Jakov Fak otvorio dušu: "Ma što ću ja na faksu, nisam htio biti hotelijer i sad sam na olimpijskom podiju i u Mrkoplju"

On je dragulj koji su hrvatski nesposobnjakovići isporučili susjedima, a najsretniji je u Gorskom kotaru. U ekskluzivnoj priči dvostruki osvajač olimpijskih medalja za Hrvatsku i Sloveniju te svjetski prvak u biatlonu, iznosi intimnu i malo poznatu priču o "putu vuka samotnjaka do zvijezda". Samozatajni sportaš odgojen je i živi u vjeri u Boga, ne priča puno, no zato je uspješan

Jakov Fak otvorio dušu: "Ma što ću ja na faksu, nisam htio biti hotelijer i sad sam na olimpijskom podiju i u Mrkoplju" Bor Dobrin
29. 3. 2018

Napisali: Tadej Golub i Igor Stažić

Razgovarao: Tadej Golob

Snimio: Bor Dobrin

Djetinjstvo i mladost proveo je u Mrkoplju, za namjernika idiličnome mjestašcu u Gorskom kotaru, 800 i nekoliko metara nad morem. To prelijepo mjesto u zadnjih je nekoliko godina izgubilo i policijsku postaju, iako je baš tu aktivirana imigracijska ruta koja iz Turske vodi preko Grčke, Albanije, Crne Gore, BiH, Hrvatske, pa dalje u Sloveniju. U istu državu u koju je, ne baš svojom voljom, otišao prije manje od osam godina Jakov Fak. Sada je jedini Hrvat koji je u Pjongčangu osvojio olimpijsku medalju. Ali pod slovenskom zastavom. Drugo mu je to odličje u karijeri, prvoga se, brončane medalje, dokopao 2010. pod hrvatskim stijegom u Vancouveru. Uzorni momak nije u domovini imao perspektivu. Prvi put nakon šesnaest godina hrvatska se zastava nije vijorila na postolju za uručivanja dodjeljivanja olimpijskih medalja.
Simbol nemoći talentiranih
Hrvatska, a posebice njen olimpijski odbor i nadasve Hrvatski biatlonski savez, rezervirani su spram uspjeha tridesetogodišnjaka kojega su propustili kroz prste. I pitanje je zapravo koliko je na zadnje četiri olimpijade Hrvatska osvojila medalja. Da nije bilo obitelji Kostelić i šest Janičinih te četiri Ivičine medalje i dakako one Jakovove iz Kanade, teško bi se moglo kazati kako su one plod osmišljenog i sustavnoga pristupa države sportu i posebice zimskim sportovima. Tata Gips je bio jak i na svojim je plećima iznio najveći teret briljantnih karijera Ivice i Janice, no Jakov «nije imao tatu», u navedenome smislu te riječi. Bez toga je bilo naprosto nemoguće uspjeti i jedino što je bilo preostalo Goraninu je «pečalba»!
No u Mrkoplju je Jakov i nadalje obožavan, svaki njegov uspjeh proslavlja se burno i bučno. Tako i u većini Hrvatske gdje ljudi znaju cijeniti uspjehe uzornog i uspješnoga sportaša koji je zapravo prošao sličan put kao i velika većina mladih i neshvaćenih hrvatskih građana, koji u sve većemu broju napuštaju za njih besperspektivnu zemlju. Jakov Fak je simbol nemoći onih koji su sposobni, talentirani, koji znaju, mogu i vrijede i kojima ne preostaje ništa drugo, žele li uspjeti i pristojno živjeti, nego – otići. U Mrkoplju još uvijek postoji skijalište s dvije staze, ona dulja duga je oko kilometar i pol, približno kao staza u slovenskome Podkorenu. Postoji i biatlonski centar, barem nas tako upućuje tabla na kraju ulice u kojoj je i kuća obitelji Fak, ali nismo išli u taj centar, već smo skrenuli na makadamsku cestu uz spomenik 26-orici smrznutih partizana, do šume i jezerca – šljunčare koja je Jakovu svojevrsno svetište. Barem ljeti, jer zimi su tu biatlonske staze.
