Sutra, 27. svibnja, Vrhovni sud donosi konačno mišljenje u slučaju švicarski franak. Više od deset godina gledamo kako se gotovo pola milijuna ljudi, izravno ili neizravno, razvlači po sudovima, tabloidima i bankarskim uredima zato što su uzeli kredite isplaćene u kunama, a vezane valutnom klauzulom za franak. To nije bila nesretna slučajnost tržišta, nego planski uvezen, otvoreno rizičan bankarski “proizvod”.

U Hrvatsku su ga donijele ponajprije austrijske banke, koje ga u vlastitoj zemlji nisu smjele prodavati. Dakle, ono što je za njihove građane bilo zabranjeno, za nas je bilo dovoljno dobro. Hrvatska je još jednom poslužila kao mala zemlja za velike pokuse, lihvarenje i – bez imalo pretjerivanja – okupaciju kapitalom.

Zašto je u Poljskoj i Mađarskoj jasno, a u Hrvatskoj magla?

Sud Europske unije je u sličnim slučajevima u Poljskoj i Mađarskoj presudio u korist građana – ili kako ih birokratski nazivaju, “potrošača”. Tamo je stvar pravno i politički razjašnjena. Kod nas nije. Kod nas se već tjednima vodi još jedan neformalni proces: medijsko i političko lobiranje banaka i HNB-a kako bi se u posljednjem trenutku utjecalo na Vrhovni sud.

Razlog je vrlo jednostavan: u slučaju presude u korist građana, banke bi morale vratiti više od 700 milijuna eura, a neki izračuni idu i do dvostruko većeg iznosa. To je novac za koji su građani sustavno zakidani pogrešnim i netransparentnim sustavom kamata i valutne klauzule.

Banke poručuju javnosti da bi takva presuda ozbiljno ugrozila njihov opstanak. To jednostavno nije istina. Prvo, malo gdje u Europi ostvaruju toliku dobit kao u Hrvatskoj. Drugo, u posljednje tri godine, zbog politike HNB-a, dobile su oko 1,6 milijardi eura praktički bez ikakvog rizika – samo zato što su “parkirale” svoje, odnosno naše depozite kod HNB-a, uz kamatu koja je dulje vrijeme bila i do 4%. Istodobno, građani su na vlastite oročene depozite dobivali mizerne iznose. To je čist mehanizam iscrpljivanja domaće akumulacije i gospodarstva.

Kako su postupili Mađari, a što je propustila hrvatska politika

Mađarska je problem riješila 2015. godine vrlo jednostavno. Bez obzira na to što je franak u dva navrata ojačao i do 70% u kratkom roku, mađarska država vratila je tečaj forinte prema franku na početnu razinu, prije tog skoka, i sve kredite u francima prevela u kredite u forintama. Kraj priče. Građani su dobili jasno i pravedno rješenje, banke su se morale prilagoditi.

Iste godine bio sam s troje predstavnika tadašnjeg vodstva udruge Franak kod tadašnjeg premijera Zorana Milanovića u Banskim dvorima. Tih dana ljudi s kreditima vezanima uz franak doslovno su ludjeli – rate su im skakale preko noći kao da godinu dana ništa nisu otplatili. Predložio sam Milanoviću da sve takve kredite pretvori u čiste kunske. Problem bi nestao u kratkom roku.

Ni on ni njegova Vlada to nisu učinili. Umjesto toga, samo su jednu valutnu klauzulu zamijenili drugom: krediti su s franka prebačeni na euro. Poljska je išla drukčijim putem, ali je također zaštitila građane. Danas tamo nitko više nema ovakvih problema. Razlika je jednostavna – njihove su vlade radile u interesu vlastitih građana, dok je u Hrvatskoj politika stala na stranu banaka.

Sutra je prilika da Vrhovni sud barem djelomično ispravi tu nepravdu. Sama konverzija kredita nije bila obeštećenje – banke još uvijek duguju ono što su nezakonito naplatile. Ako to Vrhovni sud neće jasno reći, imat ćemo još jednu potvrdu da Hrvatska nije pravna država, nego kolonija otvorena za pljačku svih vrsta.

Legendarni sudac Radovan Dobronić ovakve je radnje banaka opisao kao ugrožavanje pravnog poretka. Kad sam ga zamolio da to prevede na jednostavniji jezik, rekao je: “To je financijski terorizam.” Tada sam se iznenadio, ali danas mi je teško pronaći precizniju definiciju.

U ovom slučaju ulozi su jasni: ili će presuda biti donesena u ime naroda ili još jednom u ime banaka. To je stvarni sadržaj pravne fraze “u ime Republike Hrvatske”.

O problemu franka i štedno-kreditnih zadruga podnio sam dvije kaznene prijave: prvu Europskoj središnjoj banci protiv austrijskih banaka, drugu Europskoj komisiji protiv države Austrije zato što su njihove banke ovaj otrovni proizvod izvozile u Hrvatsku, iako ga kod kuće i drugdje nisu smjele prodavati. Time su izravno narušavale načelo jedinstvenog tržišta EU-a.

Od tih institucija nisam dobio suštinski odgovor. Tek nakon intervencije Ureda predsjednika Zorana Milanovića došla su dva bezlična dopisa iz kojih proizlazi da je “to stvar za HNB i Hrvatsku”. Drugim riječima – Bruxelles pere ruke, a mi formalno imamo i svoju državu i svoju središnju banku, ali nemamo institucije koje će štititi građane kao što su to učinile Mađarska i Poljska.

Kad pročitate taj odgovor ESB-a, postaje jasno zašto današnja Europska unija nema ozbiljnu perspektivu. Monetarna unija u kojoj je dopušteno da iste banke nude opasne proizvode u jednoj zemlji, a zabranjene u drugoj, nije zajednica prava nego zajednica interesa najjačih.

Sutra neće na klupi biti samo banke i građani, nego i cijeli naš pravni poredak. Ako se opet presudi protiv ljudi, poruka je jasna: sudio nam je, sudi nam i dalje, jedan te isti poredak u kojem je čovjek sporedan, a banke nedodirljive. I to će trajati sve dok se građani ne odluče da im je dosta života u takvom sustavu i počnu tražiti da se presude napokon donose – doista u ime naroda.