PUTOPIS: MLJET – otok nimfe Melite, kćeri boga Egeja

Odisej se ovdje oteo Kalipsi i nimfama, a ljepotama toga srca antičkoga svijeta danas može malotko odoljeti

PUTOPIS: MLJET – otok nimfe Melite, kćeri boga Egeja romeo ibrišević
8. 8. 2017

napisao: Marin Perković
fotografije: Romeo Ibišević


Ima jedno modro more, i duboko i široko, i nemirno i mirno, koje je božjim odnosima prema ljudskom svijetu te Posejdonovom ljutnjom prema Odiseju, putem valova, vjetrova, kurenata odredilo povijest sredine – središta svijeta pa tako i cijeloga svijeta, a zove se Mediteran. To središte svijeta koje Venecijanskome zaljevu - Jadranskome moru, otoku Ogigija daje posebno mjesto u povijesti življenja - putovanja tadašnjega svijeta, uvjetovano je deltom rijeke Neretve, izvorima vode u Kotoru gdje nimfa Alkimi rodi Jasona, slavnog Argonauta, a nimfa Kalipso na Ogigiji, starome Mljetu, zatoči slavnog Odiseja. Kako vam drago ali ploviti se mora - Navigare necessere est.
Mljet je, dakle, otok nimfe Kalipso čije ime znači “ona koja prikriva” svoju čežnju, ljubav... Nimfa Melita, o kojoj se malo zna, također je jedna od nimfi Nejada, kći boga Egeja, po kojoj Mljet zasluži ime.
Oblaci nad Mljetom. Oblaci kišnoga ljeta polegli su nad vlažnom, sparnom okolicom mljetskih jezera, jezera koja to nisu, kao ni fjord, laguna, već specifična potopljena krška polja koja svojim zaobljenim oblikom uz neizbježne mostove tako zaslužuju naziv jezera. Zato Malo jezero ima Mali most, a Veliko jezero Veliki most i mlin koji melje snagom plime i oseke svakih šest sati. To su morska jezera ili kako ih već hoćete zvati, jezera koja jekom razgovaraju sa slušačem dok barke na vesla s upaljenim lučima za ljetnih noći klize jezerom, ili koja za dana zrcale zelenu šumu u plavoj podlozi mora, kojim plove benediktinci iz vremena Ignacija Gjurgjevića – Ignjata Đurđevića.
Prirodne ribe, rakovi, školjke poprimaju nijanse mornarske, marin plave boje ovisne o kamenom, pješčanom ili travnatom dnu, koje se tako prelijevaju u tirkizno plavu boju sunčanoga neba, nakon magli, oblaka koje bura sa Žuljane razbistri u taj čas. Rogač, maginje, grožđe, smokve, mjendeli sunčanoga siječnja, ružmarin, lovor i sve mediteransko što završava s kapljicama lozove rakije, travarice, rakije iz mirte, iz mrče kojom se pletu ribarske vrše ljudskih duša, nalazi se u nama.
Dok gradski planinari hodaju mljetskim starim seoskim stazama - od Pomene do Strmice i Blata, težeći putem preko Oskorušnog dola i Mokrog dola na odvojak za Glogovac, kako bi došli do staze iza Velikoga Grada pa nastavili putem do Ostaševice i Movrice na Peskariju pa tako sve do Sobre - u isti čas tutnje po moru gliseri, a po asfaltnoj cesti motorna vozila koja zuje međunarodnim brzinama pa ne vide s obje strane ceste sitne udoline, mala polja zaboravljena kao i težački znoj, žuljeve ruku i stopala, muke težakova života.
