Napisali: Igor Stažić i Blaž Gregorič

Ljudi s ovog svijeta odlaze polako. On je otišao prebrzo, munjevito, vođen strašću i ljubavlju prema životnoj družici bez koje mu ništa nije imalo smisla. Otišao je baš onako kako je i živio. U skladu sa svojom osobnošću i temperamentom. Otišao je naš Martin Česenj, otplivao je okupan morem ljubavi, zadovoljan sa svime onime kroz što je prošao.

Moram priznati kako me je smrt novinarske gromade, gospodna Martina Česenja zatekla. Jer, On je bio poput stijene, čvrst, teško osvojiv i naprsto svoj. Njega niste mogli mijesti i mijenjati ga. On je bio taj koji je dominirao, mijenjao i nametao novinarske, al' i životne standarde.

Martin Česenj, dugogodišnji novinar i urednik najstarijeg i u prošlosti najuglednijeg slovenskog i jugoslavenskog automobilskog časopisa Avto Magazin, preminuo je u 78. godini života.

Auto klub je slavio 25 godina. U svom uvodniku pisao sam i o počecima najbolje ikada hrvatske automobilističke revije i dakako da sam ogrebao malo i po do tada nedodirljivom slovenskom, jugoslavenskom, Martinovom..., Avo magazinu. Zašto baš Auto klub? Bilo je pitanje koje sam si postavio još 1989., a puni odgovor dao sam u osvrtu nakon 25 godina. Bio sam jedan od onih koji se hranio novinarstvom čiji je predvodnik bio upravo Martin Česenj. Bilo je posve neobično imati tada novinara koji je "jebe živu silu", koji je svoj, koji iako pišući o autima doiruje i važne društvene i političke teme. I to tako jasno, kristalno čisto, nepatvoreno, istinoljubivo, pošteno i iskreno. Živjeti u komunizmu nije bilo jednostavno, no bilo je snošljivo i zbog genijalaca, fakina, frajera, poštenjaka..., poput Martina Česenja. Kupovao sam u to vrijeme i to obavezno samo Avto magazin i naravno Start.

Martin je taj koji nam ja dokazivao da i u "olovnim vremenima" postoji ispusni ventil gdje možete pisati što znate i mislite. Vjerovali su kako su ga "izradili" potjeravši ga u automobilističko novinarstvo, no učinili su mu samo uslugu. Bio je tu kao riba u vodi, došao je tamo gdje se najbolje snalazio i ako mislite da je bio suhoparan i da je pisao samo o autima, grdo se varate. Bio je moćan i utjecajan, a njegove rečenice nadilazile su inače zamoran, mehanički i dosadan automobilistički sadržaj. On je učinio automobilističko novinarstvo zanimljivim, moćnim, pametnim. Domogao se oružja s kojim je preskočio, inače usko specijalizirane okvire automobilističkog svijeta. Njegove misli odjekivale su posvuda, o on je bio utjecajniji i močniji i od najubojitijih političkih i društvenih komentatora.

Kako mi je znao kazati u brojnim razgovorima koje smo imali širom svijeta nazočivši brojnim svjetskim premijerama i događanjima:

- Igore, moraš znati kako auti nisu samo pleh, nisu samo ni strast. Iza njih stoje ljudi i njihove sudbine. Iza njih stoje priče koje nas pokreću. Mi znamo da o autima, estradi i nogometu svi sve znaju, ali mi znamo i priče, a znamo i pozadine. Na nama je da sve to približimo običnim ljudima, jer upravo taj sadržaj je i naš i njihov život. Kroz aute možeš sofisticirno progarati ama baš sve. Pa i politiku. Ako znaš kako to ispričati možeš biti jako utjecajan. I izvan automobilističkih krugova.

Moramo priznati kako me je Martin uvelike podsjećao na barda hrvatskog novinarsta, na Veselka Tenžeru, na žurnalista i publicista koji je imao coyones. Njegov opis pravog novinarstva: "- MOZAK S JAJIMA", rijetki su uspjeli slijediti. Među onima koji su znali pisati i o zabranjenim, o teškim, nerijetko i neprihvatljivim temama bio je slovenski umjetnik pisane riječi, Martin Česenj.

Taj uvodnik koji sam napisao povodom 25. obljetnice Auto kluba u jednom je dijetu dotako i samog Martina. Te 1989., a potom i 25 godina kasnije prisjetio sam se i svojih početaka, a i onih naše možda i ne najbolje, ali zasigurno najnaklanije specijalizirane revije ikada, nešeg Auto kluba. Pišući o razlozima zašto smo odlučili tiskati Auto klub napisao sam kako mi u Hrvatskoj zapravo imamo najviše razloga baviti se pravim automobilističkim novinarstvom. Prenio sam i razgovore s mojim tadašnjim novinarskim tatom, nakladničkim magom Urošem Šoškićem. Njemu je bilo dovoljno da se upeca na moje i na riječi mojih istomišljenika koji su ukazali na našu zagrebačku, hrvatsku izdavačku šansu. Uroše, mi nemamo auto industriju, kao Srbi u Kragujevcu i Slovenci u Novom mestu i zato možemo biti posve neovisni, neopterećni i važni. Martina su "zaboljele" te rečenice, a još više kad sam napisao kako nam je pun kufer svega toga, a tako i ekavice na kojoj je tiskao Auto magazin, moj uzor, moj novinarski idol, Gospod Martin Česenj. Napisao mi je dugo pismo i nije da je bio baš ljubazan. Nije bio ni ljut kako bi se dalo shvatiti, al' očito da je prepoznao kako mu stiže konkurencija na tada ogromnom jugoslavenskom tržištu. Auto klub je katapultirao, ostvarilo se sve ono što smo zamislili i s nakladom i od 140 tisuća primjeraka razorili smo. Gotovo sve, samo je Martinov Auto magazin koji je sve do njegova odlaska iz najbolje slovenske revije ikada, ostao nedodirljiv.

