Napisao: Borut Černelić / Igor Stažić

Foto: Nina Pernat

U 77. godini tiho je otišla Slavenka Drakulić, jedna od rijetkih hrvatskih autorica čiji je glas odavno nadmašio granice ove države. Književnica, novinarka, esejistica, zaštitni znak Starta iz njegovih zlatnih vremena. O njoj se godinama govorilo kao o "žestokoj feministici" – jer je tako najlakše etiketirati ženu čijim se argumentima ne može parirati.

Istina je, naravno, bitno jednostavnija i puno neugodnija za njezine kritičare: Slavenka Drakulić bila je prije svega pametna, obrazovana i hrabra žena koja je ozbiljno shvaćala riječi i odgovornost onoga tko ih izgovara. A to je u hrvatskom javnom prostoru i dalje gotovo nepodnošljiva provokacija.

Smrtni grijesi feminizma koji ne prestaju boljeti

Kada je 1984. u kultnoj biblioteci &td objavila knjigu "Smrtni grijesi feminizma", izazvala je buru. Ono što je tada izgledalo kao žestok sudar generacija i ideologija, danas vidimo kao nešto drugo: dijagnozu društva koje se ni nakon četrdeset godina nije bitno promijenilo.

U svojoj posljednjoj ispovijedi za Start pred dvije godine prisjetila se da su joj na nedavnom ponovnom izdanju te knjige govorile mlade žene čije su majke stare koliko i samo djelo iz 1984. godine. I onda je izrekla rečenicu koja je možda najbolji epitaf njezinu radu: teme su iste, problemi su isti, borba je ista. Nasilje nad ženama ne jenjava, reproduktivna prava opet su ugrožena, djevojčicama i dalje šaljemo drukčije poruke nego dječacima. Patrijarhat je – kako je lucidno primijetila – žilav.

Ono što je posebno frustriralo u njezinim tekstovima nije bio aktivizam, nego upornost u postavljanju jednostavnog pitanja: ako je toliko toga jasno, ako su dokazi pred nama, zašto se ništa suštinski ne mijenja? Upravo zato je za mnoge bila nepodnošljiva – jer je raskrinkavala autosugestiju i samozavaravanje cijelog jednog društva koje voli pričati o napretku, ali ne podnosi da ga se mjeri konkretnim životima žena.

Žena koja je platila cijenu javnog govora

Slavenka Drakulić nije bila samo autorica koja je pisala o feminizmu, komunizmu i postkomunizmu; ona je bila i žena koja je vrlo skupo platila svoju javnu riječ. Devedesetih je napustila Hrvatsku i otišla u Švedsku, nakon što ju je čuveni anonimni tekst u tjedniku Globus – kasnije je autorstvo priznao Slaven Letica – proglasio jednom od "vještica" koje su navodno "silovale Hrvatsku".

Takav rječnik danas bi se možda nazvao govorom mržnje, tada je bio mainstream. Uslijedile su prijetnje, vandaliziranje imovine, i ono najgore: muk većine kolega koji su se pravičnošću bavili samo u tekstovima. Otišla je jer je shvatila da joj ova zemlja ne može garantirati ni elementarnu sigurnost. Paradoksalno, upravo su teme zbog kojih je prognana iz Hrvatske – rat, zločini nad ženama, tranzicijska pravda – postale temelj njezinih najvažnijih knjiga o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

U esejima poput "How We Survived Communism and Even Laughed" i "Café Europa" prva je artikulirala ono što će Zapad shvatiti tek puno kasnije: da pad Berlinskog zida nije izbrisao podjele u Europi, nego ih je samo premjestio. U knjizi "Café Europa Revisited" gotovo tri desetljeća kasnije piše o istoj temi, ovaj put ogorčenije, ali i smirenije: istočni Europljani i dalje se osjećaju kao građani drugog reda, čak i u navodno ujedinjenoj Europskoj uniji.

Uzeti sitni,  trivijalan detalj i pretvoriti ga u optužnicu protiv cijelog sustava

U jednom eseju opisuje "europski prehrambeni apartheid": korporacije koje na istoku prodaju lošiju hranu pod istom etiketom. Riblje štapiće s manje ribe, kekse s jeftinijim uljem, proizvode za siromašnije tržište, ali iste marketinške laži. To je bila njezina specijalnost – uzeti sitni, naizgled trivijalan detalj i pretvoriti ga u optužnicu protiv cijelog sustava.

Za razliku od salonskih komentatora koji se danas dijele na one za i protiv Bruxellesa, Drakulić je razumjela ambivalenciju postkomunističkog iskustva: istovremeni strah od povratka starog režima i razočaranje u novi poredak koji se često pokazao jednako bešćutan, samo bolje upakiran. Dok današnja Europska unija voli docirati o vrijednostima, upravo njezini eseji podsjećaju koliko je malo učinjeno da se istok shvati ravnopravno, a ne tek kao jeftino tržište i rezervoar radne snage.