Već pola stoljeća u modi su brzine prolaženja, dolaženja, posjedovanja i boravljenja, glisiranja morskim rubovima obala s kojih nove nimfe uzdišu i ponekad mahnu sa sjetom na davna vremena jedara punih vjetra, punih kao djevojačke grudi kad je prebivalište bilo usud kome se moralo vratiti. Mirise mora, polja, šuma, okućnice, znoja zamijenili su oktani; kamen otočića Gospe od Škrpjela ne bacaju novi mornari, sve je folklor za mitologiju svakidašnjeg života. Žal za mladošću, ljepotom, kipi na sve strane kao i strana pića u kojima nema starih pjesama, već ritam stroja s amalgamom brzog opijanja, zaborava prolaznosti bez stvarnoga, zornog osjećaja, stanja, odnosa…!
Mljetske gromače, međe i granice, vidljive i nevidljive, i danas određuju odnose nekadašnjih starih porodičnih domaćinstava, stare kamene kuće, napuštene, urušene na rubu Blata, Babina Polja, Prožure, Maranovića, Korita, Goveđara. Blatine i slatine, rub šume, rub vode, zvuci proljeća i tihi starci u polju za rana jutra dok normalni svijet spava, jednostavno životno brzo rade, misli su ostavljene za kratke trenutke odmora. Kamene skale, kamenice, kamen u srcu, ali samo za sebe, svoju bol; sa strancem domaćinski, srdačno, fino, suptilno kratko, jednostavno.
Dva se mljetska svijeta rađaju uz asfaltnu cestu, betonsku rivu, dok unutrašnjost zaboravljenog otočkog života čarobnim mirom koraka, šutnjom odmora govori, čini čuda. Čudo jedno, masu riječi, ne mogu ti kazati, koliko kažeš, ne znam, bit će…sve je u oprezu sumnje, šutnji, slutnji, pomisli, doživljaju, tome trenutku začudnosti obilja vremena, poezije i sna! Stranac, došljak, putnik namjernik stari-novi izazov, cijeli jedan svijet u pogledu, šutnji, pitanju, iščekivanju geste, grimase, pokreta, trzaja lica, oka. Tako se povijest piše, govori, snima na obali mora dok historija čeka u tišinama dolina, u potpodu mirisa vlage, vonju hrane, tufinama ustajaloga, patini drvenih struktura kuće.
Antički bitno, bezimeno, utišano, bivanje je mudre starosti; nebitno, imenovano posjedovanje je lude mladosti koja nije više zadovoljavajući odgovor, taj razgovor kroz suprotnosti nije više prirodan. Kopno i voda obavijeni zrakom uz Sunce života traže stare odgovore cjeline ljudskog prirodnog života u krajobrazima presječenim cestama koje nikad manje života nisu omogućavale. Svijet živi, jede, pije na cesti, životi se sudaraju na cesti, žili kucavici novoga svijeta, koju ljubitelji prirode moraju pregaziti da bi nastavili starim prirodnim puteljcima, stazama, putovima na kojima nema ni tvrdoglavoga magarca.
U mljetski melitanski sumrak ljetnoga solsticija bosonoga mladost dugih kosa ili obrijane glave vapi za životom kojega na otoku nema pa mu voljom jačom od naravi pretpostavlja vrevu grada, vatromete boja, izgubljenost u gomili, traženje sreće u lutriji varljive nade. Ravnodnevica označava početak zlatne jeseni koja stremi padu u zimu, đenovsku ciklonu koju mogu samo marčane bure sa Žuljane vratiti usponu Sunca.
U takvu milenijskom raspoloženju iskon mediteranske ekumene, antičkoga središta svijeta, postavlja pitanja zaštite od nepodnošljive lakoće brisanja svega postojećeg, povijesno starog, pretvorenog u kič folklora kojim nitko ne živi, već u kome dočarava izgubljeno, postoji, traje imitacijom života. Zar je doista nerazumno živjeti prirodnim načinom? A sve će društveno, po logici prošlosti samozadovoljnih sila, biti i tako izbrisano Zar je moguće da nam ni klasični, hladni stari muzej neće sačuvati ostatke ostataka iz ranijih života ovoga zelenog otoka? Lijepo, najljepše iz težine ranijega života što su nam namrla mnoga zaboravljena pokoljenja, čije nevidljive kamene karike povremeno dopru do unutrašnjosti nove muke, znoja, rađanja radosti, poleta nade, veselja ritmične pjesme, krvavo crvenoga tkanja kojemu je poezija odušak, arijom tenora propara noć.
