"Kumica" s Trešnjevačkog placa daruje onima koji nemaju. Srca je junačkog i poziva i druge da to čine. Nek' nam je Bog svima napomoć, preživimo koronu i pomozimo

Ana Marinka Brkić prognana je iz Škabrnje s 22 godine bez ičega. Sve što je imala imala je na sebi te dvije vrećice najdražih joj uspomena. Stoga ne čudi što je baš ona danas odaslala plemenitu poruku:  - Dobro jutro kupci. Vrijeme je da budemo razboriti, humani. Koliko ljudi nema novca, bolesni su i u kreditima. Ne mogu si priuštiti ni najosnovnije, a kamoli kupiti zalihe hrane. Pozivam da u svemu budemo razboriti i humani. Budimo jedni drugima tu. Ako bilo što mogu pomoć, izaći u susret, bit' od neke pomoći. Želim biti tu za vas. Pokažimo ljubav i razumijevanje.

"Kumica" s Trešnjevačkog placa daruje onima koji nemaju. Srca je junačkog i poziva i druge da to čine. Nek' nam je Bog svima napomoć, preživimo koronu i pomozimo Bojan Haron Markičević/Start
13. 3. 2020

- Dobro jutro kupci. Vrijeme je da budemo solidarni. Koliko ljudi već danas nema novca, bolesni i u kreditima su. Ne mogu si priuštiti ni hranu, kupiti zalihe... Pozivam sve Vas koji imate, koji možete, koji posjedujete srce da u svemu budemo razboriti, humani, da smo ljudi. Budimo jedni drugima tu. Ako bilo što mogu pomoć, izaći u susret, bit od neke pomoći. Želim biti tu za vas. Vrijeme je da budemo jedni za druge tu. Pokažimo ljubav, razumijevanje..., napisala je na društvenim mrežama  Ana-Marinka Brkić, prodavačica povrća s Trešnjevačkog placa te dodala:
- Nek' nam je Bog svima napomoć. Rođena Škabrnjanka dijeli povrće potrebitima, ne čeka da joj netko naredi da valja pomoći ugroženima. Štoviše, ona poziva da pokažemo solidarnost, ljudskost i plemenitost.

Tko je Ana-Marinka Brkić?

Neki je zovu Ana, a neki Marinka, jedni kupuju isključivo njene proizvode, drugi će reći da je kod nje skupo i da se uvijek čeka u redu, treći opet sumnjičavo gledaju u uvijek drugačije uređen štand i pitaju se je li sve to doista organsko, no svi će priznati da je Ana Brkić zaštitni znak Trešnjevačke tržnice i da je na njenom štandu uvijek veselo. Otišla je iz Škabrnje s 22 godine bez ičega. Ono što je imala na sebi bilo je sve što je imala. Najljepše godine uništio joj je rat i nikada to nije zaboravila, a ovo što se danas dešava s korona virusom podsjetilo ju je na njene najteže ratne dana, da vrijeme kad je ostala bez svega i kad sasvim sigurno se ne bi dobro provela da nije bilo dobrih ljudi koji su joj pomogli. Škabrnja je simbol hrvatskog stradalništva, no jednako ako i gordi primjer novog života i uskrsnuća. Za Anu - Marinku Brkić dileme nema, ovo je ponovo taj trenutak kad do najvećeg izražaja dolaze ljudske vrline, kad nema dileme i kad jedni drugima moramo biti na pomoći. Ona to od danas i čini. Na Trešnjavačkom placu daruje najfinije i svježe povrće onima kojima je najteže. Odaslala je i poruku na društvenim mrežama, a poručila i cijeloj zajednici da bude humana, da vodi brigu o siromašnim, bolesnim, nemoćnim... Još kao dijete radila je na zemlji i sjeća se: - Kada je trebalo plijeviti vinograd, dizalo se ujutro u pola 4, vlak za školu je bio u 7, pola 8 i uvijek su mi se djeca rugala: Vidi Brkićke koje boje ima ko zastava. Jer u polju pocrniš onako kakva ti je majica, pa kad bih se skinula na tjelesnom bilo je zadirkivanja". Put koji ju je doveo u Zagreb započeo je 1966. godine u Škabrnji, rođena je, kako sama kaže, na kućnome ognjištu i dodaje: - "Rođena sam kao najmlađe dijete, a kad se u to vrijeme u Dalmaciji rodilo žensko nije to baš bilo nešto bitno, pa nitko nije puno unaprijed razmišljao o mome imenu. Kako su tada kod nas u kući živjeli Jure – direktor škole i njegova supruga Ana – oni su dobili zadatak da s mojim djedom odu do matičara i prijave me. Jure je htio da se zovem Marinka, a Ana mi je htjela nadjenuti svoje ime  i nakon omanje prepirke prevagnulo je "dalmatinskije" Ana, no doma su me i dalje svi zvali Marinka i tako je ostalo do danas. Pokazalo se to u nekoliko situacija i ne baš sretnom opcijom, pa se Ana prisjeća dolaska obitelji u Zagreb za vrijeme rata. Svi su stanovali zajedno, pa tako i mali nećaci koji bi se, kada nikoga nije bilo u blizini, javljali na telefon. I kada god bi netko tražio Anu oni bi govorili 'Nema ovdje nikakve Ane'. "Izgubila sam tako tri posla", prisjeća se Ana "od kojih je jedan bio kod predsjednika Stipe Mesića- naime, trebala sam biti njegova tajnica kada se iz Predsjedništva Jugoslavije vratio u Zagreb. Kako tada nije bilo mobitela zvali su me na kućni telefon. Tko zna gdje bih danas bila da su zatražili Marinku a ne Anu, ali ne žalim ni najmanje da je ispalo ovako."

Dužim putem od Škabrnje do Zagreba

Mnogo prije nesretnih ratnih vremena i godina izbjeglištva Anini su roditelji dolazili prodavati svoje poljoprivredne proizvode u Zagreb. Imali su svoje štandove na Dolcu, Kvatriću i Britancu, a Ana se sa sjetom prisjeća tih vremena: 

"Dolazili su samo vikendom i jako puno su prodavali. Ja bih im se pridružila za vrijeme školskih praznika i sjećam se da mi je bio doživljaj ići u Zagreb, prodavati lubenice, dinje...Kao djevojčica uvijek sam sanjala kako bih voljela ovdje živjeti.“

Bilo je to i logično budući da su roditelji godinama imali podstanarski stan u kojemu su vikendima boravili u Zagrebu. No, kada je čitava obitelj nakon pada Škabrnje stigla u Zagreb, vlasnik stana nije im dozvolio da se usele. No Ana radije sa zahvalnošću govori o gospodinu kojega su poznavali sa tržnice i koji ima je tada dao na uporabu cijeli kat svoje kuće. Kaže kako ne može zaboraviti niti posljednje dane provedene u podrumu njihove kuće u Škabrnji:

"Bila su to tri dana agonije u podrumu, nas tridesetšestoro sa jedanaestoro djece. Nitko nije znao za nas a bili smo bez hrane i vode, jedno dijete je bilo ranjeno i trećega dana rekla sam 'Ljudi moramo van!' I danas mislim da je bilo čudo i božja providnost da nas nitko nije vidio."

 

Članak je također dostupan u tiskanom izdanju magazina Start, koji je u prodaji od 09.12.2019.

PRETPLATITE SE!

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.