XI.  I POSLJEDNJI NASTAVAK: PENKALA, ZABORAVLJENI GENIJ

Napisala, istražila i osmislila: Anđelka Mustapić

Ulazeći početkom 1900. iz Zagrebačkog kolodvora u Grad, vizura koju su ugledali mladi bračni par, Emilija i Eduard Penkala, bila je impresivna, kao što je i danas.

I to usprkos debelim slojevima čađi nataložene na proteklo vrijeme, što je, čak doslovno, karakteristično i za njihove živote. Došli su s privatnim ljudskim ambicijama, da ostvare sretan život i svoje potomstvo. I uspjeli su. I ne samo kao ljudi, znalici, genijalci..., već i kao roditelji trojice sinova: Eduarda, Ivana i Krunoslava te kćerke Thee.

Prvorođenac je postao ugledni nizozemski novinar, gdje je i sahranjen, srednji sin Ivan nastavio je tamo gdje mu je otac stao, postao je pilot i u Drugom svjetskom ratu nastradao na Bleiburgu...

..., a tijekom njegovog kratkog života prijatelji su ga zafrkavali da je sin „oca aviona“, najmlađi Krunoslav „potegao“ je, čini se, najviše očevih izumiteljskih darova kao građevinski konstruktor, a kćer Thea se nakon završene, tada uobičajene „ženske škole“ za dobre domaćice-gospođe, i nakon propalog raka u Rijeci, po drugi put udala u Münchenu, gdje je i sahranjena.

Njezin unuk, jedini Penkalin izravni rod, živi i danas u tom gradu kao arhitekt, živo se sjeća bake, ali o slavnom pradjedi vrlo malo zna.

Društveni status violonistice Emilije i ing. organske kemije Eduarda Penkale, kasnije samonazvanog Slavoljub, bio je na vrhu tadašnjih pozicija: svugdje i uvijek u prvom redu, s rukoljubom i pljeskom oduševljenja. Sugrađani su bili svjesni Penkalinog značenja, i preponosni na njegovu „ulogu“ izumitelja svjetskog značenja, suvlasnika Tvornice Penkala, u kojoj je radilo 800 zadovoljnih radnika, slične tvornice u Berlinu u kojoj je radilo 300 radnika, lepoglavskog pogona za izradu drvene galanterije, tj. upijača za tintu, ravnala, kutija za pakiranje penkala...

USKOK u Penkalinoj unosnoj tvornici

Kemijski pogon Elevator, koji je Penkala otvorio sa suprugom Emilijom 1916. u nekadanjoj Tvornici Badel, u kojoj je nota bene danas smješten USKOK, bio je financijski, možda, najisplativiji za obitelj, koja je živjela malo raskošnije od uobičajenog svijeta. Isprva, u građanskom stanu na današnjem Trgu kralja Tomislava 17, a kasnije u vili na Jelenovac 16, od koje više ne postoje ni temelji. 
Sve u svemu, materijalne prilike obitelji Penkala bile su ispod svih zamislivih kriterija, s obzirom na prihode koje su ostvarivale tvornice, čiji je bio suvlasnik i koje su proizvodile jedino njegove patente, odnosno izume.

Prvo, ugovor koji je potpisao s braćom Moster bio je vrlo nepovoljan za njega, jer su braća Moster, trgovci, ulagali u gradnju objekata u kojima se proizvodilo ono što je Penkala „smislio“ i, drugo, što god je Penkala zaradio, ulagao je u svoje nove izume, naravno, vodeći računa da zbog toga ne zakida obitelj. Inače, bio je iznimno tih, skroman i uljudan čovjek, nizak, s „crnim, gustim brkom, uvijek sa šeširom na glavi i štapom u ruci. Gablecovao je u Lovačkom rogu jetrice s kriglom Zagrebačke pive, popio „kapuciner“ u obližnjoj, tada i najljepšoj, zagrebačkoj kavani Corso... Prijepodne mu je bilo rezervirano za tvornicu i tzv. obični svijet, a društvena događanja za druženja s uglednim intelektualcima, kojima je po svom svestranom obrazovanju pripadao, umjetnicima, gradonačelnicima, liječnicima...