U zaštićenu području prirode, u etnoselu Goveđari, starome dvije stotine godina, nastalome na kraju epohe gradova-republika i benediktinskoga reda, domaćin razgovara sa svojim rođakom iz Žare pokraj Korita, sela nastala u praskozorje civilizacije. Obojica nesvjesni razdoblja, brončanoga doba koje je na vratima atomske suvremenosti nanotehnologija, u kojemu jesu, ali ne znajući ni kako su ušli te što im je raditi.
U Blaganju, kući pola školi pola ruševini, koja pola krova ima, a pola ga nema, ostali su rubovi prozora i još dobro držeća vrata. Ta kuća u kojoj u jednome jedinom razredu postoje tri razreda, tri reda klupa, kad ima učenika, dijeli se kao i školska ploča na tri dijela banalizirajući podjelu jednoga na trojstvo. Taj razred, područna škola, jedna je četvrtina kuće koja u prizemlju i na katu ima po dvije prostorije. U prizemlju dijela kuće s krovom sastaju se sve rjeđe seljani, najčešće kad su izbori ili rijetki sastanak udruge Matice sv. Marija, koja brine o groblju i očuvanju tradicijskih vrijednosti života stanovništva. Vlasnici nekretnina ne sastaju se. Dok druga polovina kuće ima stara drvena okna i vrata, ovaj dio iste kuće označen je plastificiranim metalnim suprotnostima ulaska te pogleda na svijet. U njoj, kroz propali tavan, prodiru sve meteorološke najave, izvješća prirodnih stanja, na ostatke ostataka, koji se ne daju inercijom svoje prirodne datosti.
Spajani stolovi, prebačeni pokrivač nedefinirane boje, razmeđa crvenog i tamno plavog vapi za bjelinom, koja može rastaviti pa povezati krajnosti u trobojnicu tri generacije, koju valovi i vjetar nose smjerom sjeverozapad i jugoistok.Nema pića, jela, samo papiri, kutije i komisija koja treba prebrojati, preračunati glasove pravno postojećih, mogućih s popisa i oznake onih koji se odazvaše kako bi pretvoreni u postotke, svjedočili pučini sna. Nema narodne nošnje, alata, tragova stanovanja, blagovanja, spavanja, nema zbirki zavičaja, muzeja koji bi sačuvao to zadnje od potrebnog da trag života ostane utkan u budućnost koju ne možemo pratiti, ne želimo slijediti, koja nije naša. Pozove nas domaćin, a ako hoćete popiti, dobrodošli, homo nešto prigrist, založite se ljudi. I tako otvarate oči, uši slušaju, svijet se pojavljuje zorno, tamo gdje stvarno jest, tu gdje je bio. Malo je takvih starih kuća, muzeja koje bi činile etno selo, ali komini su tu, mlinice. Potpodi, gumna, sterala, ali veliko je srce, za novi uzlet naše mladosti usprkos, poraznim polustoljetnim iskustvima usprkos.
Nagrizena starina dava po tufini, čuje se zadah gnjileži.
Ostali su nam zapisi, crteži, fotografije Marijane i Branimira Gušića, stručni članci, doktorski rad, novinski zapisi, desetljetna upornost u zaštiti ljepota baštine, slike Anke Krizmanić; njihovih brojnih kvalitetnih suradnika, kolege i prijatelja Cvita Fiskovića koji adaptiraše samostanski kompleks na otočiću sv. Marije, pomagaše za sakupljanje etno građe; Dragutina Alfiera, Ratka Keva, Ante Marinovića-Uzelca, koji oformiše stručne postavke smisla rada i zaštite zaštićenog područja. Okupili su oko sebe brojne stručnjake, prijatelje, otvorili vizije, omogućili napredak, zakonsku osnovu i premda je teško štititi sebe, svoje, cjelinu zaštićenog područja nacionalne ljepote, ostvariti vizije, nema nam druge nego da se vratimo njihovim rezultatima i nastavimo, dovršimo viziju vlastitog života u kojoj smo sa zaštićenim prirodnim ljepotama, upravo mi osnova zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja nacionalnog parka za cijeli svijet. Ta škrinja s blagom dio je i naše zasluge i možemo je sačuvati, obnoviti, oživotvoriti u području, u punoći našeg tradicijskog, lijepog, zdravog, otočkog neštetnog prirodnog života. Tako dođosmo do mljetskih velikana znanosti mr. sc. Ive Dabelića, povjesničara i Nikole Stražičića, geografa.