(NE)džentlmenski sporazum
Jakov je Hrvat koji se od rane dobi bavi biatlonom. Kao tinejdžer je pobjeđivao sve Slovence. Tada je to bilo dovoljno tek za poziciju oko pedesetoga mjesta na svjetskim rang-listama, ali dovoljno Urošu Velepecu, pripadniku Slovenske vojske i treneru slovenske biatlonske reprezentacije, da mu ponudi usluge. Prišao je tada mladome Hrvatu i ponudio mu treniranje sa slovenskom reprezentacijom, ako. Jakov je pristao, pa «postigao dogovor» s Hrvatskom biatlonskom reprezentacijom da će Hrvatska brinuti o njemu do završetka OI u Vancouveru 2010., a Jakov će potom postati – Slovenac. Jel’ može to tako, Hrvati? Može, rekli su i pritom mislili tko zna što, valjda da od njega ionako neće biti ništa posebno.
Jakov je u godini dana od toga džentlmenskog dogovora najprije osvojio brončanu medalju na Svjetskome prvenstvu u Južnoj Koreji, a godinu poslije medalju istog sjaja na OI u Kanadi. Hrvati su zaboravili na dogovor misleći kako će ga odgovoriti od nauma o prihvaćanju slovenskoga državljanstva, ali Jakov nije.
I tako od 2010. brani boje Slovenije i Dežela mu je zahvalna za jednu olimpijsku medalju, za dva zlata sa svjetskih prvenstava u Kontiolahtiju i Ruhpoldingu, za broncu iz Novoga Mesta te srebro u štafeti 2012. Vrhunski uspjeh postigao je i 2015. – bio je treći biatlonac u ukupnome poretku Svjetskoga kupa. I nije tu stao. Uvijek je želio više. Danas njegov uspjeh slavi cijela Slovenija, jer u prvih deset dana Olimpijade u Pjongčangu nije se imala kome radovati osim rođenome Riječaninu. I dok se odgovorni u tome hrvatskom zimskom sportu posipaju pepelom, Jakov Fak jedan je od simbola posljedica truleži u hrvatskome društvu. Zanimljive su reakcije na Fakov uspjeh mnogih na društvenim mrežama, a sljedeća je kirurški točno izrečena:
– Kada kvalitetan čovjek napusti firmu zamole ga za “exit interview” kako bi identificirali i uklonili razloge zbog kojih odlazi. Kada već gube čovjeka da bar ne izgube firmu! Hrvatska suze roni za desecima tisuća mladih koji i dalje odlaze, političari jeftinim apelima podcjenjuju njihovu i našu inteligenciju, ali nije naručena ni provedena nijedna znanstvena studija o najvećem (izvedenom!) problemu za budućnost zemlje. Evo, Jakov Fak je dao “exit interview”. Komentari “dobrih ljudi” dodatno pokazuju zašto je ispravno odlučio.
U suradnji sa slovenskim Playboyem objavljujemo veliki iskreni i emotivni intervju najboljega hrvatsko-slovenskog biatlonaca svih vremena. On otkriva tajne odrastanja, dizanja i padova, neshvaćenosti i nemoći da u svojoj okolini nešto promijeni, da nametne prave vrijednosti skorojevićima i aparatčicima. Još dojmljivije priča o ljepotama Hrvatske, Gorskog kotara, medvjedima, flori i fauni, o predanome treneru i Deželi u kojoj je ostvario sve za što je predano radio od malih nogu. 

Na Facebooku ste objavili snimke medvjeđe obitelji kako prelazi cestu. Jesu li nastale u vašemu kraju?
Da, u neposrednoj blizini susjednoga seoceta u sklopu naše općine, dva kilometra od nas.


Je li to bilo za treninga?
Ne, navečer obično odemo autom u prirodu i fotografiramo. Inače sam za treninga nekoliko puta znao susresti medvjeda, ali nikada tako blizu. Bili smo u autu, pa smo bili malo hrabriji.