Kao tvorac penkale ostavio svoje ime za vječnost“.

Sve do anonse koju je Emilija objavila u Obzoru kojom saopćava javnosti „prežalosnu vijest da je dne 5. veljače 1922. u 8 1/2 nakon kratke bolesti primivši sv. otajstva u 50-oj godini života svoga blago u Gospodinu preminuo gospodin Eduard Penkala, ing. kemije i financijski tehnički nadzornik...“

    Eduard Slavoljub Penkala umro je u zagrebačkoj Traumatološkoj bolnici od posljedica upale pluća, koju je dobio na službenom putu u Apatinu, gdje je pregledavao tadanju pivovaru. No ako je „Sunce slava mrtvih“, kako je tvrdio veliki Balzac, Penkalu će obasjavati dovijeka. Jer je po sudu Izidora Kršnjavija, koji je 7. veljače održao na Mirogoju posmrtni govor pred 10.000 istinski ožalošćenih Zagrepčana, svjesnih što je pokojni Penkala sve dao Zagrebu i koliko je zadužio svijet te da je, kako je to naglasio Kršnjavi, „kao tvorac penkale ostavio svoje ime za vječnost“.

Penkalino ime i danas je poznato diljem svijeta...

..., ali uglavnom zbog izuma koji predstavlja hrvatsku i svjetsku kulturnu baštinu. Ali da ono podrazumijeva 80-ak patenata, konkretno proizvedenih, i barem pet svjetskih, koji se i danas proizvode u golemim svjetskim industrijama, prije svega, mehaničke olovke, koja predstavlja sami početak modernog pisaćeg pribora, da je idejni i financijski suvlasnik prve svjetske i najveće industrije pisaćeg pribora..., gotovo je nepoznata činjenica. Likvidirana je 1947. i preimenovana u Tvornicu trikotaže Nada Dimić, u čast partizanske heroine. 

Danas popularno zvana Tvornica Penkala predstavlja ruglo u središtu hrvatske metropole. Pretposljednji put kada smo je vidjeli iznutra, za vrijeme socijalističkog direktora, bila je sva u koži, od tapeciranih vrata, kožnih podložaka na stolovima do raznih fotelja...

Direktor je, naravno, na račun tvornice, imao kod kuće kuharicu, guvernantu i vrtlaricu... Posljednji put smo je snimili TV-kamerom, svu zaraslu u korov i krcatu otpadom koji su u njoj odlagali okolni stanovnici, a neki ga čak i dovozili, kao da je to javno smetlište. 

U Hrvatskoj državi tvornica je prepuštena organiziranom devastiranju, kako bi joj se umanjila vrijednost, pa je postala i prenoćište i sklonište beskućnika. Trgovali su s njom („ispod stola“, op. A.M.) i preprodavali je razni poznati novohrvatski bogataši, među njima i dr. sc. Jure Radić, i Željko Kerum, koji je s bagerima ušao u tvornicu i srušio povijesni dimnjak iz 1922. na kojem je pisalo Penkalino ime.

Danas je novi vlasnik prodaje za pet milijuna eura, a grad i država šute, iako bi, pravno, morali zaštititi svoj prvorazredni kulturni i industrijski spomenik kulture.

Postoji dostojanstvo jednog naroda, kulturni identitet, postoji ponos koji se ne može prodavati. Civilizirano društvo to ne smije dozvoliti, jer ako ostane bez svoje povijesti, onda će biti – kao da nije ni postojalo!
     

Napomena:

Cijeli serijal „Penkala: od genijalnog izumitelja i kulturne baštine do zaborava“ nastao je zahvaljujući sredstvima iz fonda za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije Vlade Republike Hrvatske i portalu Start news, koji ga je objavio u 11 nastavaka.