Kao i svake godine, Centar za svjetsko rangiranje sveučilišta (CWUR) objavio je svoju Global 2000 listu za 2025. godinu. On rangira svjetska sveučilišta na temelju sedam različitih čimbenika. Iako nažalost nijedno hrvatsko  sveučilište već neko vrijeme nije dospjelo na vrh, Sveučilište u Zagrebu najbliže je ulasku u gornju četvrtinu liste, tj. među 500 najboljih. https://cwur.org/2025.php

Nažalost tako je to godinama s našim sveučilištima i 516. mjesto Zagreba otkriva kako na ljetvici najboljih sveučilišta iz godine u godinu stojimo sve lošije. Obrazovni sistem svake zemlje je njen najveći stup i oslonac, a 928. mjesto Splita, kao i katastrofalno 1629. onog Riječkog sveučilišta, zvono je za uzbunu. Tim prije jer Hrvatska je dugo vremena od osamostaljenja bila i najbolja kad je riječ o rankingu fakulteta s područja bivše Jugoslavije. To već jedno dulje vrijeme nije, a na čelu ex jugoslavneskih sveučilišta izmjenjuju se Beograd i Ljubljana. Iako baš i nisu neke velike razlike u koeficijentima 387. Beograda (75,7) te 928. Splita (71,1), više manje posljednjih je godina ranking takav kakav je. Činjenica je da su svučilišta s Balkana i iz ovog dijela Europe u silaznoj liniji, da su superiorna ona američka, da ih koliko toliko prate britanska, da nadiru Azijati, prije svega Kina...

Tu zajedno s nama tavore i Mađari, čije je najbolje plasirano sveučilište ono Eötvös Loránd na 508. mjestu, a slijedi Sveučilište u Szegedu – 590. mjesto! Sveučilište u Beču je 199, Talijani među 300 najboljih imaju 9 sveučilišta, a najbolje je ono iz Rima na 125 mjestu.

Centar za svjetsko rangiranje sveučilišta (CWUR), organizacija koja rangira svjetska sveučilišta, objavio je svoju listu 2000 najboljih sveučilišta diljem svijeta za 2025. godinu, gdje među prvih 100 nema previše iznenađenja, a možda i nije preveliko iznenađenje reći da se nijedno hrvatsko sveučilište nije približilo tome. Ali mi nismo uspjeli ni ući među prvih 500, što također nije toliko iznenađujuće, jer se Zagrebačko sveučilište - koje godinama opsjeda granicu od 500 mjesta, ali trenutno je ne može prijeći.

Kako bi izradio najveću akademsku rang-listu globalnih sveučilišta, CWUR je analizirao 74 milijuna podataka o uspješnosti kako bi rangirao svjetska sveučilišta na temelju četiri faktora:

1. kvaliteta nastave (25 posto),

2. zapošljivost (25 posto),

3. kvaliteta nastavnog osoblja (10 posto)

4. istraživanje (40 posto).

Zatim im se dodjeljuje ocjena između 0 i 100, koja se zatim koristi za izradu popisa. Ove godine rangirano je 21.462 sveučilišta, a najuspješnija su se našla na popisu Global 2000 – koji uključuje institucije iz 94 zemlje.

NOVI PAD U 2025. Zamalo smo uspjeli sa Zagrebom

No, ne bismo gubili previše vremena, pogledajmo koja su se hrvatska sveučilišta plasirala među 2000 najboljih. Vidljivo je kako smo u ovoj godini zabilježili novi pad koji sada poprima alarmante predznake. Zagreb je tako izgubio 8. mjesta, a zadržao je isti koeficijent 74,3! Punih 30 mjesta na ljestvici najboljih izgubio je Split. Rijeka je popela za 15. mjesta, a Osijek je OUT!

Zanimljivo, nema tu Osijeka, čuvenog sveučilišta na kojem su diplomirali i doktorirali brojni naši kvazi intelektualci. Jednako tako navodimo i plasmane iz protekle godine:

SVEUČILIŠTA IZ HR MEĐU 2000           2025.              2024.

