Napisao: Igor Stažić

Foto: Grad Zagreb

Afera Hipodrom polako izlazi iz okvira priče o jednom ravnatelju i nekoliko milijuna eura iz USO-a. Nakon novih izvida USKOK-a, svjedočenja o pritiscima na zaposlenike koji su upozoravali na nepravilnosti i otvorenih optužbi za političku odgovornost vrha Grada Zagreba, postaje razvidno da je riječ o testnom slučaju za cijeli sustav vladanja aktualne gradske vlasti.

Gost emisije Zoom na Televiziji Z1, predsjednik udruge Plavi grad Ivica Lovrić, tvrdi da je o problemima u Holdingu, aferi ViO i onome što se danas naziva aferom Hipodrom govorio još u kampanji za lokalne izbore. Danas, kad se USKOK bavi i pritiscima na radnike, njegova priča dobiva novu težinu – osobito zato što jasno imenuje aktere: Luku Korlaeta, Gorana Đulića, ali i samog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.

Korlaet kao mozak operacije, Đulić kao računovodstveni arhitekt

U Lovrićevoj rekonstrukciji događaja ključna figura nije ravnatelj Kosta Kostanjević, nego zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet. Lovrić ga opisuje kao „mozak operacije” u priči Hipodrom/Eurolex/krađa konja, u kojoj je, prema toj verziji, Grad Zagreb praktički preoteo imovinu kroz složen administrativno-politički mehanizam.

Prema tim optužbama, bez Korlaeta se nije mogla donijeti nijedna ozbiljnija odluka – osobito ne ona koja uključuje velike iznose javnog novca i pravno osjetljive poteze, poput angažmana „lažnih zaštitara” i spornih ugovora na Hipodromu. Lovrić naglašava da je upravo Korlaet koordinirao sve: od političkih uputa do operativne provedbe na terenu.

Tu na scenu stupa i Goran Đulić, kojeg se u političkim kuloarima naziva „računovodstvenim mozgom Tomislava Tomaševića”.

Kao predsjednik sedmeročlanog Upravnog vijeća Ustanove za upravljanje sportskim objektima, Đulić je, prema tim opisima, bio figura koja je pratila financijske i formalne aspekte gotovo svega što ima veze sa zagrebačkim sportom – od Cibone i Hipodroma do NK Dinama.

Lovrić tvrdi da je upravo preko tog Upravnog vijeća uistinu prolazilo sve što je bitno: bez jasnih, transparentnih javnih nabava, bez vjerodostojnih i lako provjerljivih financijskih planova. Kad se danas govori o milijunima za „lažne zaštitare” i spornim ugovorima, logično je postaviti pitanje – je li moguće da čovjek na čelu tog vijeća nije znao što potpisuje, kome, zašto i po kojoj proceduri?

Ako prihvatimo logiku da je Korlaet „mozak operacije”, a Đulić „računovodstveni arhitekt”, onda priča više nije tehnička pogreška, nego potencijalni model upravljanja gradom: političko usmjeravanje odozgo, provedba preko upravnih vijeća i ravnatelja, a formalna odgovornost prebačena na one najniže u lancu.

Kostanjević kao „korisni idiot” i pitanje Tomaševićeve odgovornosti

U tom kontekstu, uloga Koste Kostanjevića izgleda bitno drukčije od početne medijske slike. Umjesto glavnog negativca, Lovrić ga opisuje kao „korisnog idiota” trojke koja ga je gurala u odluke s teškim posljedicama. Ravnatelj koji formalno potpisuje, ali u praksi ovisi o političkim signalima odozgo, klasičan je obrazac u domaćoj politici – od državnih poduzeća do lokalnih ustanova.

To ne briše njegovu eventualnu osobnu odgovornost, ali otvara važnije pitanje: je li Kostanjević od početka zamišljen kao potrošna figura? Netko tko će, kad sve pukne, prvi završiti na naslovnicama, dok se ključni politički akteri pokušavaju izvući na priču o „pojedinačnom propustu rukovodstva ustanove”.

Tu dolazimo do Tomislava Tomaševića. Lovrić vrlo jasno tvrdi: nema šanse da gradonačelnik nije znao za što potpisuje tako velike iznose, posebno kad je riječ o milijunima za zaštitarske usluge i sporne aranžmane oko Hipodroma. U gradskom sustavu takvog opsega ništa te razine ne prolazi bez barem informativne razine znanja gradonačelnika i njegova najužeg tima.

Ako je znao – dio političke odgovornosti neizbježan je. Ako nije znao – onda govorimo o ozbiljnom problemu upravljanja, jer gradonačelnik koji ne kontrolira ni najveće financijske i politički osjetljive odluke zapravo ne upravlja gradom, nego tek formalno sjedi u uredu.

Lovrić dodatno podsjeća kako je već tijekom lokalne kampanje upozoravao na probleme u Holdingu, aferu ViO i digitalne vodomjere, te na atmosferu u gradskim ustanovama u kojoj su pritisci na radnike koji upozoravaju na nepravilnosti postali pravilo, a ne iznimka. Danas, kad se USKOK bavi upravo tim pritiscima, te riječi dobivaju dodatnu, naknadnu težinu.

Afera ViO s digitalnim vodomjerima, smatra on, pokazuje isti obrazac: tehnologija i „reforme” kao izgovor za skupe projekte, a u pozadini manjkava transparentnost i nejasni financijski tragovi. U Holdingu vlada atmosfera u kojoj je većini zaposlenika jednostavnije šutjeti nego propitivati. U gradskim ustanovama ravnatelji su stisnuti između političkih očekivanja odozgo i zakonske odgovornosti za ono što potpisuju.

U tom sklopu, afera Hipodrom više ne izgleda kao izolirani incident, nego kao potencijalni obrazac – način upravljanja gradom u kojem su, prema ovim navodima,

Korlaet i Đulić ključni operativci, a Tomašević politički krov pod kojim se sve to odvija.

Hoće li USKOK i sudovi to potvrditi ili srušiti, drugo je pitanje. No već sada je jasno da je priča prerasla okvire jednog ravnatelja i nekoliko spornih ugovora.

Ostaje činjenica da su se, prema navodima, pritisci na radnike koji su upozoravali na nepravilnosti događali sustavno, da je upravni aparat oko sportskih objekata bio koncentriran u rukama uskog kruga ljudi te da je kontrola javnog novca bila sve samo ne uzorna. U gradu u kojem se godinama obećavala „drugačija politika”, upravo se na ovakvim slučajevima vidi koliko je ta razlika stvarna, a koliko tek nova verzija starog obrasca.