A mene su učili da je bolje izbjegavati medvjedicu s mladunčadi?
Najčešće sam jedini koji mora paziti na to. U nas ima dosta medvjeda i znam da su ondje, zato moram za treninga dobro paziti da ih ne susretnem. Naši ljudi nisu toliko aktivni kao Slovenci, ne trče toliko u prirodi, jedan sam od rijetkih koji zalaze u šume. Šumari se autom odvezu od točke A do točke B, odrade svoj posao i vrate se. Ja, pak, tim područjem trčim i vozim bicikl.


Jeste li čuli da je medvjed napao čovjeka?
Samo jednom i to kada je tatinoga prijatelja ujutro napala iznenađena medvjedica. To je jedini slučaj, a ni tada se nije dogodilo ništa strašno.
Još nisam čuo da je netko sreo risa. Vi ste imali bliski susret s risom?
Da, kad sam bio mali susreo sam risa. U nas je nekada radilo puno ljudi iz Bosne, koji su konjima vukli drva iz šume, to mi zovemo samarice. Šumsko gospodarstvo je za te ljude sagradilo nastambe koje su sada zapuštene. Kao radoznala djeca lutali bismo tuda i jednom sam otvorio vrata takve nastambe. Ris je skočio preko naših glava i svi smo popadali. Bio je to baš adrenalinski susret (smijeh). Ispod vrata je bila rupa za prozračivanje prostorije u koju se ris zavukao. U razgovoru s lokalnim lovcima saznao sam da u našim krajevima doista obitava par risova koji su bili označeni, ali su ih ljudi rijetko viđali.


Kakvi su ti ljetni treninzi?
Ujutro obično imam duži trening. Ako koristim bicikl onda sam na njemu četiri-pet sati, a inače od dva-tri sata. Kad sam u Ljubljani, odvezem se u Polhogradske Dolomite. Kad sam u Mrkoplju vozim svoje stalne ture, prema Rijeci i natrag. Odvozio sam već i turu na Vršič i Mangart, ali, me je Nada (Kozjek, nutricionistkinja) naučila da moram jesti odmah nakon napora, pa ture počinjem i završavam kod kuće. Prosječno traju tri sata. Ako je riječ o trčanju, onda oko dva i pol do tri sata, dakle to je svojevrsni kros. To su niskoaerobni treninzi bez jakog intenziteta. Tu i tamo učinim poneki sprint da se razbude mišići, jer bi u suprotnom ostali spori i pospani. Sad sam obavio taj sklop, pa uzeo dopust da se tijelo odmori i regenerira kako bih ostvario superkompenzaciju i mogao prijeći na viši stupanj priprema. Treninzi će se skratiti, ali će biti intenzivniji. Uza sve, dakako, redovito vježbam s utezima. Ponajprije za temeljnu snagu, potom za aktivaciju i za maksimalnu snagu. Ovisno o treneru.


Biciklizam je jako opterećen dopinškim aferama, a biatlon baš i ne?
Ne u toj mjeri, ali bilo je i u biatlonu slučajeva.
Najpoznatiji je slučaj Johanna Mühlegga kojega su zbog dopinga poslali kući s olimpijade u Salt Lake Cityju 2002. godine.
Mislim da se u biatlonu vrti puno manje novca nego u biciklizmu i da je stoga i manje dopinga. Osim toga, gotovo svi slučajevi dopinga u biatlonu dolaze iz takozvanog istočnog bloka.


Testiraju li biatlonce često kao bicikliste?
Da. Prva tridesetorica u Svjetskome kupu stalno su pod povećalom. Mogu te testirati kada god požele i moraš im pisati gdje si, gdje ćeš biti, da bi mogli doći testirati te kad i gdje žele.


Navodno ste Biatlonskom savezu Slovenije rekli da želite organizirati ekipu po uzoru na tim Tine Maze? Kako ste to zamislili?
Želio sam imati trenere koji bi se bavili samo sa mnom. Znam kako je trenerski posao jako naporan i teško je skoncentrirati se na pojedinca, na sve detalje, uz ostalih deset natjecatelja. Imao sam loša iskustva s time u Hrvatskoj, pa nisam htio ponoviti greške.