Sveučilište u Zagrebu                      516                508. mjesto
Sveučilište u Splitu                           928                898
Sveučilište u Rijeci                            1629              1644

Sveučilište u Osijeku                         -                    1993

Odlučujući čimbenici - po čemu se to mjeri

Iako smo gore spomenuli da se svjetska sveučilišta rangiraju na temelju četiri faktora, nismo ih zapravo objasnili, a posljednja točka, istraživanje, sastoji se od četiri podtočke, pa je popis aspekata na kojima se temelji konačni rezultat proširen na ukupno sedam. Pogledajmo ih jedan po jedan, uz neka objašnjenja:

1. Obrazovanje: na temelju akademskog uspjeha bivših studenata sveučilišta, u odnosu na veličinu sveučilišta (25 posto)
2. Zapošljivost: na temelju profesionalnog uspjeha bivših studenata sveučilišta, u odnosu na veličinu sveučilišta (25 posto)
3. Kvaliteta fakulteta: mjeri se brojem članova fakulteta koji su dobili najviša akademska priznanja (10 posto)
4. Istraživanje: i) Istraživačka uspješnost: mjereno ukupnim brojem istraživačkih članaka (10 posto)
5. Istraživanje: ii) Visokokvalitetne publikacije: mjereno brojem istraživačkih članaka objavljenih u prestižnim časopisima (10 posto)
6. Istraživanje: iii) Utjecaj: mjeri se brojem istraživačkih članaka objavljenih u časopisima s visokim utjecajem (10 posto)
7. Istraživanje: iv) Citiranje: mjereno brojem visoko citiranih istraživačkih članaka (10 posto)

Centar za svjetske rang-liste sveučilišta (CWUR) vodeća je savjetodavna organizacija koja pruža savjete o politikama, strateške uvide i konzultantske usluge vladama i sveučilištima kako bi poboljšala obrazovne i istraživačke rezultate. CWUR izrađuje autoritativne globalne rang-liste sveučilišta, poznate po svojoj objektivnosti, transparentnosti i dosljednosti, kojima vjeruju studenti, akademici, sveučilišni administratori i vlade diljem svijeta.

Prvi nasljednik

Nije bilo puno promjena na prvom mjestu, ali ne možemo poreći da Harvard predvodi ljestvicu od pokretanja liste 2012. godine, a nema ni puno varijacija na dvije donje stepenice postolja: Stanford i MIT (Massachusetts Institute of Technology) izmijenili su srebrne i brončane medalje, ali posljednjih godina MIT je bio nezaustavljiv.

Top 10 SVEUČILIŠTA I GDJE SU BALKANSKA:

Prvih šest pozicija ostalo je nepromijenjeno u odnosu na 2024...,

...ali došlo je do promjene na sedmom mjestu, jer je Sveučilište Pennsylvania zamijenilo Columbiju. Yale je ostao na devetom mjestu, ali došlo je i do promjene među prvih 10, gdje se Sveučilište Chicago popelo, a Sveučilište Kalifornija ispalo je iz prvih 10. 

To znači da sastav deset najboljih sveučilišta po nacionalnosti godinama ostaje nepromijenjen, s osam američkih i samo dva britanska sveučilišta na listi. Kad bismo proširili listu i pogledali prvih dvadeset, to ne bi bilo veliko iznenađenje, jer se na najnoviju listu 20 najboljih plasiralo samo još jedno britansko sveučilište (University College London), jedno japansko sveučilište (University of Tokyo) i jedno francusko sveučilište (PSL University), a preostalih sedam institucija također predstavljaju ona iz Sjedinjenih Američkih Država.

Rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić-Samaržija u samohvali poziva se na treće istraživanje, ono “QS World University Rankings” i to vješto manipulirajući činjenicama. Čelnica Riječkog sveučilišta javno se pohvalila kako su po prvi put uvršteni na jednu od najpriznatijih svjetskih ljestvica, između kojih je 4,5 do 5,5 najboljih sveučilišta svijeta. “QS World University Rankings” ocjenjuje 1000 najboljih sveučilišta i gle sad čuda, Snježana Prijić-Samaržija točno navodi kako su plasirani i rangirani u grupi od 801. do 1000. mjesta, zajedno sa zagrebačkim sveučilištem. Kakve li samo manipulacije podacima i kakvih li samo lažnih prezentiranja istine i statističkih brojaka.

Koji su razlozi katastrofalnog stanja na hrvatskim sveučilištima? Činjenica je da je Hrvatska na samo dnu! Koji su razlozi hvalisanju i to ne samo riječke rektorice, već i najvećeg broja onih koji su odgovorni za stanje na našim sveučilištima? Što je trulo u državi? Pardon - Sveučilištu zagrebačkom, riječkom, osječkom pa i splitskom?

U čemu je 'kvaka broj 21'?

Sveučilište u Zagrebu zapravo i nije sveučilište u zapadno europskom smislu. Lijepo je to naznačio i dr. Josef Lange državni tajnik Ministarstva znanosti i kulture savezne države Donje Saksonije na Konferenciji o obrazovanju održanoj 12. svibnja 2015. u Zagrebu. Spomenuo je da pravna osobnost fakulteta je u suprotnosti s modernim funkcioniranjem sveučilišta kao takvog. Zagrebačko sveučilište je skup 'samoupravnih feuda', a ne sveučilište kao cjelina.

Kad bi 'sveučilište' bilo sveučilište onda, na primjer, dvojbi oko državne mature ne bi bilo. Fakulteti se s jedne strane ne žele miješati u politiku i rad državne uprave, zapravo u rad Ministarstva, u smislu priprema i zajedničkog organiziranja državne mature, ali im je neobično važno da to Ministarstvo na njihove žiro račune uplaćuje točno utvrđene svotice. Također su naučeni od ranije da im klasifikacijski ispiti nad budućim brucošima pružaju određenu društvenu moć i važnost. Pri tom se pozivaju, gle čuda, na autonomiju sveučilišta, sveučilišta koje zapravo u svojoj suštini i ne postoji. Ali zato postoji samo realna autonomija fakulteta! Kad im se stavi ta činjenica kao prigovor najčešći je odgovor da je to naša tradicija visokog obrazovanja. A zapravo to je tradicija samoupravnih OOUR-ova! A što su posljedice?

Da su zbog takvog stanja posljedice puno dublje no što je samo pitanje državne mature i dvojbe oko nje, jasno je kad se spozna surova stvarnost, a ta je da ono nije po kvaliteti ni u prvih 500 svjetskih sveučilišta! Interdisciplinarno studiranje je gotovo onemogućeno - nula bodova. Podizanje kvalitete nastave i znanstvenog rada također! Malo ambiciozniji studenti željni interdisciplinarnosti čak i unutar jednog fakulteta doživljavaju se kao elementarna nepogoda. Nedovoljan je broj kvalitetnih profesora i asistenata. Naša sveučilišta su HNL, a ne reprezentacija koja može igrati utakmice na svjetskim prvenstvima. Nemojmo se tješiti s ponekim pojedincem poput 'Luke Modrića'. Takav bi svoj vrhunac kao prirodni talent postigao i bez našeg sustava naobrazbe.

U ČEMU JE PROBLEM

 Sve je u kriterijima, i SAMO U KRITERIJIMA,  koji su davno srušeni. Sada već davne 1993. godine svjetlo dana je ugledao Zakon o visokoj naobrazbi kojim se željelo postupno organizirati sveučilište po uzoru na europska i po strukturi i po kriterijima za napredovanja u znanstvenim i nastavnim zvanjima. Otpor je bio velik jer su mnogi mogli izgubiti nezasluženo stečene privilegije. 'Turci se dosjetiše' i u izmjenama spomenutog Zakona godine 1996. u članku 51. veznik 'i' vrlo perfidno zamijeniše s veznikom 'ili'.

