Napisao: Boris Černelič

Foto: Josip Regović/Pixell

U trenutku kad je zagrebački SDP dobio priliku za politički povratak zahvaljujući rezultatu lokalnih izbora, čini se da glavnu riječ u kadrovskoj križaljci opet ne vode ni program ni javni interes – već stari obrasci stranačkog klijentelizma. Najsvježiji primjer je predloženo imenovanje Mateja Mišića za predsjednika Gradske skupštine, što više govori o stanju unutar stranke nego o samom kandidatu. Kadrovska simbioza guši gradsku organizaciju.

Stari kadar, nova lica

Matej Mišić nije novo ime u SDP-u. U unutarstranačkim se krugovima već dugo percipira kao simbol lojalnosti i prilagodljivosti. Od otvorenog napada na Zorana Milanovića 2016. kao “mladenačkog jurišnika” Komadinine i Bernardićeve frakcije, do kasnijeg približavanja istom Milanoviću nakon njegova ulaska na Pantovčak – Mišić je demonstrirao rijedak talent za političko preživljavanje.

Mišić je blizak prijatelj Tihomira Barišića, zaposlenika Gradske uprave koji je u početku Tomaševićevog mandata bio premješten u Ured za promet, da bi potom bio vraćen na višu poziciju uz posredovanje SDP-a. Barišić je pak kum Davora Bernardića, koji je osobno zaposlio Mišića u saborskom klubu zbog njegove odanosti i informativne korisnosti.

Mišić je Bernardiću bio vrijedan kadar – pouzdan izvor informacija, pa i cinkaroš kolegica i kolega svakom predsjedniku. To je postalo naročito vidljivo u razdoblju stranačkog raskola, kada je Bernardić s bliskim suradnicima napustio SDP. Kao tajnik saborskog kluba, Mišić je viđen u dugim i srdačnim razgovorima s Bernardićem i Barišićem, osobito u Novom Zagrebu gdje svi žive.

Mišić je u tom razdoblju, kako tvrde unutarstranački izvori, prenosio povjerljive informacije Bernardiću i suradnicima. Neki članovi Kluba otvoreno su ga optuživali da je snimao sjednice i dostavljao transkripte bivšem predsjedniku, čime je omogućio taktičku prednost suparničkoj struji. Snimke su navodno obuhvaćale i bivšeg i sadašnjeg predsjednika – Grbina i Hajdaša Dončića.

Povratak pod Hajdaševu zaštitu

Nakon što su se Bernardić i Grbin politički istrošili, Mišić se brzo priklonio Hajdašu Dončiću. Zbog svoje burne prošlosti, morao je dodatno dokazivati korisnost. To se posebno osjetilo 2022., kad je Viktor Gotovac pokušao distancirati zagrebački SDP od platforme Možemo!. Mišić je tada prikupljao informacije o istupima i objavama unutar stranke, fokusirajući se na Gotovca, Terzića, Peteka i druge kritičare.

Pomoć su mu pritom pružali Joško Klisović, Ivan Račan, Sara Medved i Davorka Moslavac Forjan. Gotovac je vrlo brzo postao politička prošlost.

Mišićev princip političkog opstanka može se sažeti kao: “mijenjam dres, ali ne i klub.” Lojalnost, ne sposobnost, temelj je uspjeha unutar SDP-a.

 Stranačka simbioza: OPG Mišić–Subotić

Uspon Mateja Mišića teško je razumjeti bez odnosa s obitelji Subotić. Srđan Subotić, vječni “srednjak”, tiho i disciplinirano drži ruke za vodstvo, a političku pasivnost naplaćuje konkretnim pozicijama. Njegova supruga Mateja Pavičić Subotić pozicionirala se kao bliska suradnica i suputnica Hajdaša Dončića – u zemlji i inozemstvu. Zauzvrat, Subotić dobiva visoko mjesto na listi za Gradsku skupštinu.

Sličnu putanju prati i Mišićeva supruga, Kristina Prhal Mišić – od ureda Freda Matića do stranačkih tijela SDP-a. Taj OPG-model političkog djelovanja – “ti meni, ja tebi” – funkcionira besprijekorno. Kad jedan član bude unaprijeđen, ostali prate. Ne zbog izbornih rezultata, već zbog lojalnosti i sposobnosti “odrađivanja posla”. 