I jeste li sada zadovoljni?
Za trenera streljaštva su mi odobrili oko 15 posto godišnje plaće. Pokušao sam dogovoriti da u ekipu uključimo i fizioterapeuta, ali su rekli da već šest-sedam godina imamo masera u ekipi (što nije isto) i da je vrlo dobar i simpatičan momak te da ga ne kane zamijeniti. To mi ne ide u glavu. Ako on to ne zna i ako se zbog toga moraš na terapije voziti s Pokljuke u Ljubljanu, ne mogu to razumjeti. Gledao sam dokumentarac o Froomu. Živio je u Africi s mamom i brdskim se biciklom vozio po blatu, krivotvorio pristupnicu za utrku na kronometar na svjetskome prvenstvu do 23 godine, krenuo sa starta i nije znao kuda mora voziti i nakon deset metara se zaletio u suca. Nakon toga je došao u ekipu Sky, u kojoj je najprije bio pomoćnik Bradleyju Wigginsu, ali kad se dokazao odmah su mu ponudili bolje uvjete za rad.


Kako su organizirane druge biatlonske reprezentacije?
Slično kao u nas, no ako ih želimo pobijediti onda, barem tako mislim – moramo raditi bolje od njih, ne jednako. Ja želim više. Pa postao sam svjetskim prvakom i u ovakvome sustavu, ali zašto ne bih bio deseterostruki svjetski prvak? Zbog svega toga sam i došao u Sloveniju.


Surađujete i s Nadom Kozjek, stručnjakinjom za zdravu prehranu?
Da, tako je. Uglavnom zagovara uravnoteženu prehranu, po zdravom razumu i ne daje puno na čudotvorne dodatke hrani? Ništa ti se ne može dogoditi ako na doping ni ne pomišljaš. U ovome čaju (pritom pokazuje šalicu ispred sebe), nema ničega (smijeh). S Nadom surađujem od svoga dolaska u Sloveniju i jako mi se sviđa njezin način rada. Ne moram razmišljati što i kako, ona mi daje jednostavne smjernice.


Znači li to da vam ona sastavlja jelovnik?
Ne, to ne. Ona mi ne sastavlja jelovnik, što mi omogućava da cijelu zimu " živim" na tjesteninama koje su najbolje gorivo. Ona svojim mjerenjima tjelesnoga sastava utvrđuje jesam li dehidrirao, odmoran ili umoran, trebam li regeneraciju, moram li jesti više ili manje, više piti … Sve to pomoću četiri elektrode koje mjere sastav tijela.
Uroš Velepec, koji vas je zapravo i doveo u slovensku reprezentaciju, oprostio se prije dvije godine od nje. Nakon nekoliko godina ste…., je li to prava riječ, posvađani?
Nije bilo nikakve svađe. Razišli smo se zbog različitih pristupa i gledanja na stvari. Osjetio sam nepovjerenje u nekim stvarima, recimo u pogledu natjecanja, biranja startnih skupina na utrkama. Ja sam htio sam odlučivati o više stvari, ali to puno puta nije bilo tako. Rekao bih da sam se zapravo zasitio takvoga načina rada.


Odrastali ste u Mrkoplju, je li on prvi u Hrvatskoj imao skijašku skakaonicu?
To je istina, ali ta skakaonica više ne postoji. Nikada nisam skakao na njoj.
Sprva ste se bavili alpskim skijanjem. Koliko intenzivno?
Najviše selo u Hrvatskoj, Begovo Razdolje (1078 m/nv), uspjelo je postaviti vučnicu dugu 200 metara i ondje smo skijali. Niže, u selu, bila je još jedna vučnica , ali nije radila. Roditelji su skijali pa smo skijali i mi djeca. To nije bilo organizirano. Većina se bavila alpskim skijanjem, ali nije bilo natjecanja. Tada sam išao u vrtić. Kako smo bili živahni i razigrani, jednom smo, a bilo je već kasno, skakali po snijegu i ja sam slomio nogu. Po ozdravljenju sam se počeo baviti skijaškim trčanjem.


Bio je to teški spiralni prijelom?
Pao sam i skija se zabila u snijeg, a vez se nije otkvačio, pa se zaokrenula noga. Nakon toga sam se, po uzoru na dvije godine starijega brata, počeo baviti skijaškim trčanjem.


