Dalibor Jelavić - Maknuo sam se od kista i slikam iPhoneom, a umjesto štafelajem koristim se računalom

Konkretno pisati o apstraktnome, pa još slikaru i to "čvrste ekspresivne geste", bome je teška zadaća, ali nije ako je to Dalibor Jelavić, jedan od najvažnijih postmodernista u nas, elokventni sugovornik pa i kozer zatreba li...

Prije 17 godina presađena mu je jetra i dobio je priliku za novi život. U bolnici je bio priključen na dva uređaja za infuziju. Drugi je osmislio sam. Infuziju je zamijenio tušem, a iglu perom. I crtao... Dakle, novi život nastavio - po starom! Romeo Ibrišević
17. 1. 2018

NAPISAO: Emil Pirih i Borut Černelić
FOTOGRAFIJE: Romeo Ibrišević

Poput zalutala djeteta stajao sam zbunjen, izgubljen u samozatajnoj tišini prostora s desecima šarenih, malih i velikih slikarskih platana i, tu i tamo, raspetim štafelajima. Samo dva koraka su me iz zaglušujuće prometne buke zagrebačke Savice brzinom svjetlosti uvela u spokoj jednoga, na prvu apstraktnoga svijeta koji me je skamenio. Činilo se kao da sam u skladištu slikarskih uradaka koji su upravo vraćeni s neke izložbe ili su tek posloženi pred putovanje ka ljubiteljima te umjetnosti. Trajalo je to cijelu vječnost, nekoliko sekundi, dok se u okviru vrata neke mračne prostorije nije pojavio Dalibor s rakijskom bocom dobrodošlice u ruci i pepeljarom za gosta. Tako se moj prvi dojam urušio u tisućama komadića i počeo se, a kako drugo nego riječ po riječ, buditi niz novih, koji će pokazati kako je taj smiraj bio samo prividna zavjesa iza koje se u svakome trenutku rađa neki novi svijet, svijet Dalibora Jelavića, ovjekovječen kistom. Ah, da, sada već i mobitelom. I iPadom.

"Slikati na ipadu? zašto ne, on je samo sredstvo"

– Da, slikam pomoću iPhonea, odnosno iPada i posebne aplikacije, kaže mi i iz veeelike kartonske kutije vadi, jedan za drugim, svoje uratke ovjekovječene na papiru digitalnim ispisom. – Imam ih oko tristo, a želim ih napraviti petsto i njihovom izložbom za dvije godine obilježiti sedam desetljeća svoga života. Taj sam projekt nazvao Rog izobilja. Ma rade i drugi slično, ali drukčije upotrebljavaju digitalnu tehniku kao sredstvo izričaja, poput kista, a ja ju puštam neka bude ono što jeste, kako ju ne bih transformirao u nekakav svoj likovni svijet, nego da samom tehnikom pokažem mogućnost likovnog izražaja, da ona sama dođe na papir, na otisak i pokaže svoju vrednotu. To je ono što me veseli, što mi pomaže da se malo maknem od slikarstva i crteža pa tako upotpunim svoj umjetnički svijet jednim novim izrazom.
A veseli ga i to što je odlične ocjene i zadovoljstvo publike u opatijskom Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” pobrala netom završena njegova izložba s ciklusom slika, voštane enkaustike i ulja na platnu Cornucopia – Rog izobilja (2013. – 2016.), zamišljenim i ostvarenim, kako je rekao kustos Željko Marciuš, kao totalno zasićen vidljivi vrh nesvjesne slikarske erupcije jednoga od najvažnijih hrvatskih postmodernista... Raduje se i što će po Božiću uživati sa svojim vršnjacima koji su prije 40 godina, kao i on na Odsjeku grafike, diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pa će to prigodno i obilježiti. I što će im se, nada se, u supruginu društvu priključiti njihov tadašnji profesor Šime Perić, koji i danas povremeno stvara, u dobi od 98 godina, a najstariji je slikar u nas.

Suosnivač Satnije hrvatskih umjetnika

Rakija i pepeljara ostat će toga dana u Jelavićevu ateljeu netaknute. Jer su me slike i Daliborova priča u valovima vraćale u prošlost i najavljivale budućnost.
Prvi put smo skupa, a uvijek smo se nekako mimoilazili. Još u razdoblju kada se Domovinski rat najavljivao svojim mrakom i strahotama. Bio sam diljem okupirane Hrvatske nekoliko puta s umjetnicima, mnogim od njih 248 koji su 1991. dragovoljno potpisali da će stati u obranu domovine na bilo koji način i u svakome trenutku, a njih 150, poput Dalibora Jelavića – i  u borbenoj jedinici. Tada oformljena Satnija “Hrvatski umjetnici” imala je povijesno i moralno značajnu ulogu i na ratištima i u javnosti. A moj sugovornik uvijek je bio “tu negdje...”,  jer su ga odvlačili poslovi grafičkog dizajnera u Hrvatskome ratnom zrakoplovstvu. Posljednji put družio sam se s pripadnicima Satnije u poraću, na Udbini, njezini su pripadnici oslikavali piste na dotad zloglasnom aerodromu i stvorili sliku Ruža vjetrova, šaljući svijetu jasnu poruku...
– Imam bogatu kolekciju filmova iz rata, tu i tamo drugi su imali fotoaparat, a ja sam kamerom zabilježio mnoge trenutke s ratišta, a neki mogu rasvijetliti mnoga događanja, a posebice što su umjetnici zapravo radili u ratu. Fragmente sam ustupao ponekim znacima i prijateljima, ali će tek po isteku 30 godina otkad su snimljeni biti dostupni javnosti. Tako sam odlučio i tako će biti – priča nam dok zvuk projektora iz prošloga stoljeća prati snimke koje mi susretljivo pokazuje, a dosad ih nitko nije vidio.

