Piše Dina Dogan

Politička obećanja o „većim plaćama“ uvijek lijepo zvuče. Još ljepše izgledaju na fotografijama s prosvjeda: zastave, transparente, parole o dostojanstvu rada i socijalnoj pravdi. No ponekad je dovoljna gola aritmetika da razotkrije koliko su ti slogani prazni. Zagreb je danas upravo na toj točki – točki na kojoj se još jednom vidi koliko je lakše vikati na Trgu nego pritisnuti gumb u vlastitoj vijećnici.

Grad koji je svjesno izabrao porezni maksimum

U Zagrebu danas porez na dohodak ima dvije stope: nižu od 23% i višu od 33%. Zakonom je dopušten raspon – niža stopa može biti između 15% i 23%, viša između 25% i 33%. Drugim riječima, gradska vlast ima potpuno legitiman manevarski prostor. Mogla je birati. Nije bila osuđena ni na što.

Ipak, odlučila je stisnuti gas do kraja: obje stope postavljene su na apsolutni zakonski maksimum. To nije greška u sustavu, nije birokratski previd, nije naslijeđe koje „još nismo stigli promijeniti“. To je svjesna politička odluka. Netko je u Gradskoj skupštini digao ruku za to da Zagrepčani plaćaju najviše moguće stope poreza na dohodak koje zakon dopušta.

Ironija je u tome što upravo taj politički spektar danas hoda u prvim redovima prosvjeda i govori kako „ljudima treba ostati više u džepu“. U isto vrijeme – u gradu u kojem vlada – uzima im maksimalno što može. Nije problem samo u brojkama, nego u brutalnom raskoraku između riječi i djela.

Alat je u rukama vlasti – i ne koristi se

Pritom rješenje nije ni revolucionarno ni komplicirano. Zakon nudi vrlo jednostavnu mogućnost: spustiti nižu stopu sa 23% na recimo 15%, a višu s 33% na 25%. Bez prosvjeda, bez dramatike, bez pregovora na Markovu trgu. Samo odluka u jednoj gradskoj dvorani.

Efekt bi bio trenutačan: već sljedećeg mjeseca svaki zaposlen Zagrepčanin dobio bi veću neto plaću. Ne zato što je poslodavac povećao bruto, ne zato što je država „dijelila“ novac, nego zato što bi grad odlučio uzimati manje. Odreći se dijela prihoda i priznati jednostavnu stvar: novac je u prvom redu onoga tko ga je zaradio, a ne prva linija za punjenje politički zamišljenog proračuna.

Za takvu odluku nema tehničke prepreke. Ne treba novi zakon, ne treba suglasnost Vlade, ne treba euro iz državnog proračuna. Treba politička volja – upravo tamo gdje se svakodnevno poziva na socijalnu pravdu i brigu za „male ljude“.

Smanjenje poreza ili dizanje plaća u javnom sektoru?

U ovoj priči krije se još jedna važna, ali uporno prešućena razlika. Smanjenje poreza nije tek „jedna od mjera“. U kontekstu u kojem Zagreb funkcionira, to je pravedniji, učinkovitiji i manje rizičan model povećanja neto plaća od čistog dizanja plaća u javnom sektoru.

Smanjenjem stopa poreza na dohodak veću plaću dobivaju doslovno svi: radnici u privatnom sektoru, službenici u javnom, mladi na početku karijere i stariji pred mirovinom, ljudi u korporacijama i obrtnici. Porez je horizontalan – njegova promjena prolazi cijelim sustavom. Ne dijeli građane po tome tko radi za kojeg poslodavca, nego po jedinom kriteriju koji je ovdje stvarno važan – po činjenici da zarađuju.

Uz to, takva odluka ne stvara dodatnu potražnju „iz vedra neba“. Ne ubacuje u sustav svježi, ni na što vezani novac koji vuče cijene prema gore. Država se zbog toga ne mora zaduživati, grad ne mora izmišljati kreativne proračunske akrobacije, inflacija ne dobiva novi vjetar u leđa. Jednostavno se manje uzme – i više ostavi onome tko je radio.

Sasvim je druga priča kada se plaće u javnom sektoru dižu političkim

dogovorima i pritiscima. Tad se u sustav ubacuje dodatni novac bez jasnog pokrića u produktivnosti. To povećava potražnju, a onda – vrlo brzo – i cijene. Inflacija, taj zajednički račun društva, uvijek se na kraju slije na leđa istih onih „malih ljudi“ u čije se ime viče s pozornica.