Jeste li odmah bili tako uspješni?
Mislim da nisam posebno odskakao u svojoj generaciji, ali sam bio dobar.
U jednom intervjuu ste rekli: ‘’Mislim kako je vrlo važno što prije naučiti pobjeđivati".
Imo sam sreću. Već kao dijete bio sam rijetko poražen, mislim da na utrkama u Hrvatskoj nikada nisam bio slabiji od drugoga mjesta. To je istina, ali nije da sam bio tako dobar da bih pobjeđivao starije, to ne.


Nakon jedne pobjede ste, napola u šali, rekli: “Izgleda da ipak imam dara za taj biatlon’’. Jeste li razmišljali o tome što je zapravo darovitost?
Pa i nisam, ali upravo čitam knjigu ‘’Sportski gen’’, koju sam dobio na dar, pa razmišljam o tome.


Je li stariji brat bio isto tako darovit kao vi?
Za neke stvari bio je više darovitiji od mene, ali nije imao takvu psihu kao ja. Kad si mlađi nastojiš pobijediti starijega brata, a on je uvijek bio ispred mene kada smo se igrali lovice, uvijek je bježao. Mislim da je tu riječ o čistoj psihološkoj situaciji, nije bio ustrajan, pa se prestao baviti sportom.
Biatlon povezuje dva različita elementa, skijaško trčanje i streljaštvo. Jeste li u dobi od 13 godina, kad su Vam predstavili biatlon, često bili na strelištu?
Dotad sam možda ispucao desetak diabola iz zračne puške. Ne sjećam se kako mi je išlo na početku, ali se nisam proslavio. Pitali smo jednom nekoga gospodina smijemo li pucati na njegovoj oranici, jer staze za trčanje nije bilo. I tako smo tamo išli pucati. Trener nam je na cestu nabacao vojničke deke kako bismo legli na njih i pucali. Micali smo se da prođu auti. Neki bi vozači pričekali da završimo pucanje. Imali smo stare mete koje smo našli, potpuno drukčije od modernih na preklop. Još uvijek su ondje, iako sad imamo i ove moderne. E, da, tada je vladala takva sportska romantika.


Streljački dio biatlona treba obaviti za 160 do 180 otkucaja srca u minuti i ispucati 5 metaka u 22 sekunde. Je li to točno?
To ovisi o vremenskim prilikama na strelištu. Puše li vjetar, treba pričekati koju sekundu, a to ovisi i o pripremlje nosti sportaša. Ponekad je puška, kada naciljaš, dosta mirna, a nekada pleše.


Kako se može umiriti pušku za preko 170 udaraca srca u minuti?
To je stvar rutine. Uz bezbroj ponavljanja, postavljanja u položaj, kontroliranjem samog sebe, jednostavno treningom. Trening te može naučiti mnogočemu. Iako se cijev za tako velikoga broja krugova rijetko sasvim smiri. Ponekad se ipak smiri. Ali u većini slučajeva je riječ o tome da hvataš trenutak u kojem se poklope meta i ciljnik i kada je potrebna vrlo brza reakcija oka i prsta. Okidač treba pritisnuti snagom pola kilograma.


To je premalo?
Vrlo malo. Ako tih pola kilograma oslobodiš odjednom nije dobro, to je previše i promašit ćeš. Treba prije toga izvršiti pritisak oko 70 do 80 postotaka sveukupnoga pritiska na okidač. Preostalih dvadeset posto smiješ i trznuti, ali ne sve odjednom. Uvijek loviš metu. U ležećem stavu je puška stabilnija, krugovi koje postigne cijev su manji. A ako na pušku staviš laser koji crta putanju, vidjet ćeš kako ona stalno ‘’pleše’’, nikada ne miruje. Ponekad nastane problem i zbog toga što se čovjek previše muči i previše želi pogoditi sam centar.


