Šampion karatea i rimski tjelohranitelj, sex simbol njujorškoga down-towna u hramu hrvatske umjetnosti s Lupinizmom

Kruna umjetničke karijere Stephana Lupina doživljela je vrhunac u Klovićevim dvorima  26. travnja, na otvorenju izložbe njegovih kapitalnih djela, skulptura, crteža i fotografija. A sve je započelo u Startu, vijestima i dnevnikom jednoga raskalašenog i uzbudljivoga života koji je odraz jednog nepresušnog umjetničkog talenta, lucidnosti i ogromne energije

Šampion karatea i rimski tjelohranitelj, sex simbol njujorškoga down-towna u hramu hrvatske umjetnosti s Lupinizmom dr. sci. Zdenko Balog
30. 4. 2018

Napisali: Branka Hlevnjak, Igor Stažić i dr. sc. Zdenko Balog 

Snimio: Dr. sc. Zdenko Balog 

Lupinova izložba u reprezentativnim Klovićevim dvorima zapravo je dnevnik jednoga raskalašenog i uzbudljivoga života, prije svega velikog umjetnika, a tek potom vjeran odraz nekadašnjega šampiona karatea i rimskoga tjelohranitelja, sex-simbola njujorškoga down-towna osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Njegovo univerzalno osjećanje svijeta u kojem erotika, ta najmoćnija životvorna i razorna sila, stalno izmiče kontroli svojih potencijalnih egzekutora, na izložbi koju je otvorio Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, opet je bila u središtu umjetnikove pozornosti. Njegov je to homage koji itekako ima smisla tek kad sve to ugledate i doživite u potpunosti. Stephan Lupino nikada nije bio samo umjetnički fotograf koji je objektivom nešto drukčije "skidao" žene. Svedoči to njegov ogroman opus koji uključuje i crteže, slike, skulpture, instalacije, umjetnički namještaje, svakodnevne uporabne stvari osmišljene na njegov poseban, artistički način... Ovaj svestrani umjetnik kojeg je put vodio od rodnog Varaždina i Zagreba pa sve do new Yorka i natrag, prošao je sve ono što talentiranima treba. Nije bilo baš lako biti "vunbacitelj" u prestižnim američkim klubovima, no baš ga je težak život i borba za dokazivanjem čeličila. Ta silna energija s kojom i danas raspolaže naprosto je eruptirala Lupinizmom, umjetničkim pravcem kojeg je sam autor osmislio i za kojeg drži da nije ništa drugo do ogladala njegova života. Sve to u punom je sjaju predstavljeno u Klovićevim dvorima, pred mnoštvom okupljenih uglednika i običnih građana koji cijene to što Lupino stvara. Lupino je na svjetskoj likovnoj sceni prisutan dugi niz godina. Nakon izložbi u kultnoj galeriji Fine art Kolhammer-Maringer u Beču te u Münchenu i New Yorku, prvi put se Stephan Lupino predstavio i u jednoj od naših najznačajnijih galerija - Klovićevim dvorima. Visoke i vitke ženske figure omiljena su Lupinova tema i sušta suprotnost njegovu fotografskom izričaju na koji nas je bio navikao. Skulptura Fire Angel za ovog umjetnika zauzima posebno mjesto u njegovu opusu. Dovoljno dugo i dovoljno napeto da je iz imena uspio stvoriti brend. I kada je fotografijom dosegao željeno, Lupino je svoj brend uložio u oblikovanje robusnih stolica. Ali ne bilo kakvih. Stolice su postale njegova opsesija i njima je izražavao svoj doživljaj svijeta. Izražavajući se simbolično, urezivao je u staro, još uvijek teško i snažno hrastovo drvo i u željezo kojim ga je okovao, „tajanstvene poruke". Vitke je plesačice pleo u začudne odnose stvarajući grafiterskim uličnim tehnikama i motorističkim (bajkerskim) zakovicama figure koje imaju šarm i dekorativnost art-decoa, izmiješan sa suvremenim street-artom koji na ništa ne obvezuje. Kako onda nazvati tu silinu doživljaja, osjećaja, tu angažiranost i stvaralačku potrebu da iz sebe istrese punoću emocija? Kako opisati prošireni i brendirani opus Lupina, nego njime samim. Kada mu se ime već nameće svojom divljinom (vuk), onda je LUPINIZAM za sve što radi Lupino najtočnija riječ. Lupinizam je Lupino razvio i u kiparstvu.