Eksplozije boja u ulju i enkaustici
Za spomena tih vremena, kada je Jelavić bio negdje na pola svoga dosadašnjeg umjetničkog puta, prisjećamo se njegova ciklusa i izložbe iz 1994., nazvanih Trag svjetlosti. I ljubitelj slikarstva koji nije veliki znalac u tim njegovim slikama i njihovim nazivima Ratna Mona Lisa, Crni Princ, Zvjerka ludila, Taoci košmara prepoznaje ovjekovječeni trag atmosfere rata, tjeskobe, dvojbi, sumnji, mraka i – nade potvrđene naslovom. Sve preživljeno na ratištima i izvan njih Jelavića nije poticalo na povlačenje, nego je njegova nemirna ruka stvaralački išla k tomu da Dalibor kistom kaže sve. To je i uradio.
Svaki njegov slikarski ciklus prepoznatljivo je odraz razdoblja kroz koje je prolazio. Pa ga u osamdesetim potiču “užitak u slikanju”, mašta i stvaralačka sloboda, na koje se nadovezuje Rosa oko trokuta, s nedvosmislenim nazivom, koju će prekinuti Trag svjetlosti. I kada je 1997. ušao u Svemirski teatar, ciklus koji će po smjeni stoljeća postati najsveobuhvatniji i potrajati do 2012. U njemu je i Big Bang koji će iznjedriti velika platna na kojima su eksplodirale boje u miješanoj tehnici ulja i voštane enkaustike.
– I danas volim vosak,  jer vrijeme gasi boje na slikama, a voštana enkaustika čini ih vječnima, u njihovu punome sjaju – objašnjava mi i uspoređuje svoje slike pune kolorističke raskoši. Već su ga bili definitivno označili kao neuništiva tradicionalista koji se ne odvaja od kista i klasičnih slikarskih tehnika, a onda se dogodilo nešto što mu je posve promijenilo život. Svemirski ciklus pun boja pretvarao se u crno-bijeli svijet umjetnika oboljela od ciroze jetre. A pola stoljeća nije znao što je bolest. Zapravo, u Sveučilišnoj bolnici u Padovi prije 17 godina presađena mu je jetra, jer je bio obolio od sindroma Budd-Chiari, što se događa jednome od 125 milijuna ljudi. A bilo mu je preostalo nekoliko dana života. Hvala Bogu, Dalibor je danas s nama i kuje planove za budućnost, slika, priprema izložbe. Da ne može bez toga, pokazao je i u bolnici.
– Osmislio sam sustav za crtanje. Na jednu ruku mi je bio priključen sustav za infuziju, na drugu takav ali s preinakama. U bočicu za infuziju stavio sam tuš, koji je curio crijevom kao infuzija, a iglu sam zamijenio perom. Tako su nastali moji mali bolnički crteži – prisjeća se, a pogled kao da luta tamo negdje do Padove. – Prije nekoliko godina mislio sam da ću opet biti smješten u bolnicu pa sam nabavio iPhone i iPad, jer su tehnika i tehnologija napredovale. Imam i kućno računalo s programima za digitalnu grafiku.
Sve radi prstima na mobitelu. Pratimo njegovu ruku i gledamo kako za njom, kao za pokretima čarobnjaka, nastaju nevjerojatni tragovi iz kojih će se roditi slika. Poslat će ju e-mailom u tiskaru, gdje je odgovarajući papir uvijek pripremljen i tako će nastati unikatna grafika.

Mediteran kao ishodište igre boja

Njegova su djela opet igra boja čije bi ishodište mogli biti i Jelavićevi mediteranski korijeni. Rođen je 1949. u Beogradu, u Vrgorcu je od 1950. a potom u Metkoviću cijelo desetljeće uživao u radostima djetinjstva.  U dobi od 12 godina preselio se u Zagreb, zavolio ga, u njemu ostao i utemeljio sretnu obitelj. Uskoro će i pola stoljeća kako je odvažno zaplivao životni maraton slikarskim vodama, pa 1977. diplomirao slikarstvo kod prof. Nikole Reisera i postao članom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Bio se 1978. otisnuo u Pariz i Rouen, gdje je nastao ciklus crteža Strašila. Vratio se pa 1987. s grupom umjetnika osnovao i vodio ArTresor, Trajnu radnu zajednicu. A 1990. postao je dopredsjednikom Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Za cijeloga života zapravo je bio i neumorni društveni radnik, promotor društvenih projekata i humanitarnih umjetničkih akcija. Danas mu se čini da su ga one donekle odvukle od onoga što je kanio postići u svijetu slikarstva. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a dekan Akademije od 2010. do umirovljenja 2014. Ali u njegovu umjetničkom životu umirovljenja nema. 

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.