Ne smije se previše razmišljati?
Ne, to mora biti automatizam. Kako su Vam u 13. godini ponudili biatlon? Je li postojao ili je tek došao u Mrkopalj? Ne, tada su se našle tri puške, a nas je bilo pet. Jedna je djevojka imala svoju, pa smo po dvojica imali jednu pušku.
Ambicije su rasle s godinama? Jeste li već tada krenuli s ciljem da postanete svjetski prvak? Išli smo na utrke u Sloveniju gledati Klemena Bauera, Petra Dokla i druge, koji su za mene bili klasni biatlonci.
Svaki sportaš prolazi kroz krize. Kažu da je najkritičniji prijelaz u seniorsku konkurenciju, jer tada valja odlučiti što i kako dalje. Po završetka srednje škole upisali ste Turistički management u Opatiji. Koliko ste izdržali?
Da i rekao sam sam sebi da se ne vidim u tome. Bilo mi je glupo. Nasreću, doma je otac uvijek više očekivao od starijega brata, pa i mama. Zato sam relativno dobro prošao kada sam objavio odluku da ne nastavim studij. Mogli su bilo što napraviti, ali da je brat odlučio prekinuti studij i baviti se samo sportom, mislim da to ne bi baš dobro prihvatili. Meni je otac tom prilikom samo rekao: ‘’U redu, a hoćeš li trenirati?’’ Odvratio sam: ‘’No, dobro, trenirat ću!’’ I sve je bilo u redu.
Kako ste zamišljali svoj život? U Hrvatskoj se od biatlona nije moglo živjeti?
Ne. Jednostavno, imao sam želju, nešto sam si zamislio, sanjario o tome i bacio se na to. Sjećam se prvoga predavanja na fakultetu, koje je održao dekan. Došao sam sav prestrašen, a on počne: ‘’Tko je glavni u kući … Mama je rastavljena …’’. Pitao sam se kakve to veze ima s turističkim menadžmentom, to je pranje mozga? Pohađao sam faks mjesec dana, ništa mi nije bilo jasno, sakupljao sam potpise i sve češće se pitao što ja tu zapravo radim. Kad sam se upoznavao s cimerima, svatko je rekao otkuda dolazi, jedan iz Pule, drugi iz Crikvenice… , a ja iz Mrkoplja. Pitali su gdje ti je to!? U srednju sam išao u Delnice, 18 kilometara daleko od Mrkoplja i ondje je sve bilo više domaće, a kada sam došao u Rijeku i Opatiju bio sam izgubljen. To nije bila sredina za mene. Tako sam odlučio prihvatiti se treninga i svu energiju usmjeriti u to, pa vidjeti hoću li uspjeti.


Kako je došlo do vaše suradnje sa slovenskom reprezentacijom, koja je navodno službeno počela u svibnju 2008.?
Da, a neslužbeno već tijekom zime 2007., kada je na jednoj utrci za Svjetski kup samo Klemen, od svih Slovenaca, bio bolji od mene. Mislim da sam bio oko 50. mjesta. Nakon utrke Uroš je došao i pitao bih li htio doći u Sloveniju? ‘’Naravno, bih’’, odgovorio sam. Ne znam kakve su dogovore poslije sklopila oba saveza, mislim da je dogovoreno da nastupam za Hrvatsku do 2010. , do završetka Olimpijskih igara u Vancouveru i da nakon toga mogu ići kamo želim. To mi je rekao predsjednik Biatlonskog saveza Hrvatske i obećao da ću dobiti ispisnicu. Bio je to džentlmenski dogovor za koji sam kasnije uvidio da baš i nije džentlmenski. Tijekom zime smo razgovarali, pa sam počeo ići na pripreme slovenske reprezentacije. Bilo je čudno, jer nisam znao nijednu slovensku riječ. Čak ni doći do Ljubljane. Kad smo išli na pripreme ujutro bih u šest sati sjeo u kombi, zaspao i probudio bih se tek na Pokljuki. Zanimljivo je to da sva mjesta oko Mrkoplja pripadaju kajkavskome govornom području, a stariji ljudi u Delnicama govore jezik koji je vrlo sličan slovenskome. Mi smo pak štokavci i sve mi je bilo jako čudno.


