On je najmlađi umirovljenik na Balkanu, a možda i šire! Kako sam kaže - otišao u mirovinu s 35 godina - i tako ostvario svoj san, u koji je malo tko vjerovao, posebno u Srbiji.

"Ustajem u deset, vozim motor, putujem i ne namjeravam se vratiti iz mirovine", rekao je prije nekoliko godina čovjek koji je svojom poslovnom i životnom pričom zaokupio maštu srpske javnosti. Način na koji je uredio svoj život, do sada smo vidjeli samo u holivudskim filmovima ili kod lutrijskih milijunaša.

On je Ognjen Radić, poduzetnik, najpoznatiji po tvrtki FitPass, koju je osnovao 2014. godine, razvio se u višemilijunsku tvrtku i prodao 2020. godine. Njegov cilj nije bio ostati u poslu do kraja života, već otići u mirovinu s 35 godina, što je i ostvario 2021. godine, prenosi portal Kurir.rs.

„Uživam u mirovini kako i dolikuje - više sam na poljima nego na telefonu. Kopamo bunar, blato nam je do koljena i nikad nisam više uživao u životu“, rekao je Ognjen prije četiri godine u YouTube podcastu Biznis priče. Dodao je da ga ovi novi zadaci osobno ispunjavaju puno više od svega što je radio prije.

„Kad sam prodao svoj najveći posao, bilo je tuge i nostalgije, ali iskreno, trajalo je vrlo kratko. Već sam prije bio umoran – tempo, dugi sati – i bio sam spreman usredotočiti se na druge stvari u životu. Bilo mi je teško, više su mi nedostajali ljudi nego sam posao, ali nakon tjedan dana, kada sam shvatio da više ne moram navijati budilicu i da me ne čeka 17 propuštenih poziva i 93 poruke čim otvorim oči...

Mogu vam reći, ne žalim ni za čim i ništa mi ne nedostaje. Više me ne ispunjava stalna žurba, jurnjava za slavom, moći ili novcem. Sada samo tražim mir – da prođem kroz dan bez stresa“, rekao je. Nakon što je napustio ozbiljan posao vrijedan više milijuna dolara, postavio je plan da stvori nešto samo za svoju dušu.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Ognjen Radic (@ogiradic)

„Poljoprivreda, neka vrsta etno sela... to je za mene i moje prijatelje. A ako bude problema, neće biti toliko stresno. Imao sam stotine zaposlenika, što je previše - sve preko 40 ili 50 ljudi je previše, jer volim poznavati ljude s kojima radim. Na kraju, više nisam znao ni njihova imena. To mi se ne sviđa. Ovaj posao je bio dio mene, volio sam biti tamo, ali s vremenom je posao prerastao mene.“

„Kad sam prodao svoj najveći posao, bilo je tuge i nostalgije, ali iskreno, trajalo je vrlo kratko. Već sam prije bio umoran – tempo, dugi sati – i bio sam spreman usredotočiti se na druge stvari u životu. Bilo mi je teško, više su mi nedostajali ljudi nego sam posao, ali nakon tjedan dana, kada sam shvatio da više ne moram navijati budilicu i da me ne čeka 17 propuštenih poziva i 93 poruke čim otvorim oči... Mogu vam reći, ne žalim ni za čim i ništa mi ne nedostaje. Više me ne ispunjava stalna žurba, jurnjava za slavom, moći ili novcem. Sada samo tražim mir – da prođem kroz dan bez stresa“, rekao je. Nakon što je napustio ozbiljan posao vrijedan više milijuna dolara, postavio je plan da stvori nešto samo za svoju dušu.

 
Dogodilo se da nisam išao kući pet dana, čak sam se i tuširao tamo... Nijedan posao ne bi trebao biti zasnovan na tome da budem u njemu 20 sati dnevno - izgoriš, postaneš neproduktivan, još manje kreativan. Pričekaj prije nego što uskočiš - prvo radi u tvrtki koja je slična onoj koju bi želio imati, da stekneš iskustvo. Ovo nije jeftina igra - morat ćeš se negdje zadužiti, jer će ti trebati novac, a tek onda će doći pravi problemi", kaže Ognjen, koji je svoj posao pokrenuo s 27 godina, s prijateljem i nekoliko tisuća eura.

"Je li to bilo ludo? Bilo je! Srbija tada nije bila toliko prijemčiva za razvoj poslovanja kao danas, nije bilo kredita", rekao je 2021. godine. Tada je dodao da se pita ulaze li današnji mladi ljudi uopće u posao iz pravih razloga, budući da je njegov motiv bio egzistencijalan - posljednji pokušaj da ostane u Srbiji.

Također naglašava da mladi ljudi danas često griješe želeći kopirati uspješne poslovne modele iz inozemstva, o kojima zapravo ne znaju ništa.

„Prva i najosnovnija stvar je ući u posao o kojem barem nešto znaš. Zašto nisam napravio karticu s kojom bih mogao jesti u svim restoranima? Ne. Diplomirao sam na Fakultetu sporta (DIF), ostalo mi je još nekoliko ispita, nisam završio fakultet, bio sam trener - ovo područje mi je bilo blizu, poznavao sam ljude, sportske sadržaje...“

Kaže da se nakon umirovljenja usredotočio na stvari koje voli i od kojih će i zaraditi - od borovnica, etno sela, vina, koza... „To su poslovi koji me ispunjavaju i od kojih ću lako zaraditi. Sretan sam, stvarno... Ja na terenu, kopam bunar s majstorima, voda teče i sretan sam kao malo dijete - ovo je prava stvar, jer me dugo nije sretan nijedan posao.“