Napisao i snimio: Nebojša Vojnović/Start

Postoje dva načina gledanja WRC-a. Jedan je iz kauča, uz prijenos u više od 150 zemalja, lijepo montažno upakiran. Drugi je onaj pravi – blatnjav, zadihan, s kamenčićima u tenisicama, uz miris benzina i pečenja s roštilja. Ja sam, srećom ili nesrećom, izabrao ovaj drugi. Postoji jednako tako i trenutak u godini kad sve drugo stane. Posao, obaveze, pa i prigovori supruge. Kad World Rally Championship dođe u Hrvatsku, normalan život ide na čekanje. Ostaje samo jedan cilj – uloviti što je moguće više brzinaca, udahnuti taj oktanski zrak i biti dio publike koja zbog nekoliko sekundi prolaska bolida prelazi kilometre, planine i šume.

 Mi smo pleme, mi smo zajednica, mi smo WRC fanovi

Devet od deset brzinaca u tri dana uspjeli smo pohvatati. Gotovo kao safety car, samo bez rotirki i s puno više živaca. Iza svega stoji jednostavna istina – kad na jednom mjestu vidiš stotine tisuća ljudi iz cijele Europe, shvatiš da ovaj sport s razlogom puni brda, šume i planine, često više nego i Formulu 1. To je pleme, to je zajednica. A mi, obični fanovi, vraćamo se kući samo s jednom strepnjom – hoće li prije uspomena stići koja kazna za prebrzu vožnju. 

Put je krenuo iz Zagreba prema Rijeci, s klasičnim hrvatskim detaljem – akreditacije kasne, mi jurimo na Grobnik. Prvi brzinac, Vodice – Brest, gubimo u startu. I umjesto da odustanemo, radimo ono što svaki normalan WRC fan radi: slažemo plan kako u tri dana obići devet od deset brzinaca. Gotovo kao safety car – samo bez rotirke i uz malo više živaca.

Učka, Motovun, Šipraki: zemljopis WRC ovisnika

Učka nas je odmah podsjetila da je gledati WRC iz prvog reda privilegij, ali i kazna. Pristup je katastrofa, s autom ne možeš blizu, no imamo sreće – puštaju promet trasom pa biramo poziciju kao da smo redatelji TV prijenosa. Auto ostaje zakopan u šumi do zadnjeg vozila, ali pogled na bolide iz prvog reda vrijedi svake minute.

Oprema? Kamere, fotoaparat, mobitel – naoružani do zuba. Tko jednom pokuša snimiti WRC iz jarka kraj ceste, zna da je to ovisnost. Nakon Učke jurimo na Motovun, selo Kašćerga – mali, atraktivan skok, publika nagurana tik uz cestu. Logika je jasna: odmah iza toga su Šipraki, dugačka dolina u kojoj auto gledaš i slušaš dovoljno dugo da ti se usječe u glavu. Dva brzinca gotovo zaredom – logistički jackpot.

Nakon tri brzinca u jednom danu, apartman u Kostreni postaje baza. Ne turistička, nego operativna. Brza cesta na sve strane, karta brzinaca na stolu, večernji briefing za drugi dan. Plan? Uhvatiti sva četiri brzinca. Teško izvedivo, ali ono što je izvedeno poslije se ne zaboravlja.

Ravna Gora, Leskovac, Platak: maraton za fanove

Ravna Gora, blizu autoceste – savršeno za fanove koji žive na rubu vremenskih tablica. Isključiš se na vrijeme, odgledaš, pa natrag na autocestu prema sljedećem brzincu. Leskovac Barilovićki donosi možda najatraktivniji skok cijelog WRC-a, a nama i spoznaju da se s brzinaca može kasniti jednako kao i sa sastanaka – samo je ovdje adrenalin umjesto šefa.

Treći brzinac je Generalski Stol, selo Malik. Na putu – puknuta guma. Dečki je mijenjaju kao da su u WRC boksu: nema filozofije, samo dizalica, ključ i psovka. Nema odmora, vrijeme curi, mi dalje "pičimo". Stižemo. Ostaje još Platak. Parkiranje na glavnoj cesti, penjanje po brijegu, ciljna ravnina kao nagrada. Umorni, ali tamo gdje trebaš biti – uz cestu, dok bolidi prolaze na nekoliko metara.

Mali privatni maraton je pohvatati sve brznice

Treći dan, još ambiciozniji plan. Novi Vinodolski, pa Senj. Opet koze – penjanje na planinu zbog ciljne ravnine, spuštanje prema brzincu, doručak, kava, pa ponovno penjanje do oštrog zavoja. Auto što bliže cilju, noge što dalje od komfora. Devet od deset brzinaca u tri dana – to se više ne računa kao gledanje rallyja, to je mali privatni maraton.

Usput, negdje između šuma, serpentina i improviziranih parkirališta, shvatiš dimenziju svega. Više od 400.000 ljudi na istim tim cestama, iz cijele Europe. Start u Rijeci, završnica u Opatiji, prizori koji izgledaju kao da su crtani za promotivni video turističke zajednice, samo što ovdje nitko ne glumi. Ovo je stvarni, sirovi, najgledaniji oktanski sport – da, gledaniji i od F1 na nekim tržištima, i to s razlogom.

Na stazi drama kakvu televizija jedva stiže uhvatiti. Thierry Neuville dominira cijeli vikend, ulazi u završni brzinac s više od minute prednosti, a onda – udarac u betonski blok, ovjes odlazi, pobjeda isklizne par metara prije cilja. Takamoto Katsuta i Aaron Johnston prolaze kroz taj otvoreni prostor i uzimaju trijumf, preuzimaju vodstvo u poretku, a Toyota Gazoo Racing dodatno učvršćuje status među proizvođačima.

Domače je domače - Šaškin, Prodan, organizatori, policija... bravo

Na domaćem terenu Viliam Prodan i Marko Stiperski pišu svoju povijest – 18. mjesto ukupno, najbolji plasman hrvatske posade u WRC-u ikad, baš na Prodanov 100. nastup. To je ona dimenzija priče koju ne vidiš iz helikopterskog kadra, ali je osjetiš uz ogradu kraj ceste, dok ti se miješaju hrvatske, poljske, češke, talijanske i tko zna sve koje zastave.

Daniel Šaškin s pravom tako govori o tri različita rallyja u tri dana, pregovorima za ostanak u kalendaru do 2030. i svjetskoj priči o "hrvatskom asfaltu". Iza kulisa stoji vojska policije, institucija i volontera koji zatvaraju ceste, usmjeravaju masu i pokušavaju zadržati red u kaosu koji se zove 400.000 ljudi uz uske lokalne ceste. Organizacijski to možda izgleda kao čist turizam i PR, ali na razini običnog fana to je nešto puno jednostavnije: nekoliko dana u godini kada živiš isključivo za taj zvuk, taj miris i taj trenutak kad auto proleti pokraj tebe.

I onda, kad se vratiš kući, jedina ti je briga – hoće li te dočekati koja čestitka od policije. Ako ništa drugo, ostaje nada da će i dogodine biti isti scenarij: ista brda, iste šume, ista ludnica – i mi, obični fanovi, opet tamo, među stotinama tisu