Dolazi li ovaj Vaš dar za jezike iz obitelji?
Ne, u obitelji nema ništa što bi ukazivalo na takvu vrstu darovitosti.
Vaš otac je godinama prije vašega prelaska u slovensku reprezentaciju uspostavio kontakt s nadležnima i ukazivao na vas?
Da i dobio je odgovor da takvih kao ja imaju za izvoz (smijeh). Bilo je to – morao bih njega pitati – otprilike dvije godine prije. Tada sam sam sebi rekao: - U redu, ostat ću ovdje.


Navodno je Ole Einar Björndalen vaš uzor?
Zato što, unatoč tomu što je postigao sve, ima volje za natjecanjima. Zato što je, i kada bi pobijedio, a pritom promaši dva hica, nezadovoljan time i takvom pobjedom. Sprva sam bio zadovoljan kada bih bio među 60 najboljih, poslije i kad sam bio među osvajačima bodova i tako sam rastao dok nisam došao do perfekcije. Kad radim vježbe za snagu nisam zadovoljan ako ih napravim deset, a mogu napraviti jedanaest! Zašto ne?
I kada, prema vlastitim kriterijima, učinite sve kako treba, je li to pobjeda?
Ne nužno, ali najčešće je tako. Na zadnjemu nastupu u sezoni, kad sam pogodio sve mete učinilo mi se da više ne trebam ulagati silne napore. Mučio sam se, ali u glavi je bilo sve drugačije.


Vidite li se za 14 godina kao natjecatelja?
Da. Kao što sam se nekada na faksu pitao što ja tu radim, tako se sada često pitam što bih ja bez ovoga. Jedino u biatlonu se osjećam ispunjenim.
Nakon pobjede u Hochfilzenu 2012. izjavili da se želite boriti za Veliki kristalni globus. Nakon trećega mjesta u ukupnome poretku Svjetskoga kupa vam i ne preostaje ništa drugo ako želite napredovati. Što treba da se to dogodi?
Strašno puno smo postigli u pogledu treninga. Razbili smo cjelinu na segmente, raščlanivši problem na pitanje snage, pitanje izdržljivosti i pitanje streljaštva. Sredili smo prehranu i, prema potrebi, uključili psihologa. To je mozaik i sada ćemo nastojati biti najbolji u svakome pojedinom djeliću. To bi bilo rješenje toga problema.
Björndalena je u ulozi serijskoga pobjednika Svjetskoga kupa – osvojio je četiri Velika globusa – naslijedio Martin Fourcade. Analizirali ste njegove nastupe?
On je bolji u streljačkome dijelu, pogađa 90, a ja 87,6 posto hitaca. U tome segmentu mu se moram približiti, čak i nije nužno da ga dostignem, jer sam u trkačkome dijelu u pojedinim dijelovima sezone bio brži od njega.


Rekli ste kako na ovoj razini sve poprilično ovisi o psihi, te da dosad niste radili sa sportskim psiholozima. Kako to?
Ne znam. Oni s kojima sam imao posla nekako mi nisu ‘’legli’’. Na posljednjemu susretu Team Petrola bio je dr. Zadel i osjetio sam da je možda on osoba s kojom bih mogao surađivati. Ali to sudim po njegovu predavanju koje je bilo općenito, a ne specifično sportsko predavanje.


Među biatloncima se ističete izvrsnom tehnikom skijaškoga trčanja, a nitko Vas nije učio tu disciplinu? Kako to?
Ne, nitko me nije učio. Tako je to bilo. U Hrvatskoj smo tek 2001. dobili ratrak u mojem selu. Dotad smo najprije ‘’štamfali’’ snijeg kako bismo mogli skijati. Najviše smo voljeli treninge, kada bi se na snijegu stvorila tvrda kora po kojoj smo mogli skijati bilo gdje. Takva površina je uvijek valovita, skije klize i treba se truditi da ih držiš u pravcu… Sada sam odao tajne (smijeh). Ne valja kada ti se sve servira (smijeh). Kako nismo imali uređene staze, više puta smo hodali po snijegu, a trener je znao reći: ‘’Ajmo sad oko one jele i natrag’’. Nisam baš brzo upao u sistem koji bi me postavio na neke tračnice, često je to bila igra. Rijetki su dobri juniori koji postanu i dobri seniori.