Citiram:

1993. godina

a. Izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može iznimno pristupiti:

osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti, objavila najmanje jedan znanstveni rad u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom i najmanje godinu dana sudjelovala u istraživačkom radu visokog učilišta ili znanstvenoistraživačkog instituta;

a 1996. godine

b. Izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može pristupiti osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti i objavila najmanje jedan znanstveni rad u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom ili najmanje godinu dana sudjelovala u istraživačkom radu visokog učilišta ili znanstvenoistraživačkog instituta.

 Bio je to kraj težnji za međunarodnim kriterijima u znanosti pa tako i u visokoj naobrazbi, a stjecanje doktorata omogućeno je i bez ijednog objavljenog rada s međunarodnom recenzijom, dok su kriteriji srozani na razinu pravilnika na pojedinim fakultetima. Moramo li se tome čuditi kada za rektora Sveučilišta biramo osobu koja je bila samo prosječni student FER-a, a na Filozofskom fakultetu postavlja se za dekana profesor pedagogije koji nema niti jednog znanstvenog rada CC ranga. Zato nije čudno da nam u Lijepoj našoj niču sveučilišta kao gljive poslije kiše, a burza rada drži vrata širom otvorena!

 KAKO BI TREBALO BITI

U uređenim društvima točno se zna što su to društveno humanističke struke i čemu služe, koliko u društvu trebaju biti poželjno zastupljene, kao što se i znade što je to fundamentalna znanost, a što tehnologija. Kod nas vlada kaos u tom smislu, a u kaosu se lovi u mutnom i zato imamo 'društvenjački ideologizirano' društvo. To ne bi bilo toliko strašno kad se na pogrešan nesrazmjeran način ne bi dijelio i 'financijski znanstveni kolač'.

Na temelju izrečenog može se jedino zaključiti da smo u našoj akademskoj zajednici glede znanosti i tehnologije promašili 'ceo fudbal', jer željeli bi neki igrati u madridskom 'Realu', a ne mogu ni u HNL-u, npr. u NK 'Vinogradaru'.

     Nadalje, omjer društvenih istraživanja prema prirodoslovno matematičkim kod nas je 70:30, dok je u normalnim zemljama upravo obrnuto.

     No, niti naše prirodoslovlje nije bajno. Od projekata o taloženju vapnenca u cijevima ili o sazrijevanju komposta dalek je put do visoke znanosti.

     Prigodom jedne posjete Institutu 'Ruđer Bošković' Prof. Dr. Harald Fritzsch, LMU, München, znakovito je izjavio:

''Ne treba sve mjeriti što se može izmjeriti, niti treba sve računati što se može izračunati. Projekti trebaju imati dublji smisao i cilj.''

      Ali, jedno veliko ALI. Naši pravilnici o znanstvenom napredovanju uzimaju u obzir samo broj radova kandidata ignorirajući sadržaj i broj koautora. I djetetu je jasno o kakvoj je prijevari riječ.

     O tom problemu se već godinama sve zna, budući da su na tu temu elaborirali  prof. S. Marčelja, ravnatelj IRB-a (2001.-2004.)   i  dr.sc. B.Klaić .

(  S. Marčelja, "Ruđer", Vol.3 broj 6 lipanj 2002.  "O promjenama na Institutu",

     B. Klaić, "Ruđer" br.10, listopad 2001.  "Scientometrics-kako brojati citate".)

      No godinama se pravilnik ne mijenja.

      Neki naglasci iz navedenih referenci.

          Prof. S.Marčelja:

''Publikacije s bilo kojim brojem autora broje se kao i one s jednim ili dva autora, pa se tako zaobilazi pravilo relativno dobrih numeričkih kriterija na osnovi broja radova publiciranih u časopisima koje registrira Current Contents.''

        Dr.sc. B.Klaić:''

Raspon znanstvene produktivnosti između pojedinih područja je gotovo pet puta. Zadnji značajni pokazatelj o kome treba voditi brigu je parcijalno autorstvo, odnosno da se svakom koautoru pripiše 1/n rada (n je ukupni broj koautora koji su objavili članak). Općenito je poznato da u različitim znanstvenim područjima različit broj koautora objavljuje članke. Tako su npr. najčešći radovi matematičara jedno- ili dvo-autorski, dok većinu radova iz eksperimentalne fizike čestica, posebno na velikim akceleratorima objavljuje stotinjak i više autora.