Kadrovski automat: Zaposli šogora, nagradi lojalnog

Najveći izvor frustracije unutar stranke jest brutalno kadroviranje. Mišićev šogor ubrzo nakon unutarstranačkih izbora biva zaposlen u Nastavnom zavodu “Andrija Štampar”. Kristina Prhal Mišić vodila je izbornu komisiju u ogranku u kojem su zabilježene nepravilnosti – uključujući prijavu policiji zbog lažiranja potpisa. U prvom je krugu radila za Dragovana, u drugom za Kolarića.

Subotićeva supruga također je bila zaposlena na Iblerovom trgu čim je Subotić 2019. osigurao kvorum Bernardiću prilikom izbacivanja Grbina, Hajdaša, Zmajlovića i Babića. 

Hajdaš Dončić – režiser ili taoc vlastite mreže?

Otvoreno je pitanje kontrolira li Hajdaš Dončić mrežu u Zagrebu – ili je postao njezin talac. Mišić mu jest koristan: poznaje teren, bio je forumaš, 2021. je bio protukandidat Viktoru Gotovcu, a zna kako se ruši predsjednik gradske organizacije.

No, povijest SDP-a prepuna je epizoda u kojima kadrovi poput Mišića okrenu leđa šefu čim vjetar promijeni smjer. Mišić, primjerice, nije podržavao Hajdaša Dončića nakon prvog kruga izbora, kada se stranka suočavala s izbornim debaklom.

Mišića je u pregovore s Možemo! uveo upravo Hajdaš Dončić, na prijedlog Mateje Pavičić Subotić. Lista je sastavljena tako da saborski zastupnici zauzmu prva mjesta – a potom prepuste mandate. Time se omogućava kontrola, jer zamjenski vijećnici ovise o milosti stranačkog vrha.

Moguća je i Mišićeva dodatna konsolidacija moći uz pomoć Igora Dragovana, kao budućeg povjerenika ili predsjednika SDP-a Zagreb. Hajdašu je cilj imati Klub koji će disciplinirano podržavati Tomaševića – kako bi to kapitalizirao kroz upravljačke pozicije u gradskim tvrtkama.

Mišić je, uz Hajdaševu potporu, potpuno marginalizirao izabranog predsjednika SDP-a Zagreb Branka Kolarića – postavivši ga tek na drugo mjesto liste za Mjesni odbor Šestine, iako je Kolarić pomogao Hajdašu u unutarstranačkoj borbi za predsjednika stranke.

Koalicija s "Možemo!" – pragmatizam ili politička predaja?

Mišićeva fleksibilnost i spremnost na kompromis vidljiva je i u pregovorima s Možemo!, gdje se SDP odrekao pozicija zamjenika gradonačelnika i određenih direktorskih funkcija. U tom kontekstu, Mišić je idealan: operativac bez jasnih stavova, ali s besprijekornim osjećajem za lojalnost prema nadređenima.

Uklanjanje Teše Goldstein s liste, iako je prethodno bio predstavljen kao kandidat za Skupštinu, dodatno potvrđuje da se SDP uživio kao junior-partner. Goldstein je uklonjen na zahtjev Možemo!, bez otpora Hajdaša Dončića, iako je upravo on predložio njezino uključivanje u stranački Savjet za antifašizam. 

Temeljna dijagnoza: Piramida lojalnosti

Slučaj Mišić–Subotić otkriva uzorak zbog kojeg SDP kontinuirano gubi vjerodostojnost među biračima. Stranka se ne otvara, ne reformira i ne obnavlja. Umjesto toga – reproducira mreže osobne lojalnosti, obiteljskih veza i kadrovskog patronata.

Ogranci, funkcije i resursi cirkuliraju unutar elitističkih frakcija, dok se obični članovi pretvaraju u pasivne promatrače.

Zaključak: Mišić kao simptom, ne iznimka

Matej Mišić nije anomalija. On je simptom. Stranački aparatčik, uhljeb, kadar formiran po mjeri stranačke poslušnosti. Politički blizanac Joška Klisovića, samo mlađi i ambiciozniji.

Zagrebački SDP danas nije prostor političkog nadmetanja ideja ni borbe za javno dobro. To je sustav u kojem se promjene svode na rotaciju istih lica. Dok Možemo! gubi mandate, SDP ih dobiva – ali s ljudima poput Mišića, čija je karijera izgrađena na klijentelizmu, intrigi i pragmatičnoj lojalnosti.

Zato i ne čudi što – osim nekolicine novih zastupnika i vijećnika – nitko u SDP-u nije iskreno slavio Tomaševićeve izborne rezultate u Zagrebu. Jer svi znaju – posao počinje, a karte su već podijeljene.