Čini se da Covidom više ne upravlja nitko, virus upravo počinje upravljati nama
Tužno i emocijama nabijeno pismo Ante Damjanovića, heroja Domovinskog rata i sina kojem je majka preminula u KBC Dubrava od „100 bolesti začinjenih na kraju i kilerom Covid-19“.
- Pišem ne zato što je umrla, nego zato što je umrla u strašnoj patnji. One su dijelom posljedica njenih osnovnih bolesti ali, završno, i nemilosrdnog ugriza SARS-CoV-2. Dijelom su patnje zasigurno posljedica i stravičnog stanja u Covid centru u KBC Dubrava. Želim samo upozoriti da su svi oni koji dođu u situaciju da primaju kisik ili, ne daj Bože, da budu priključeni na respiratore, izloženi velikim patnjama i boli. Jer svi oni koji dospiju na taj odjel, čak i da je bolje organiziran, kad god da dođu, upravo su prispjeli na Danse Macabre. Ples smrti koji traje neprekidno.
Boris Scitar/PIXSELL
Napisao: Ante Damjanović
Foto: Boris Stičar/Pixell
- Nisam mislio majčinu smrt oglašavati javno. Ne čini mi se to primjereno. Smrt je privatna stvar. Kao i život, uostalom. S druge strane moja majka je bila skromna, čestita, samozatajna, bogobojazna i beskrajno požrtvovna osoba. Vrlo poštovana u svojoj okolini i vijest o njenoj smrti bi svakako našla put do svakog onoga koji je ikada upoznao je. Umrla je i od Covida koji se podvukao pod stotinu bolesti od kojih je bolovala. Ona je bila u godinama kad smrt nije neočekivan gost, ponekad čak niti neželjen gost.
Ipak, objavio sam vijest ne zato što je umrla, nego zato što je umrla u strašnoj patnji. Patnje su dijelom posljedica njenih osnovnih bolesti ali, završno, i nemilosrdnog ugriza SARS-CoV-2. Dijelom su patnje zasigurno posljedica i stravičnog stanja u Covid centru u KBC Dubrava. Ne dvojim oko toga, ali majke nema i nije to, u konačnici, više niti važno. Želim samo upozoriti da su svi oni koji dođu u situaciju da primaju kisik ili, ne daj Bože, da budu priključeni na respiratore, izloženi velikim patnjama i boli. Jer svi oni koji dospiju na taj odjel, čak i da je bolje organiziran, kad god da dođu, upravo su prispjeli na Danse Macabre. Ples smrti koji traje neprekidno.
Strašna je patnja onih koji dospiju tamo. Čak i onih koji prežive. Smrt im se, kažu, nerijetko činila kao dobro došla gošća. Izbavljenje. Spas. Dobra vila. Kažu oni koji su proveli dulje vrijeme u Covid centru da su se bojali zaspati. Jer im se činilo da san vodi ravno u smrt. Umiru od iscrpljenosti, da ne bi zaspali. Nadajući se da će ih netko probuditi prije nego zaspu. Da ne bi umrli.
Upitno je čak da li spas više može donijeti i bolja organizacija zdravstva, jer čini se da Covidom više ne upravlja nitko. Covid upravo počinje upravljati nama. Ako nije prekasno, ono je barem odsudni čas da prestanemo biti socijalno neodgovorni, bešćutni, sebični i nemilosrdni. Jer u kući svakoga od nas ima barem netko dovoljno slab i nejak da bi mogao dobiti poziv kojeg neće moći odbiti. Poziv za posljednji ples na Balu smrti Covid centra u KBC Dubrava, ili bilo gdje drugdje. Bolje ili lošije organiziranom, svejedno. Smrtonosnom svakako."
Pismo sina koji je upravo ostao bez majke