Lupino je ostao vjeran sebi i u Klovićevim dvorima kada je kao posljednju točku otvorenja ponovno priredio osebujan performans sa ženskim modelom. Koliko god da je to bilo atraktivno, okupljnima nije promakla ni prisutnost Zite Lepen, umjetnikove kćeri, inače studentice ekonomije u Rijeci, koja svojom pojavom kao da je dala pečat Lupinovoj posvećenosti ljepoti. U Klovićevim dvorima tako ćete u narednom razdoblju moći vidjeti Lupinove fotografije nastale od 80-ih godina do danas, slike i skulpture... Za sve njih Jasmina Bavoljak, kustosica Klovićevih dvora drži da su "izvanserijska imaginacija koja ne duguje ništa konvencionalnoj kulturi. Za kustose je lak i jednostavan zadatak baviti se provjerenim vrijednostima, ali je za njih pravi kreativni pothvat kada se suoče s nedovoljno prihvaćenim i osporavanim vrijednostima. Tako je i sa stvaralaštvom Stephana Lupina“, kazala je Bavoljak.

A sve je započelo je s nekim davnim člančićima i vijestima u brojevima 'Starta', koji su pomalo formirali urbanu legendu. Bile su to vijesti o međunarodnom uspjehu i neuobičajenoj karijeri, pa sve do 'preko bare', tada još anonimnog Varaždinca Ivana Lepena. On je na svoj put slave krenuo pod aliasom Stephan Lupino. U Domovini te su se vijesti čitale onako kako se već čitaju takvi tekstovi, s pola nevjerice i pola sumnje. Znamo da se takve vijesti uvijek malo ukrase.

Međutim, sve je postalo drugačije onoga dana kada je Stephan Lupino došao u Zagreb kako bi otvorio izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. To je bila izložba i fotosession. Dakle u muzeju u Zagrebu, u vrijeme ravnatelja Vladimira Malekovića, u Hermann Bolleovoj palači koja je bila rezervirana za etabliranu mainstream umjetnost, odjednom se tamo događa jedan spektakl koji je toga časa u ovim prostorima bio neviđen. Nastup Lupina, izložba fotografija i performans s modelima, sve je to te večeri, u prepunom Muzeju za umjetnost i obrt, konačno lik Lupina izvuklo iz svijeta urbane legende u stvarnost. To su u onovremenom Zagrebu, u post Titovoj Jugoslaviji, bila odškrinuta vrata u onaj svijet, kolokvijalno zvan 'slobodni Zapad', gdje se događaju 'prave stvar', nedostižan i dalek, a sada odjednom tu pred nama.

