Matej Meštrović - Izmislio sam novi glazbeni pravac - "Matejizam"

Jedan od najsvestranijih hrvatskih glazbenika, koji obožava nemoguće izazove, u posljednje vrijeme postiže sve više međunarodnih priznanja i nagrada te tvrdi kako se gotovo sve može ostvariti kada se projekt bazira na profesionalnosti i perfekciji

"Čim se probudim u glavi čujem glazbu, a navečer od te iste glazbe ne mogu zaspati.” Dragutin Škreblin
11. 1. 2018

Napisala: Ana Kapri

Foto: Dragutin Škreblin, Jadran Babić, Saša Četković

Njegov recentni projekt “4 godišnja doba za 3 klavira”, koji je ostvario s Matijom Dedićem i Hakanom Ali Tokerom, donio mu je već u prvim  mjesecima  po izlasku albuma najveći uspjeh dosad i vrhunska priznanja, kako u Hrvatskoj, s potpuno rasprodanim nacionalnim kazalištima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Varaždinu, tako i u inozemstvu. No, kaže – ništa se ne događa prekonoć i svaki projekt donosi novo iskustvo i novu “školu”.

Zadnjih nekoliko godina posvetio je Antoniju Vivaldiju, a sve se pokrenulo kada je potpisao ugovor s američkom izdavačkom kućom PARMA Recordings. Nosač zvuka “4 godišnja doba za 3 klavira” izašao je na svjetsko tržište u kolovozu u distribuciji NAXOSA. Odmah se pojavio na top ljestvicama iTunesa u Americi i Australiji. Spotify ga je uvrstio u službenu play listu najboljih klasičnih izdanja, emitira se na radio postajama diljem Amerike, Južne Afrike u Kini… Trojica pijanista dobili su za svoj projekt i dvije nagrade Global Music Awards za najbolji trio i najbolji album. Publika je to prepoznala i u Hrvatskoj pa su pijanisti ispunili četiri nacionalna kazališta do posljednjega mjesta. Matej na sve to ponosno kaže:  “Najviše me veseli što sam na koncertima uz mladu publiku vidio puno ljudi u srednjoj dobi i penzionera. Sve govori da sam očito pokrenuo publiku od 7 do 77 godina.” 

Na konstataciju kako bi spojiti tri klavira rijetko kome palo na pamet Matej uz smijeh odgovara:

“Ha, ha, pogotovo u Hrvatskoj gdje jedino Dubrovačke ljetne igre posjeduju tri klavira. Naime, itekako treba razmišljati o logistici prije nego što krenete u projekt, pogotovo ovako zahtjevan. U nas je gotovo nemoguće pronaći dvoranu s dva, a kamoli tri klavira. No, ponekad nam život donosi znakove koji nam isprva nisu sasvim jasni, ali ako ih u pravo vrijeme prepoznamo iz njih će se izroditi čudesne stvari. S Matijom Dedićem poznajem se iz djetinjstva i oduvijek smo željeli ostvariti zajednički projekt. Hakana Ali Tokera poznajem nekoliko godina no i tu je od početka poznanstva postojala želja za suradnjom. U jednome trenutku shvatio sam da je sve to ‘znak’ koji naprosto trebam realizirati u zajednički projekt.”

Ovu zahtjevnu turneju Matej je organizirao sam. No, kako kaže, znajući u što se upušta okružio se dragim i profesionalnim ljudima te predvidio i ispisao kompletnu križaljku čitave turneje. Započela je koncertom u Zagrebu.

“Rano ujutro iz ‘Euro-Unita’ u Čakovcu dovezli su tri koncertna klavira u HNK Zagreb. Nakon postave klavira, tonske probe i postave svjetla štimer Zlatko Pavlinić imao je tri sata za naštimavanje klavira. Nakon koncerta u nedjelju navečer tri klavira ukrcana su u kombi, jedan je vraćen u Čakovec, a dva su dovezena u Rijeku u 2 ujutro. Dan kasnije, klaviri su bili na pozornici HNK Rijeka, a Matija, Hakan, Matthew, Zlatko i ja stigli smo oko 12 sati i imali tonsku probu za koncert koji je održan iste večeri... Tu su i razglas, mikrofoni, programi, plakati, banneri... I sve smo to vrhunski odradili, bez nervoze. Tih pet dana na turneji smijali smo se od jutra do mraka, kao da smo na maturalcu!”