Brojni slikari Anka Krizmanić, Ljubo Babić, Ljubo Wiesner pjesnik, Dimitrije Popović, Nenad Opačić, Stipe Nobilo, Izvor Oreb,....! Ivan Čumbelić-Bamba na facebooku, brojne knjige, Miroslav Feller Don Kihot na Mljetu, Milan Sijerković Otok Mljet – suncem obasjan, vjetrom okupan, Mljetski recepti Ane Mljećke-Stražičić, ...katalozi kustosa galerije Stara skula...!
Nazivlje detalja etnografske građe od mljetskog kolarina dalje, sada trenutno nije više ni važno kad govorimo o mnoštvu područja prirodnih značajki samoniklog i jestivog bilja i nužne društvene valorizacije tkalačkog stana, alatki za život u sveukupnosti zaštićene vrijednosti. Bitno je stvoriti pretpostavke ponovne obnove vlastitih snaga, stvaranja uvjeta za novi iskorak prema zaokruženju cjeline stoljetnih vrijednosti.
Naše starinske gradnje, naša skromnost, autentičnost, marljivost, naše tkanje i tipične šare, košic, vrša, gradele žele obnovu života, veselje stola na kome je mljetski vez, veselje osoba koje nose mljetsku nošnju, kreveti s mljetskim lancunima, stol s raskoši motara, mediteranskog bilja, blitve, raštike, česna, kapule, mirisa i okusa ulja, rakije, vina, začina, ribe koliko treba, malo sira i pršuta, brodet…! Sva osjetila rade, sve vonja.
To smo mi, to je naše, po tome se znamo, ističemo, uz zrno mudrosti, veselja, vještina govora, priče i pjesme, to još postoji, a naš će gost prijatelj znati, razumjeti i htjeti upravo to naše, jer sve drugo što nije naše ima, kad hoće i gdje hoće. Naše sadržaje, oblike, načine, količine svih struktura života, stavova, odnosa, postupaka dali smo ovdje za svakoga, za sve pa i za naše ljude, jer sve je dano po prirodi stvari i sve se može koristiti: od seoskog do robinzonskog turizma. Neka planinari hodaju, pjevaju, jedu i piju jer imaju što i imaju gdje na našim starim stazama do polja, pa preko brda, i sve u jedan dan. Nimfe ih prate, skriveni su, zaštićeni životom prirode.
I tako krene mljetska svadba preko cijelog otoka, dan-dva, koliko pripada, krenu ribari, težaci, mornari, stari zanatlije, korisne ruke maslina i grožđa uz malo raštike, blitve, kuhanog krumpira, obilje česna, kapule, s harmonikašima ovih naših sedam sela. Malo lijerica za plesanje, javno s djevojkom u paru, pa u kolu, i eto veselja uz mnogo skrivenih, tajnih, usputnih, nevažnih, a tako bitnih pogleda. Malo je riječi potrebno, nema priče, sve se zna, prirodna mudrost života i lakonska kratkoća – naša su oznaka.
Rodilo se, živo i zdravo, dite ili sin, eto nas, svejedno, ne damo se - život ide dalje, nada, vjera, optimizam ljubavi, radosti, a sve prirodno. Majke, babe, djedovi, dundi, tetke drže tri kantuna od kuće, dok otac navega, u selima Babino Polje, Babina Kuća jer tako je to s onima koji čuvaju ognjište od Babine Grede do Babina Kuka.