Lupino je agresivno raspršio auru umjetničke fotografije kao nečeg nedostižnog, okruženog skupom opremom, skupim studijima, rasvjetom od barem pet različitih reflektora, softboksa, dosvjetljivača... Dovoljna je jedna žarulja i fotoaparat srednje klase, te naravno djevojka, to je bila njegova sintagma. I baš na isti taj način je napravio spektakl s fotomodelima, fotografima koji su došli oko njega, blicali, istog trena on iz uloge fotografa prelazi u ulogu modela, pozira, njega slikaju. Te večeri, u muzeju u koji sam navikao dolaziti gledati prestižne izložbe etablirane umjetnosti prošlih epoha, ali i u muzeju koji je davno izložio 'Nove tendencije' (dok su još bile doista nove), kao mladi student, oduševljeni poklonik Vere Horvat Pintarić, gledajući i zdušno sudjelujući u događaju, odjednom sam shvatio, a uvjeren sam da nisam bio jedini koji je tako mislio, da ništa više nakon ovoga u Zagrebu neće biti jednako. Naime, Zagreb se tada dičio i smatrao središtem urbane kulture tadašnje države i sigurno je to i bio. Pa ipak, i za Zagreb je bio radikalno nov ovaj pristup, shvatili smo da treba znatno proširiti vidike, da se događaju drugačije stvari i da se na drugačiji način komunicira između publike, između umjetnika, medija, te da je vrijeme da otvorimo vrata razvoju u tom smjeru. Počele su se i kod nas događati drukčije stvari. Počele su se prepoznavati osobe poput Vlaste Delimar, Toma Gotovca i tako dalje. Pojavila se nova žurnalistička fotografija oko Poleta, a već nešto ranije Novi kvadrat uvodi strip među umjetničke forme. No, da se krivo ne shvati, nije se sve ovo dogodilo zbog toga što se dogodila Lupinova izložba, neke su stvari već bile u začetku, neke su se dogodile. Ali tog se dana u Muzeju za umjetnost i obrt dogodila jedna nulta točka koja dozvoljava da grubo odredimo događaje 'prije' i 'poslije'. Prešavši par godina ranije 'preko bare', Lupino je imao prilike taj razvoj doživjeti nešto prije. Na samome je početku uvidio da se ne može realizirati u ovoj sredini, da ne može čekati, nego da jednostavno mora potražiti sredinu koja ga razumije i koju on razumije, s kojom može komunicirati. Ako nam je na neki način pomogao da i mi krenemo, da i naša sredina krene drugačije, onda je to u svakom slučaju velika stvar. Jednu je stvar ovdje još bitno za naglasiti: Lupino je otišao 'preko bare', došao u Zagreb sa pregršti američkog glamura. Netko bi mogao krivo shvatiti da je on naprosto donio ono što je tamo našao, naprotiv! On je u Sjedinjene Američke Države otišao kako bi tamo, pred spremnom publikom, razvio svoju viziju ispred vremena, kako bi aktivno odgovorio i doprinio svjetskoj prijestolnici suvremene umjetnosti. Tek pošto je dobio potvrdu od izbirljive publike u 'Velikoj jabuci' da može sudjelovati i u ovakvoj jednoj sceni, Lupino se predstavlja u Zagrebu. U međuvremenu su se dogodili različiti žanrovi u njegovoj fotografiji, više to nisu fotomodeli i portreti u neutralnim studijskim uvjetima. To su sada različiti ciklusi, poput 'Anđela' veoma emotivnog ciklusa. Vidimo i njegove radove street fotografije. Kod nas su rado prenosili one njegove čuvene konje, koji nisu bili sami, nego redovito 'ukrašeni' nagim djevojkama. Međutim, Lupino se ne može zaustaviti samo u istraživanju jednog medija, on ih istražuje. Odjednom se počinje izražavati izravno u materijalu. To je surovi, grubi materijal. Ove skulpture nisu nastale nježnom obradom, oblikovanjem gline rukama, niti nježnim udarcima dlijeta po kamenu. To je nastalo piljenjem i švasanjem metala, procesima koji više liče na tešku industriju nego na umjetnički proces.

Na jednom procesu koji zahtjeva takve tehnologije zadržati onu ideju, tražiti svoju suptilnu likovnu viziju, to doista znači vladati materijalom, vladati tehnologijom. Na sličan način nastaju i njegove slike, on sam naziva ih 'crtežima'. Kad se ogledamo oko ove žanrovske raznolikosti i raznolikosti medija, onda tražimo nekakvu vodilju, jer to je ipak kompleksan autorski opus dosljednog autora koji se ne povodi nego traži svoj vlastiti izraz, to je istraživački proces.

Iz ovog se cijelog opusa nekako zadnjih godina rafinirao taj termin LUPINIZAM. Budući je većina njegovih izložba zadnje vrijeme tako naslovljena, shodno je i to prokomentirati. Lupinizam je sve ovo što se ne može podvesti niti pod koji drugi *izam. Ako na svakoj ladici piše neki *izam, zašto onda ne bismo i mi imali svoju ladicu za taj bujajući kreativni buket medija i akcija, svoj vlastiti *izam?

No neminovno je: Lupinu i njegovom istraživačkom duhu će i Lupinizam, čim smo ga tako nazvali, nakon nekog vremena postati tijesan. A što onda? Vrijedi vidjeti ovu posve drukčiju i neobičnu izložbu, a to možete napraviti sve do 03. lipnja 2018.

 

Koristimo kolačiće u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva na stranici. Ukoliko nastavite s pregledavanjem ove stranice pretpostavit ćemo da se slažete s tim.