Istovremeno, nije bježala ni od složenije istine o samom komunizmu. Podsjetila je, na zgražanje dogmatičara s obje strane, da je taj sustav – uza sve zločine i represiju – donio i opismenjavanje, urbanizaciju, opću dostupnost obrazovanja, pa i konkretnu emancipaciju žena. Njezina poanta nikada nije bila nostalgija, nego odbijanje infantilnog crno-bijelog pogleda na povijest.

Slavenka Drakulić do zadnjeg je daha živjela između Zagreba i Stockholma...,

između jezika doma i iskustva svijeta. Preživjela je teški COVID-19, dvanaest dana u intenzivnoj njezi, šest na respiratoru, i vratila se pisanju. Nedavno je objavila knjigu "Zašto nisam naučila kuhati", naslov koji zvuči kao anegdota, a zapravo je sažetak cijelog njezina odnosa prema očekivanjima koja društvo ima od žena.

U jednom od svojih posljednjih intervjua izrekla je rečenicu koja odzvanja danas, nakon njezine smrti: mladi ljudi uvjereni su da su prava koja imaju konačna, zauvijek. A zapravo nijedno pravo nije zauvijek. Svaka vlast, podsjetila je, uvijek može pokušati ta prava oduzeti – iz nacionalističkih, demografskih ili vjerskih razloga. To nije bila teorija, to je bilo iskustvo žene koja je sve to već jednom vidjela, na vlastitoj koži.

Možda će se, sada kada je nema, manje govoriti o tome je li bila "previše feministkinja" i "nedovoljno domoljub", a više čitati što je zapravo pisala. Ako se to dogodi, bit će to ironija dostojna njezinih eseja.

Ovo su zadnje riječi prije smrti koje je Start objavio prije 4 i pol godine

 Prenijeli smo njen sjajan intervju kojeg je objavio partnerski slovenski Metropolitan. Razgovor je vodila s našom proslavljenom publicistkinjom, na predstavljanju novog prijevoda knjige Dora i Minotaur na slovenski jezik, u ljubjanskom Cankarjevom domu, Eva Premk Bogataj. Roman koji je ove godine objavila Beletrina opisuje njezin burni odnos sa slikarom Pablom Picassom kroz glas izvanredne fotografkinje Dore Maar.

Tko je Slavenka Drakulić?

Teško pitanje, ali Slavenku Drakulić to ne zanima previše. Ne bavi se sama sobom, više je zanimaju druge teme.

Zanimaju je žene?

Ne samo žene. Žene, politika, društvo, različiti fenomeni, razvoj tehnologije, kako tehnologija utječe na promjene u kulturi, što se događa među ljudima, u kulturi u kojoj dijete dobije telefon kad krene u školu, zanimaju me klimatske promjene i mnogo toga više. Sve me zanima.

Sve osim boksa.

Ne zanima me boks, sport me uopće ne zanima. Ponekad se, međutim, susrećem i s boksom: suprugu je to draže od nogometa, iako ja ne gledam, primjećujem da se na ekranu događa nešto strašno, da se muškarci međusobno tuku, a sada se i žene bore sa svakim drugo.

Živjeti feminizam i kako ga sada doživljavate, osobito kad ga promatrate u našim zemljama?

Zanimljivo pitanje. Prošle je godine moja knjiga "Smrtni grijesi feminizma" ponovno objavljena u izdanju Frakture, prve knjige o ženama u istočnoj Europi, kojoj je pridodano stotinjak stranica mojih kasnijih tekstova o feminizmu, uistinu kontinuirano pišem o ženskim pravima. Na predstavljanju su mi govorile mlade djevojke koje imaju majke stare koliko i moja knjiga, objavljena 1984., ali budući da učimo o svim ovim temama koje opisujete u školi, danas nema apsolutno ništa.

Mislite li da su prava uvijek ugrožena? Na svoj način, čini mi se da se opet borimo za prava koja je vaša generacija već osvojila, zar ne?

Mislili smo da će kroz povijest biti bolje. Radim ovo toliko godina, više od 40 godina, a teme i problemi koji ostaju stalno su isti. Istina je da smo u socijalizmu dobili ta prava, socijalizam je bio vrlo emancipacijski za žene - u to je vrijeme bilo prostora za muškarca da se bori s patrijarhalnim pitanjima, i naravno da smo se mi žene tada time bavile. Tada me najviše zanimalo nasilje nad djecom i obrazovanje u školama, puno sam o tome pisalo. Smiješno je da su mladi ljudi uvjereni da im pripadaju prava koja smo ostvarili, da je ovo konačno, zauvijek. Međutim, daleko od toga da bilo koja vlada uvijek može pokušati otuđiti ta prava, oduzeti ih, osobito u istočnoj Europi, bilo iz nacionalizma, demografskih razloga ili vjerskih motiva.