Projekt su prepoznali i podržali Yamaha, HEP i  Renault. Kada je Matej shvatio da na turneju trebaju ići četvorica pijanista i ugađač klavira, a njihov automobil u najmanju ruku “nije u najboljem stanju”, kontaktirao je Renault Hrvatska i zamolio sponzorstvo. No dosjetio se i kako bi se na pozornicu HNK Zagreb mogli dovesti u električnim vozilima Twizy.

“Kada već komuniciramo ‘Godišnja doba’, prirodu, okoliš, globalno zagađenje... zašto se ne bismo pojavili na pozornici u elektroautima. Kolikoznam, dosad se trojica pijanista nisu vozila po pozornici. U projekt je tada kao generalni sponzor ušao i HEP jer aute smo punili na njegovim punionicama.”

Iz svega lako je zaključiti kako Matej nema menadžera. Teško je i zamisliti koliko posla treba odraditi od zamisli do realizacije projekta.

“Imao sam menadžera samo u jednoj prilici, on mi je nakon rasprodanoga koncerta tvrdio da sam ja njemu dužan lovu” (smijeh).

Smatra da menadžer često nema potrebnu kreativnost kako bi osmislio glazbeni projekt koji je u jednu ruku klasičan no istovremeno i odskače iz svih okvira.

“Projekt nije samo koncert ili snimanje CD-a. Iza toga treba stajati u svakom i najmanjem detalju da bude zaokružena priča, tek tada to možemo zvati projektom. Moja publika zna kako moji koncerti nisu samo svirka, nego da na njima uvijek mogu očekivati i ‘dodatna iznanađenja’. A projekt  ‘4 godišnja doba za 3 klavira’ bio je i organizacijski i financijski jedan od najvećih izazova za mene, budući da sam sve troškove organizacije, pripreme plakata, marketinga, prijevoza i ugađanja instrumenata, da ne nabrajam dalje, snosio ja i to od 50 posto prihoda od prodanih ulaznica.”

Igra s Vivaldijem

Vivaldijeva “4 godišnja doba” imaju toliko mnogo različitih transkripcija i obrada da je pomalo neobično što se Matej odlučio “dirnuti” upravo u to djelo.  Je li to učinio kako bi glazbu približio širem krugu slušatelja ili se upustio u izazov upravo zbog toga što su to već učinili mnogi drugi pa je izazov bio time veći?

“Budući da volim klasičnu glazbu približiti širokome krugu slušatelja koji ne trebaju nužno imati glazbenu naobrazbu, Vivaldi se učinio kao odličan izbor, ali i veliki izazov. Upravo zbog tvojega pitanja - ‘dirnuti’ (smijeh)! U procesu rada preslušao sam nebrojeno mnogo originalnih izvedbi Vivaldija, pa sam ih u jednome trenutku znao napamet, no nisam poslušao nijednu jedinu obradu ili transkripciju. Tako sam, uz mnoštvo pročitanih tekstova o Vivaldiju. Polako ‘ulazio’ u materiju ‘Godišnjih doba’. Svirajući na klaviru originalnu partituru uzimao sam dio po dio i počeo stvarati svoju obradu. Istovremeno sam shvatio da si mogu dopustiti i autorske ‘intervencije’ ako radim obradu a ne transkripciju. Tako sam neke dijelove partiture potpuno izbacivao, neke dijelove na temelju originalnih motiva skladao, igrao se maksimalno ritmom i harmonijama, ali strukturu čitavoga djela sam poštovao. Tek kada sam napisao kompletnu obradu za tri klavira, zamolio sam stručne službe da provjere postoji li u svjetskim bazama prijavljena još neka obrada Vivaldija za tri klavira i saznao da takva obrada ne postoji. To me je dodatno razveselilo, jer teško je u današnje doba u nečemu ‘biti prvi’.”

Glazba s Fejsa

Nedavno je Matejev album “My Face Music Book” na utjecajnom portalu solističke pijanističke glazbe Solopiano.com iz Nebraske proglašen najboljim albumom klasične glazbe. I taj projekt ima zanimljivu priču. Naime,

prije nekoliko godina Matej je na Facebook profilu dijelio svoju glazbu. Nakon godinu dana podijelio je više od tri sata glazbe da bi na temelju komentara i “lajkova” odabrao deset skladbi koje su se  slušateljima na mreži najviše svidjele. Album je “zakačio” na stranicu SoloPiano.com te nakon nekoga vremena primio vijest kako je proglašen albumom godine na tome portalu.