I kad se umre, eto opet cijelog sela što u kući, što u koloni, uz riječi sućuti, sjećanja na upamćene dogodovštine jednog života, zajedništva u dobru i zlu, šali i zbilji našeg postojanja. Riječ po riječ, kaplja vina, čaša žući, suza iz crvenih očiju, oprostili se jesmo, život ide dalje, sjećanja ostaju, naša priroda, naše prirodne osobine, idemo dalje, sezone se mijenjaju, proljeće nadolazi iza Sveta tri kralja.
Grad, gradska čeljad stručno prepoznaje našu estetiku, likovni izraz, toplinu, srdačnost, ljepotu i želi čuti klasični štokavski zaboravljeni govor, sve staro, zaboravljeno do mita, legendi, obnovu sjećanja kroz večernje priče, jutarnja svitanja jer prokazana starina kao kulturna zaostalost uspostavljena je ponovno kao vrijednost. Naši zaboravi ljepotom se vraćaju lakše za strance željne senzacija, suptilnije za naše ipak ukorijenjene predrasude. Ljepota usprkos svemu, ta autentična pjesma, priča, volja kao dopuna svim manjkavostima, taj šarm, ta opsjena koja čini, ispunjava život, sve kontradiktorno životno ljepšim, savršenijim, boljim.
Previše zaboravljena života, njegove životne dimenzije identiteta, Mljetu svojstvene tradicije ustuknule pred modernim vremenima, koja nam se opet svojom voljom vraćaju. Previše smo tradicionalni da bismo bili moderni, a previše pomodni da bismo bili tradicionalni, u mitologiji svakidašnjeg života ostaju nam mljetska autarkija, ataraksija, upornost, tvrdoglavost, samosvojnost. Tko hoće, a mnogi hoće, neka izvole, to je tako prirodno, a takvi smo vam mi svi.
Prepoznajmo se, otkrijmo svoje osobne mogućnosti u srcu prirodne ljeposti i budimo u skladu s prirodom, njezinim životnim vrijednostima i sačuvajmo je, jer samo u cjelovitosti postojimo, trajemo. Dobro vidimo, razumijemo stvari oko sebe i sebe same u području zaštićene prirode, zaštićenog područja nacionalne razine. Život naš zaštićen prirodom i sam postaje vrijedan prirode, ako se u nju uklopimo neštetnim životom. Propast ove prirode, zaštićenoga područja i naša je propast, kako god to prikazivali i ne htjeli priznati nedostojni, nesposobni svih oblika i sadržaja datoga nam prirodnog življenja ove baštine, naše baštine. Dobro došli, prijatelji. Hote, …ala,…danu uđite, služite se!


Opći povijesni podaci


Povijest otoka seže od ilirskih plemena koja su, kamenim gradinama, nazivljem i ostacima grobova ostavila materijalne tragove na cijelom otoku Mljetu, vrlo je važno vidjeti grčka nazivlja cijelog prostora Južne Dalmacije i njezinih otoka pa time i otoka Ogigije, Melede, Malte, Melite te posebno ostatke grčkih brodova pod morem.
U IV. st. prije Krista Pseudo Skilaks u svom djelu «Periplus» u 23. poglavlju spominje otok Mljet jer je bio neizbježan na putu do Korkire Melaine, Isse, Pharosa itd.
Izvori vode blizu današnje Sobre u Omanima te u Polačama uz sam Palacij (palaču) bili su razlog zaustavljanja i noćenja. Posebno obitelji Ante Kostelića.
Otok se prvi put spominje kod Appiana 35. godine prije Krista u njegovu djelu "De rebus Illiricus" u vezi s Augustovim ratovima, kad Rimljani zauzimaju ilirski grad Melitusu nepoznatog titulara.
Važno je napomenuti kako je Palacij u Polačama najveća građevina na Jadranu nakon Arene u Puli te Dioklecijanove palače.
