporuka”, ne granica.
Kad izvršna vlast preskače razine vlasti i to opravdava “nacionalnim interesom”, poruka je jasna: pravila vrijede dok ne postanu nezgodna. To je korijen erozije demokratskih standarda – tihe, ali postojane.

Pandemijski obrazac, novo pakiranje

Ništa od ovoga nije novo. Tijekom pandemije izbrušen je obrazac moralne ucjene: tko ne podržava, taj ugrožava. Danas je isti obrazac preseljen u sferu identiteta: tko ne podržava Vladu, kvari zajedništvo. Rekviziti su drukčiji – emocija, sport, zastave – ali logika je ista.
U takvom okviru domoljublje se pretvara u političku licencu. A domoljublje nije dano nikome u koncesiju. Ono se ne mjeri lojalnošću vlasti, nego odanošću ustavnom poretku, pluralizmu i proceduri. Kad vlast monopolizira domoljublje, ona ga zapravo poništava.

Podjela koja traje

Najopasnije u svemu nije sam događaj, nego presedan. Jer presedani žive dulje od naslovnica. Danas se zaobilazi grad “zbog slavlja”; sutra će se zaobilaziti institucije “zbog sigurnosti”; prekosutra će se zaobilaziti građani “zbog stabilnosti”.
Tako se društvo ne dijeli spektakularno, nego metodično. Jedni su “za”, drugi “protiv”. Jedni su “razumni”, drugi “kočničari”. Jedni “vole domovinu”, drugi “kvare radost”. To nije nesporazum – to je upravljanje podjelom.

Državnički test koji je pao

Državnik u ovakvom trenutku traži kompromis, poštuje nadležnosti i smiruje tenzije. Politički taktičar radi suprotno: hrani se lomom, jer lom kratkoročno donosi bodove. Ovdje je izabran drugi put.
Andrej Plenković ne snosi odgovornost samo za jednu odluku, nego za poruku koju ta odluka šalje: da se zajedništvo može graditi mimo Ustava. A to zajedništvo traje onoliko koliko traje događaj; podjela ostaje.

Zaključak

Demokracija ne propada odjednom. Ona se troši. Presedan po presedan. Opravdanje po opravdanje. I svaki put kad se emocija stavi iznad prava, a stranka iznad države, podjela postaje strategija. A društvo koje se navikne na takvu strategiju, polako prestaje biti zajednica.

Od šatora do štakora: kada emociju preuzme politika

Šatoraši su srušili vladu Zorana Milanovića, ali nisu srušili Milanovića. Proizveli su trajnu političku podjelu, potvrđenu s dva predsjednička mandata. To nije greška u procjeni, nego zakon političke polarizacije: pritisak s ulice ne briše protivnika – on ga cementira.
Danas gledamo istu matricu, ali sofisticiraniju i opasniju. Vlada je preuzela organizaciju dočeka rukometaša u 18 sati na Trgu bana Jelačića. Time događaj više nije spontan ni društveni, nego državni i politički čin. A država, kad preuzme emociju, uvijek šalje poruku.
No stvar tu ne staje. Najava da će na dočeku pjevati Marko Perković Thompson, omiljeni pjevač rukometaša, nije neutralan izbor. U zemlji duboko podijeljenoj po identitetskim linijama, to je svjestan potez. Ne glazbeni, nego politički signal. Kad se simboli biraju selektivno, publika se dijeli automatski.
U tom kontekstu, legitimno je postaviti pitanje: jesu li ovo odigrali samo Banski dvori – ili su u igru svjesno ušli i Hrvatski rukometni savez te njegov predsjednik?

Jer bez njihove suglasnosti, ovakav scenarij se ne događa. Sportaši možda nisu politički akteri, ali institucije koje ih predstavljaju – jesu.
Ako je točno da je rukometni uspjeh iskorišten kao most između državne vlasti i simboličkog identiteta, onda ne govorimo o proslavi, nego o instrumentalizaciji zajedništva. To je ista logika kao kod šatora: emocija se uzima, usmjerava i koristi za učvršćivanje rovova.
HDZ ovu igru već poznaje. Kratkoročno donosi kontrolu narativa. Dugoročno proizvodi isto što je već proizvela: dublju polarizaciju i jačeg političkog protivnika. Razlika je samo u tome što se ovaj put ne dira vlada ili stranka – nego sport kao posljednja neutralna zona.
Američki scenarij ovdje više nije teorija. On se provodi u praksi, korak po korak, uz osmijehe i zastave. A Hrvatska je premala i preslaba da bi si mogla priuštiti luksuz trajnog kulturnog i političkog rata.
Od šatora do dočeka vodi ista linija.
Tko je povlači, zna što radi.
A tko sport u to uvlači – snosi odgovornost za sve što slijedi.