“Tada sam se javio vlasniku stranice Matthewu Mayeru i dodatno mu zahvalio na dodijeljenoj nagradi te mu spomenuo svoj novi projekt. Vrlo brzo u toj prepisci predložio sam mu da bude poseban gost na turneji ‘4 godišnja doba u 4 HNK’. Zahvaljujući društvenim mrežama, Facebooku i albumu ‘My Face Music Book’ Matthew Mayer je došao u Hrvatsku i, kako bi on sam rekao, bio je ‘appetizer’ i četvrti pijanist na sva četiri koncerta. To je rezultiralo velikim prijateljstvom i silno pozitivnom energijom te već sada mogu ekskluzivno najaviti za čitatelje STARTA da spremamo zajednički klavirski album za sljedeću godinu!”

Na albumu “My Face Music Book” kao bonus track nalazi se Matejeva improvizacija snimljena na magnetofonskoj vrpci 1975. godine, kada je imao šest godina. Vrlo rano postao je svjestan da će upravo glazba biti njegov poziv.

”Moja mama svirala je Mozartov d-mol koncert uz orkestar u Velikoj dvorani 'Lisinski' 1969. godine, a ja sam ga slušao iz njezina trbuha. Siguran sam, već tada je moj put glazbenika bio potpuno određen.”

Kao dijete obožavao je solfeggio, harmoniju i polifoniju, a uz klavir završio je i nižu glazbenu školu violine. Međutim, u pubertetu je shvatio kako ne želi biti samo reproduktivni umjetnik.

“Uvijek sam, kada je trebalo svirati domaćeg autora, svirao vlastite skladbe. Na kraju krajeva, na Danima hrvatske glazbe izveo sam svoju ‘Toccatu’ kada sam imao 16 godina. Nikada nisam studirao kompoziciju, ali budući da se glazbom na neki način bavim od četvrte godine života, potpuno sam joj se posvetio i malo po malo svakodnevno radio na sebi, čitao partiture, učio instrumentaciju te danas živim od kompozicije i od sviranja vlastitih djela.“

Suradnje s filmašima

Kada ne bi bio glazbenik, kaže Matej, vjerojatno bi se bavio režijom. Okušao se i u toj branši te osvojio priznanja poput Nagrade gradonačelnika Karlovih Vary i Nagrade Oktavijan na Danima hrvatskog filma.

Pisao je glazbu za film i televiziju, a rado pamti suradnju s putopiscem i redateljem Stipom Božićem s kojim je surađivao na nekoliko serijala:

“Napisao sam glazbu za 80-ak njegovih polusatnih dokumentaraca. Također, u izdanju Aquarius Recordsa objavio sam dva nosača zvuka s glazbom iz dokumentarnih filmova Stipe Božića - ‘Pustinje svijeta’ i ‘Svete planine’. Tu je i CD ‘Zvuci Velebita’, na kojemu sam tretirao Stipine snimljene izvorne zvukove Velebita kao ‘instrumente’ koji se isprepliću s klavirom i tvore jednu divnu zajedničku priču...” 

Obiteljska podrška

Matej dolazi iz “djelomično glazbeničke” obitelj i mama Sretna Meštrović, profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, i mlađa sestra Franka su pijanistice pa Matej otkriva kako postoje neki planovi za obiteljski trio te dodaje:

“Najviše sam o glazbi naučio od mame”.

Uvijek ističe da ne bi bio tu gdje jeste da nema supruge Lukrecije koja mu je najbliskiji životni partner. “Osim što u svojim rukama drži kućanstvo i svakodnevni život omogućivši mi slobodu da stvaram, sve poslovne odluke donosim s njom jer potpuno vjerujem njenoj prosudbi.”
Kad se rodio njihov danas 13-godišnji sin Marko preselili su se iz velikoga grada i žive u idiličnome seoskom okruženju. No, na pitanje privlači li ga neka druga svjetska destinacija u koju bi se s obitelji otputio, odgovara:

“Da, jako me privlači Amerika! I ako se ukaže prilika, odosmo mi…”

Nakon svih ovih uspjeha koji prelaze granice Hrvatske za očekivati je da se Mateju Meštroviću otvore i neka vrata svjetskoga uspjeha. Možda su se već i počela otvarati...

“Vrata uglavnom uvijek otvaramo sami, osim u liftu (smijeh). Da, otvorio sam nekoliko vrata, no javit ću vam se tek kada prođem kroz njih. Zasad mogu reći da su ta vrata dosta velika i masivna, ali ja sam ih lako otvorio. Nisam ništa ‘podmazao’, samo sam svirao i vrata su se u ritmu glazbe sama od sebe počela otvarati. Samo sam ih dodirnuo i to puno nježnije nego kada ‘dodirujem’ tipke na klaviru...

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.