Sljedeći pokazatelj o kojemu moramo voditi brigu je starost rada/radova. Promotrimo rad star 25 go¬dina koji ima 25 citata. U cijeloj SCI bazi, koja sadrži više od 30 milijuna citiranih radova svega 4,1% njih dosiže tu citiranost.

Visokoproduktivan znanstvenik s pretpostavimo 100 objavljenih znanstvenih djela, osvrćući se na svoje prethodne rezultate lako može sakupiti petstotinjak samocitata. Nepotrebno je dokazivati da neovisni citati i samocitati nemaju baš istu vrijednost.

 Dodatnu komplikaciju u analizi citiranja stvaraju tzv. negativni citati (najčešće neovisni) koji pobijaju ranije objavljene rezultate. Kako ih tretirati, odnosno koji im dati značaj? Posao nam olakšava činjenica da su negativni citati mnogo češći u društvenim znanostima od prirodnih. Prirodnjaci se najčešće, ako ikako mogu, na netočne podatke ne osvrću, za razliku od"društvenjaka" koji se na njih "lijepe".

 GOTOVO PUNA TRI DESETLJEĆA NIŠTA SE NE MIJENJA

Upravo je žalosno da većini 'znanstvenika' odgovara spomenuti pravilnik, pa ne čudi da čak i na IRB-u Znanstveno vijeće fizike izglasa zapisnik sjednice s rečenicom: ''Mi ne radimo po međunarodnim kriterijima, mi imamo svoje vlastite kriterije.''

A sve zapravo počinje od nikakvih kriterija u osnovnoj školi pa do 'žnj' razine zadataka na državnoj maturi!

Za ilustraciju primjer iz područja fizike koje dobro poznajem.

Poznati fizičar kritizirao je aktualnu ministricu znanosti Blaženku Divjak i  državnog tajnika Tomu Antičića, jer donose zakone koji pogoduju znanstvenicima koji nisu u stanju sami, niti u grupi do deset ljudi, napisati znanstveni članak.

‘’ Sporni zakon koji se planira donijeti pogoduje uskom krugu znanstvenika koji eksploatiraju CERN da bi se našli supotpisani na znanstvenim člancima koje potpisuje nekoliko stotina ljudi. To znači da je njihov znanstveni doprinos zanemariv u usporedbi sa znanstvenicima koji samostalno i mukotrpno pišu ozbiljne  radove.  Naši “izvrsni” cernovci najčešće supotpisuju s nekoliko  stotina koautora znanstvene radove od desetak stranica, što znači da njihov “izniman doprinos” dotičnom radu iznosi čak nekoliko slova. Novi zakon ministrice Blaženke Divjak  i Tome Antičića  pogoduje upravo takvim znanstvenicima.’’

 “U pravilima za financiranje javnih instituta koja donose u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, namjerava se vezati financiranje hladnog pogona instituta i broja radova koji se na institutima objavljuju. U tim pravilima jednako će vrijediti moj članak na kojem sam jedini autor, i članak bilo kojeg izvrsnog znanstvenika s CERNA na kojem je koautor s više od 5000 autora. Iz uvida u baze podataka o znanstvenim radovima, može se lako zaključiti da je jedan takav s Instituta Ruđer Bošković prošle godine objavio 145 (!) članaka – jedan znanstveni rad skoro svaki drugi dan! Objavio, a ne usnio!

Zar je za čuditi se što su po međunarodnim kriterijima hrvatska sveučilišta na začelju?! U našoj akademskoj zajednici glede znanosti i tehnologije promašili smo 'ceo fudbal', jer željeli bi neki igrati u madridskom 'Realu', a ne mogu ni u HNL-u, a ni u NK 'Vinogradaru'.