OSMI NASTAVAK: PENKALA, KEMIČAR-VIZIONAR

Napisala: Anđella Mustapić

Kao dijete, Eduard Slavoljub Penkala je u rodnom Liptovsky Mikulašu pokušavao presjeći uzduž drvenu olovku, da bi, kako je govorio majci Emiliji, vidio njezino srce. U Zagrebu je, kao tridesetpetogodinjak, uspio izraditi od ebonita i olovku i njezino srce, grafitnu minu, čime je zadužio cijeli svijet i potvrdio mišljenje velikog Michela de Montaignea da „igre dječaka nisu igre“, da ih, štoviše, „treba smatrati njihovim najozbiljnijim djelima“. Iz zagrebačke Tvornice Penkala izvozilo se u više od 70 država svijeta, što je za tadašnje gospodarske prilike također bio svojevrstan rekord.

Natjecao se sam sa sobom i to od malena

Međutim, Penkalin inovativni duh kao da se natjecao sam sa sobom. Prije mehaničke olovke, zbog koje se smatra jednim od najznačajnijih izumitelja na svijetu u prva dva desetljeća XX. st., Penkala je 1903. patentirao u Kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti svoj senzacionalan, ali za njega i katastrofalan, izum termofora. Zašto katastrofalan?

Zato što se skice tog Penkalinog izuma dočepao stanoviti Mayer iz Wolfenfelda i vrlo brzo ga počeo proizvoditi, naravno, pod svojim imenom. Tako je započela s radom velika svjetska industrija koja se i danas smatra vrlo unosnom.

I prava četkica za zube njegov je izum, rotirao ju je

Do Penkalinog vremena, svijet je prao zube drvenim četkicama s prirodnom, najvjerojatnije svinjskom dlakom. Godine 1905. Penkala je patentirao svoj izum prve rotacione četkice na svijetu, koja je, štoje karakteristično za sve njegove patente, radila na vrlo jednostavnom principu: dvije četkice spojio na dva unakrsna držača, koja su pritiskom rotirala četkice „desno-lijevo“. Sličan princip je, recimo, kod današnjih „žlica“ za sladoled, čijim se aktiviranjem vade kuglice sladoleda. Nažalost, izum je ostao samo u patentnom spisu i probnom modelu koji nije sačuvan, ali se na tom revolucionarnom izumu zasniva najsuvremenija industrija četkica za zube na električnu struju i na baterije.

Na Penkalinim fantastičnim izumima zasnivaju se nedvojbeno još nekoliko svjetskih industrija: industrija kemijskih olovaka, industrija plavila za veš, industrija za zaštitu od insekata koju je duhovito nazvao „Krepax“, a bila je zapravo njegov odgovor na fobiju koju je stekao na čestim poslovnim putovanjima, na kojima su, po restoranima i hotelima, paradirali raznorazni kukci, i u tolikom broju da je Penkala bio donio čvrstu odluku da ih konačno uništi. I „Krepax“ je uistinu značio „smrt gamadi“.

Nepoznato je da je Penkala izumitelj ksilolit, tzv. kameno drvo, odnosno umjetne kamene mase napravljene od strugotina drveta i magnezija kita, u ono vrijeme vrlo praktično rješenje za impregnaciju željezničkih pragova, što ih je štitilo od truljenja zbog parazita i atmosferskih utjecaja. Izumitelj je uskotračne brdske željeznice, zatim uređaja za protok tekućine...

Bio je u potrazi za baterijom velikog kapaciteta

Kao kemičar, eksperimentirao je s kemijskim tvarima u želji da izumi bateriju čiji će izvor električne struje biti što većeg intenziteta. Proučavao je sustave elektrolita, i rezultat tog njegovog kemijskog pokusa je smjesa mangan-dioksida, acetilenske čađi, izvrsnogelektričnog provodnika... u Penkalinoj zaostavštini pronađena je i skica „vječne dinamo-baterije“, koju, nažalost, nije uspio praktično realizirati.

Kao izumitelj, Penkala je bio vizionar, unaprijedio je svjetsku kulturnu baštinu, njezinu povijest, ali je, prije svega, bio zainteresiran za rješavanje tzv. malih problema svakidašnjeg života. Za njegov izum „pleba“, najpopularniji što se tiče kućanstva, inspirirale su ga pralje na potoku koje je viđao u svojim šetnjama. Shvaćajući težinu toga posla, a iskričav po prirodi svoga dara, smislio je ekološki preparat koji je davao gotovo isti učinak kao i kemijski. Jednom prigodom, u zagrebačkoj Tvornici Labud, kemičarka mr. sc. Mila Nuber pozvala je na demonstraciju, objasniši „malu povijest“ velikog i nezamjenjivog izbjeljivača veša:
- Nazvao ga je „pleba“, a narod „vešplav“, prvi ga je proizvodio u Europi od indigo biljke koju je uvozio iz Indije. Za deset dekagrama praha dobivenog destilacijom, trebalo mu je 42 kg biljke. A bez „plebe“ nije se moglo zamisliti niti jedno kućanstvo. Proizvodio ih je u obliku plavih kuglica koje su se pakirale u male kutijice kao za šibice, a na poleđini su imale uputu kako se koriste: nekoliko kuglica žene su stavljale u platnene vrećice, koje su same izrađivale, zatim uranjale u vodu u koju su potapale oprani bijeli veš. Značaj „plebe“ bio je u tome što se njegovim izumom gotovo iskorijenilo izbjeljivanje veša kloriranjem, koje je bilo agresivno i uništavalo tkaninu. Pojašnjeno, plavljenjem, veš je bio naprosto obojen bez ikakve kemijske reakcije ili oštećenja tkanine. Zanimljiv je podatak da se to sredstvo, minijaturne plave čestice, i danas miješa diljem svijeta u deterdžente za pranje veša. - Takvih je patenata moj tatek imao na desetke – rekao nam je jednom davno izumiteljev sin ing. Krunoslav Penkala.

Tatek je zbilja znal dobro mućkat

– Jednom je apotekaru izumio recept kreme za dame kojim je on, na kraju, kupio dvorac u Varaždinu. Za ljude koji su patili od reume, tatek je „smućkao“ čudotvornu kemijsku tekućinu na bazi radija, koju je nazvao „Radijum D Vinovica“.

Za tim radioaktivnim „lijekom“ vladala je tolika pomama da je obiteljski arhiv prepun pisama iz Prvog svjetskog rata, u kojima su ljudi pisali mojoj majci:

-  „Molim te lepo, daj reci svom mužu nek mi pošalje barem pol deci te tekućine, jer od bolova više ne mogu izdržati“.