Jedan mehanizam – smanjenje poreza – štiti Zagrepčane od dodatnog udara na standard, a drugi – političko dizanje plaća – taj standard dugoročno nagriza. Ako doista govorimo o socijalnoj pravednosti, onda je pošteno priznati da nisu sve „proradničke“ politike iste. Neke završavaju u neto plaći, druge u inflaciji.

Zašto se socijalna pravda zaustavlja na pragu Gradske vijećnice?

Možemo i SDP u javnom prostoru nastupaju kao stranke koje brinu za „male ljude“, za one koji jedva spajaju kraj s krajem. Retorika im je ispunjena pojmovima poput socijalne pravednosti, pravednijeg poreznog sustava, većih neto plaća. No tamo gdje imaju najviše ovlasti – u Zagrebu – drže porez na dohodak na apsolutnom maksimumu. I to već godinama.

To nije tehnički detalj, nego politička poruka. U njoj je sadržan cijeli paradoks njihove politike: na nacionalnoj razini zahtijevaju pravdu i pravedniji sustav, a lokalno koriste svaku zakonom dopuštenu kunu i euro koje mogu izvući iz plaća svojih građana.

Ako je poruka prosvjeda doista bila „veće neto plaće“, onda je neizbježno pitanje: zašto se rješenje traži na krivom trgu? Zašto se maršira prema Vladi, a ne prema gradskoj vijećnici? Zašto je najlakše vikati protiv „državne politike“, a istodobno ignorirati najizravniji, najbrži i najučinkovitiji alat koji već postoji u rukama lokalne vlasti?

Istina je neugodna, ali jednostavna: rješenje za veće neto plaće Zagrepčana ne leži samo na Markovu trgu. Leži, i možda čak prije svega, u Gradskoj skupštini – u rukama istih onih političara koji se na prosvjedima predstavljaju kao glasnici narodne frustracije.

Sindikati bez pitanja, stranke bez odgovornosti

U ovoj priči ni sindikati ne izlaze neokrznuti. Ako je prosvjed doista bio posvećen većim neto plaćama, elementarna bi dosljednost zahtijevala da se barem spomene lokalni porezni okvir. Jer teško je ozbiljno govoriti o borbi za plaće, a istodobno potpuno ignorirati ključnu polugu koja izravno određuje koliko radniku na kraju mjeseca ostaje na računu.

Još je zanimljivija šutnja stranaka koje su na Trgu tražile pravednije plaće. Nijedna od njih nema ozbiljan problem s tim da u Zagrebu ostane najveći mogući porez na dohodak. Ni Možemo, ni SDP, ni njihovi partneri. Svi žele političke bodove na nacionalnoj sceni, a vrlo konkretnu lokalnu odgovornost guraju pod tepih.

Kada netko jasno kaže: „Ja ću odmah glasati ZA smanjenje stopa u Gradskoj skupštini“, lopta prestaje biti teoretska. U tom trenutku više nije moguće govoriti o „nemogućem“, „neodrživom“ ili „nerealnom“. Ostaje samo izbor: priznati da se ne želi odreći tog novca – ili nastaviti glumiti da je sve stvar velike, daleke, bešćutne države.

Kako drukčije to nazvati nego licemjerjem?

Ono što na kraju najviše peče nije sama činjenica da su zagrebačke stope na maksimumu. Politika je, na kraju, uvijek stvar izbora prioriteta. Možete smatrati da su gradski programi, investicije ili socijalne naknade važnije od nekoliko stotina kuna ili eura godišnje u džepu svakog radnika. To je stav, o kojem se može raspravljati.

Ali ono što bode oči jest kombinacija: s jedne strane, stope na maksimumu; s druge, najglasnija moguća retorika o socijalnoj pravdi i „ljudima kojima treba ostati više u džepu“. Kada politika u rukama ima alat, a radije glumi žrtvu tuđih odluka; kada se problemi prebacuju na „državu“, iako se ključni potez može povući na lokalnoj razini; kada su prosvjedni govori glasniji od zapisnika sa sjednica Gradske skupštine – onda više ne govorimo o brizi za građane, nego o čistoj političkoj pozi.

Možemo i SDP u Zagrebu imaju vrlo konkretnu priliku pokazati da socijalna pravda za njih nije samo lijepo upakirani slogan. Mogu spustiti porezne stope, ostaviti više novca onima koji ga zarađuju i pritom ne gurati inflaciju još jedan krug gore. To je odluka koja se ne skriva iza teorija, strateških dokumenata i velikih riječi – ona se mjeri na isplatnoj listi.

Ako to neće napraviti, unatoč svim govorima, transparenatima i pozivima na pravednost, ostaje pitanje na koje je sve teže pronaći blaži odgovor od onoga koji se sam nameće: licemjerje.