O moći i blagostanju toga vremena svjedoče ostaci impozantnih zidina rimske palače u Polačama, dviju bazilika, termi, arsenala te pješčana plaža za nasukavanje brodova i podmorski ostaci brodogradilišta.
U toj prirodnoj luci, zaklonjenoj od jakih vjetrova, nalaze se ostaci kolona za koje su se vezivale rimske galije. Luka je zaštićena s četiri otočića: (Moračnik, Tajnik, Ovrata, Kobrava), ima izvor pitke vode, što je također odredilo smještaj palače.
U 5. stoljeću taj je rimski posjed davao 500 solida godišnjeg prihoda. Osnovu ekonomije činila je proizvodnja soli, vina, maslinova ulja, meda, mesa i sira ovaca i koza, suhe i usoljene ribe.
Kako tragovi naselja nisu nađeni u uvali Polače, pretpostavlja se da su tu zimovale rimske galije i da je stoga bilo potrebno toliko crkvenih građevina. U stoljećima propadanja Zapadnoga Rimskog Carstva ovdje se smjenjuju vladari, dolaze Zapadni Goti čiji se mozaik iz termi - ptica ždral promjera 2 metra danas nalazi na restauraciji u Dubrovačkom konzervatorskom zavodu.
Zatim Istočno Rimsko Carstvo, koje čini se ostaje u zapadnom dijelu otoka sve do XII. stoljeća kad Neretljani napokon zauzimaju otok Mljet.
Nalazi svjetiljaka s ukrasima kantarosa i palme, potječu iz IV st. te razne posude, dekorativni komadi plastike, oltarska menza, mnogobrojne baze kapitela, te 400 komada novca iz kasne antike.
Darovnica Odoakara od 18. ožujka 489. godine spominje uz Sirakuzu na Siciliji i "comes domesticorum" Pieriusa na Mljetu čiji carski posjed donosi 200 solida godišnje.
Antičko razdoblje na Mljetu traje oko 800 godina počevši od 167. g. p. K. do kraja VII stoljeća.
Nakon nesređenih razdoblja bježanja, na otok se naseljavaju Neretljani i daju mu svoj pečat neovisno o bizantskoj vlasti koja traje do dolaska Turaka i do pada Carigrada.
Konstantin VII. Porfirogenet u svom za nas slavnom djelu «De administrando imperio» iz 950.-ih godina potvrđuje dominaciju Neretljana.
U dvanaestom stoljeću odigrala se «navodna» bitka pod Bijeđom na 24. lipnja, tj. na Ivandan koju su zapovjedili duka Remin i kralj Dešinte pa od tada datira vlast Hrvata nad cijelim otokom.
Nova vlast «Zahumlja» daruje zapadni dio otoka i otočić Sv. Marije benediktincima iz Monte Gargana i od tada se piše priča o zjenici bisernog oka u zlatnom Velikom jezeru.
Otada feudalni gospodari otoka postaju bendiktinci, koji dolaze s Mte Gargana u Italiji. Oni sred otočića u Velikom jezeru grade samostan i crkvu Sv. Marije. Crkva je vrlo brzo sagrađena jer papa Inocent III. izdaje dokument po kojem je crkva posvećena 1198. godine.

Blatine
Na Mljetu nema stalnih vodenih tokova, ali se na nekoliko mjesta voda trajno zadržava na površini. To su bočata jezera koja se nazivaju blatine. Nastale su izdizanjem mora u postglacijalnom razdoblju, njihova dna našla su se ispod razine mora i nastale su kriptodepresije. Prožurska i blatina u Blatu pokraj Sobre ispunjavaju dno gotovo okruglih ponikava. Voda u najmanjoj Slatini je najslanija.

Saplunara je nastala nakon II. svjetskog rata, kao luka stanovnika Korita. Ima 32 stanovnika, pješčane plaže s jedne a kamene s druge strane otoka. Krajolik Saplunare, Blaca i Pinjevca proglašen je Rezervatom prirodnih rijetkosti zbog pješčanih plaža, morske kornjače glavate želve, stabala pinije i biljke žilj (primorski ljiljan). Ime je vjerojatno dobila po sv. Pavlu, apostolu, u prvome stoljeću, kada je doživio brodolom 59. godine i boravio na Mljetu tri mjeseca.