Jeste li morali puno raditi kod kuće?
E, baš u tome je bit. Ne, nisam morao raditi. Ni trenirati, ali sam mogao birati. Hoću li trenirati ili ću raditi poslove oko kuće. Ali nikad se stvari nisu postavljale kao: sad moraš na trening ili sad moraš to. Ne, ako hoćeš idi na trening, a ako ne, već ćemo nešto naći. Svoj prvi bicikl, s aluminijskim okvirom, koji je u Mrkoplju bio nešto dotada neviđeno, kupio sam novcem koji sam zaradio košnjom trave. U Mrkoplju najprije naučiš voziti traktor. Brat i ja bili smo preslabi da prodajemo drva, a doma smo ionako balirali sijeno i prodavali ga, pa smo oca zamolili da nam posudi traktor kako bismo balirali pa i prodali sijeno, te da nam nađe kupca. Novca nije bilo dovoljno, pa smo ga morali zaraditi na neki način.


Imate li potrebu ili obvezu pomagati mlađima? Traže li savjet?
Osjećam, ali baš i ne traže, dosta su sramežljivi i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Nekoliko puta pristupio sam im, ali i brzo prestao, učinilo mi se da ih smetam. Na njihovu mjestu pristupio bih i pitao što me zanima, bez obzira na sram. Ili bih barem gledao što i kako rade. No, možda to i oni rade.


Znate li prije natjecanja je li to vaš dan?
Ne, čak se može dogoditi da se na zagrijavanju osjećam loše, čini mi se kako ne mogu pomicati noge, ali kad startam ide mi sjajno. Čitao sam da se to događa mnogim sportašima. Kada kreneš i ide ti, osjećaš se bolje nakon utrke nego na zagrijavanju. Tako se može dogoditi da se na zagrijavanju osjećaš izvrsno, ali ti na utrci ne ide nikako.


Kako na vas gledaju natjecatelji iz jakih reprezentacija?
Kad sam se pojavio na biatlonskoj sceni bio sam egzotičan, posebno u dresu sa šahovnicom. Kasnije sam se počeo dokazivati, naročito nakon osvojene medalje na Svjetskome prvenstvu. Sreća nije dovoljna, samo sa srećom ne možeš osvojiti medalju. Za klinca kakav sam tada bio, bio je predivan osjećaj kad su mi u Koreji 2009. došli čestitati Björndalen i ostali.


Više ste puta rekli kako ste vjernik. U kojemu smislu?
Odgojen sam u vjeri u Boga i tako živim. To mi je pomoglo i u biatlonu. Prije suradnje sa slovenskom reprezentacijom bivao sam i mjesec dana sam na pripremama, ili ja i jedna djevojka, sedam-osam godina starija, i još jedan trener. Sam sa sobom. Treniraš sam, vratiš se, jedeš zajedno i ideš k sebi. Uglavnom si sam sa sobom i tada je dobro što je još netko tu. A vjeruješ li u ono što radiš i da ćeš uspjeti, lakše je ako se stalno dvoumiš i sumnjaš. Naučio sam biti sam, i znaš što mi je najljepše? Noću, kada pada snijeg, otići na stazu. Bez slušalica ili slično, pa slušati tišinu. Nema ništa ljepše. Nikakvo more, sunce, ma ni Playboy ni Start ne bih čitao (smijeh). Šetaš i sam si. Tako razmišljam o životu. Oženiš se i sve je lijepo i dobro, ali čovjek i dalje mora biti sam sebi dovoljan, na neki način. Na kraju ionako sve moraš sam. Na dugim treninzima ne trebam društvo. Moram biti usredotočen na trening i opet ne trebam društvo. Lijepo je, ipak, kad je još netko tu, zbog zabave. I mi odrasli trebamo igru i zabavu.
Nisam primijetio da se, poput nogometaša, prije nastupa prekrižite ili nakon pobjede šaljete nebu pogled zahvale?
Ne, to ne. To možeš učiniti u sebi, dovoljno je zatvoriti oči... •

Članak je također dostupan u tiskanom izdanju magazina Start, koji je u prodaji od 06.03.2018.

PRETPLATITE SE!

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.