Nekako tako pričao je često Martin Česenj, novinar, urednik, glavni urednik i ponajprije gospodin.

 
Bio je majstor novinarskog zanata. Suhoparne i tehnički zahtjevne teme prevodio je u tečne, lako čitljive, a opet kritične, gramatički, profesionalno i stilski iznimne i bogate napise. Kako je smo umio dočarati svijet o kojem je pisao. I dok mnogi drugi nisu pronalazili načina kako pisati zanimljivo o automobilima, on je to radio poput Mozarta. Dok bi čitao njegove tekstova vozio sam i testirao zajedno s njime, otkrivao toliko skrivenih društvenih područja i suptilno ih prenosio na čitatelje.

Martinovi tekstovi bili su sjajni, kristalno jasni. Postavljali su vas ne samo ispred magazina kojeg ste čitali. On vas je s nevjerojatnom lakoćom stavljao i ispred upravljača automobila i onako perfidno sjajno natjerao nas je da se vozimo s njima. Uvukao je ne samo mene u tada relativno skriven i nepoznat svijet, a tako izazovan, zabavan i zanimljiv. Upravo mi je Martin otkrio kako ne trebam žaliti što ne pišem o nekim drugim važnim temama, jer automobili su svijet kojeg svi volimo i gdje naše misli mogu doseći same vrhunce i one novinarske. Martin je bio upravo taj, lider jednog takvog novinarstva. Bio je pri tome i "mangup" i nije se libio juriti, činio je i mnogo toga što baš i nije bilo dozvoljeno na cestama. Parkirao je u Andaluziji BMW Serije 3 tamo gdje ne smije i uopće ga nije zanimao što ga je PR-aka upozorila da radi ludosti. Bio je od svih nas novinara uvijek najbrži, rušio je "bezglavo" brzinske rekorde... Teško ga se moglo pratiti. Blaž Poženel i njegova suvozačica u Roveru dobro to znaju. Jer bilo je teško pratiti Martina, a oni su to poželjli i završili na krovu u Portugalu. Martinu brzina, sama po sebi nije opasna, ali su opasni oni koji je ne mogu kontrolirati. Nešto slično kazao mi je i jedan o čelnika Porsche kad sam ga pitao a zašto njegova kompanije nije u njemačkom Svetom trojstvu Mercedesa, BMW-a i Audija. - Mi samo imamo dobre kočnice, bile su riječi još jednog stupa svjetske automobilističke scene, iste one na kojoj je na sličan način djelovao i naš dragi, nepokoreni Martin.

Nije se osvrato ni na slična upozorenja iz Volva, jer u Švedskoj je na cestama bio daleko najbrži. A tamo se to kažnjava. Mislio je Martin lako ćemo, al' kako se Slovenija približavala Europskoj uniji tako je bio i sve bliže dan kada više neće moći samo derati kazne koje su mu uporno slali švedski policajci. I platio ih je na kraju. Platio je svoj nestašluke i učio na njima, a nas ipak pripremio na sve to.

Posljednjih godina  objavljivao je na društvenoj mreži Twitter (sada X), uglavnom sadržaje s kojima je želio na svjetlo dana iznijeti komunističke slovenske poslijeratne zločina. Pisao je je o jamama u koje su partizani "pospremali" "krivo orjentirane Slovence i Hrvate". Prema Mladini, pozivao je, između ostalog, na "strijeljanje izbjeglica i nasljednika komunističkih ubojica". U veljači 2021. Okružni sud u Kopru osudio ga je na uvjetnu kaznu zatvora od šest mjeseci s dvogodišnjim rokom kušnje zbog tih objava.

Na pragu hladnih jesenskih dana preminuo je cijenjeni automobilski novinar Martin Česenj. Mogu reći da je svojom predanošću, znanjem i strašću ostavio neizbrisiv trag na subalpskom prostoru automobilskog novinarstva i svemu što je s njim povezano.

Martin, koji je dobar dio svoje karijere proveo kao novinar, a kasnije i kao glavni urednik Avto magazina (prije Avto revije), koji je neko vrijeme bio jedini i najugledniji specijalizirani medij u bivšoj Jugoslaviji, bio je više od pukog automobilskog novinara - bio je strastveni istraživač automobila, tehnologija i kulture vožnje, i na kraju, ali ne i najmanje važno, izvrstan vozač koji je branio stav da brzina sama po sebi ne ubija, već je opasna jer je ne naučimo kontrolirati.

Svojim jasnim stilom pisanja, kritičkim okom i istovremeno entuzijazmom, znao je kako približiti svijet automobilizma svojim čitateljima na način koji je nadilazio tehničke podatke i brojke. Njegovi su prilozi uvijek bili teži, a opet pristupačni i zanimljivi i za poznavatelje i za one koji su se prvi put susretali sa svijetom automobilizma. Sjećam se svojih tinejdžerskih godina, kada bih s nestrpljenjem čekao novi broj časopisa Avto i ne čitao, već doslovno gutao Češnjine spise.

Njegovi će ga kolege pamtiti kao čovjeka otvorenog uma, svestranog sugovornika i kritički orijentiranu osobu koja je bila izravna, oštra i otvorena. Mlađi kolege koji su s njim radili osjećali su svojevrsno strahopoštovanje prema njegovoj pedantnosti i predanosti, ali kao mentor i urednik znao je i savjetovati, ohrabriti i pohvaliti.

Njegov rad ostat će zapisan u brojnim člancima, komentarima na testovima i izvješćima, a i u sjećanju svih nas koji smo imali priliku poznavati ga i raditi s njim.