Korita su mjesto iz 1474. godine. Broje oko 70 stanovnika. Izvorna lokacija je mjesto Žara s kojim se ono i danas poklapa u mnogim razgovorima. Ime je nastalo po geološkim oblicima nepropusna kamenog sloja koji u obliku korita usmjerava i skuplja vodu kišnicu. Tri crkvice iz XV. Stoljeća - sv. Vida, sv. Ilije i Gospe od Brijega te samostan klarisa svjedoci su vremena, bogatstva i vjere stanovnika te umjetnosti koja je bila dominantna i obilježila prostor i život do danas. Crkva sv. Vida sazidana je u gotsko-renesansnom, a Gospe od Brijega u renesansno-baroknome stilu. Nakon druge polovine XVIII. stoljeća selo je zbog kuge i nestanka srdela izgubilo na značaju, obnavlja se, ali nedovoljno, traži priliku u turizmu.
Maranovići s oko 50 stanovnika poznati su po lijepom položaju iznad i ispod asfaltne ceste, poljima i maslinicima te crkvom i bratovštinom sv. Antuna iz XVII. stoljeća. Današnja je crkva na temeljima gotičke crkve nastala u XIX. stoljeću i čuva lijepi gotički kalež od pozlaćena srebra iz XV. stoljeća. Oltar je bio posvećivan 1494. i 2004., župa je ustanovljena 1769. godine.
Okuklje je najstarije hrvatsko otočno mjesto na obali. Osnovali su ga stanovnici Vrhmljeća u XV. stoljeću, a bilo je luka mjestu Maranovići. Mjesto je mnogih pomoraca i ribara, s najzaštićenijom uvalom, koju na talijanskome zovu Porto Cammera. Broji desetak stanovnika, a ljeti je značajno turističko i nautičko stjecište. U starome naselju je crkva sv. Nikole, iz XVI. stoljeća, sa samostanom sv. Dominika, obnovljenim 1990..
Prožura je selo iz XV. stoljeća, nastalo oko dubrovačke gotičke crkve sv. Trojstva i samostana. Vjerojatni graditelji i osnivači su lokrumski benediktinci 1477. godine. Najveća je dragocjenost romaničko brončano i rustično-gotičko raspelo. Na drugome su raspelu likovi sv. Vlaha, sv. Martina kojemu je posvećena crkva iznad sela i sv. Nikole. Mjesto je služilo plemstvu Dubrovačke Republike za odmor, a u njemu je rođen stonski biskup Pavao Gracić, u XVII. stoljeću. Crkva sv. Martina s trijemom dominira selom, a crkvica sv. Roka s polukružnom apsidom iz mlađega doba daje dodatni cjeloviti dojam važnog i lijepog mjesta.
Prožurska luka staro je ribarsko naselje mjesta Prožura, s izvlačilištem za popravak gajeta i barki. Deset stanovnika bavi se turizmom i ugostiteljstvom. U blizini je stanište iznimno rijetke biljke, križanca pitome i obične planike, Arburus x andrachnoides.
Babino Polje je glavno, najveće, najviše, najduže i jedno od najstarijih naselja na otoku. Ima oko 400 stanovnika i administrativno je sjedište otoka. Nalazi se ispod brda Veliki grad visokog 514 metara. Ima tri zaseoka - Zadublje, Sršenovići i Zabrežje. Na teško pristupačnoj morskoj obali su špilje Rikavice, Odisejeva špilja i otočić nimfe Kalipso, Ogiran. Za Dubrovačke Republike tu je stolovao mljetski knez i zasjedala otočna univerzija, o čemu svjedoče Knežev dvor kao i Mljetski statut.
Blato se razvijalo s Mljetom i četvrto je naselje po nastanku, nakon Korita, Prožure i Babina Polja početkom XX. stoljeća.

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.