Ana Marika Brkić, hit je na Trešnjevci. Neki je zovu Ana, a neki Marinka, jedni kupuju isključivo njene proizvode, drugi će reći da je kod nje skupo i da se uvijek čeka u redu, treći opet sumnjičavo gledaju u uvijek drugačije uređen štand i pitaju se je li sve to doista organsko, no svi će priznati da je Ana Brkić zaštitni znak Trešnjevačke tržnice i kod nje nema plastičnih vrećica. Ovo je priča o ženi koja kupce odlično hrani i uči ekologiji. Pokazuje da se i na placu vodi briga o zaštiti prirode.

Na njenom štandu ljudi se međusobno upoznavaju, razmjenjuju se recepti, daju kulinarski savjeti, no ponekad i oni liječnički. U jedno uobičajeno subotnje jutro srest ćete ovdje spisateljicu Julijanu Matanović, glumice Jelenu Miholjević, Barbaru Rocco, Ninu Violić ili Sunčanu Zeleniku, psihijatricu Anu Vaništu, glumca Nikšu Kušelja, doktoricu Vesnu Ramljak, doktore Jadranka Barišića i Tomislava Matejića i još mnoge, mnoge druge Trešnjevčane a i one koji potegnu iz drugih kvartova samo zbog Ane-Marinke čije se šparoge u travnju, artičoke u svibnju ili trešnje u lipnju naprosto ne propuštaju.

Put koji ju je doveo u Zagreb započeo je 1966. godine u Škabrnji, rođena je, kako sama kaže, na kućnome ognjištu i dodaje:
“Rođena sam kao najmlađe dijete, a kad se u to vrijeme u Dalmaciji rodilo žensko nije to baš bilo nešto bitno, pa nitko nije puno unaprijed razmišljao o mome imenu. Kako su tada kod nas u kući živjeli Jure – direktor škole i njegova supruga Ana – oni su dobili zadatak da s mojim djedom odu do matičara i prijave me. Jure je htio da se zovem Marinka, a Ana mi je htjela nadjenuti svoje ime i nakon omanje prepirke prevagnulo je “dalmatinskije” Ana, no doma su me i dalje svi zvali Marinka i tako je ostalo do danas."
Pokazalo se to u nekoliko situacija i ne baš sretnom opcijom, pa se Ana prisjeća dolaska obitelji u Zagreb za vrijeme rata. Svi su stanovali zajedno, pa tako i mali nećaci koji bi se, kada nikoga nije bilo u blizini, javljali na telefon. I kada god bi netko tražio Anu oni bi govorili ‘Nema ovdje nikakve Ane’.
“Izgubila sam tako tri posla”, prisjeća se Ana “od kojih je jedan bio kod predsjednika Stipe Mesića- naime, trebala sam biti njegova tajnica kada se iz Predsjedništva Jugoslavije vratio u Zagreb. Kako tada nije bilo mobitela zvali su me na kućni telefon. Tko zna gdje bih danas bila da su zatražili Marinku a ne Anu, ali ne žalim ni najmanje da je ispalo ovako.”

>Dužim putem od Škabrnje do Zagreba

Mnogo prije nesretnih ratnih vremena i godina izbjeglištva Anini su roditelji dolazili prodavati svoje poljoprivredne proizvode u Zagreb. Imali su svoje štandove na Dolcu, Kvatriću i Britancu, a Ana se sa sjetom prisjeća tih vremena:
“Dolazili su samo vikendom i jako puno su prodavali. Ja bih im se pridružila za vrijeme školskih praznika i sjećam se da mi je bio doživljaj ići u Zagreb, prodavati lubenice, dinje...Kao djevojčica uvijek sam sanjala kako bih voljela ovdje živjeti.“

“Još kao dijete radila sam na zemlji. Kada je trebalo plijeviti vinograd, dizalo se ujutro u pola 4, vlak za školu je bio u 7, pola 8 i uvijek su mi se djeca rugala: Vidi Brkićke koje boje ima ko zastava. Jer u polju pocrniš onako kakva ti je majica, pa kad bih se skinula na tjelesnom bilo je zadirkivanja”.

“Smatram da nam je život darovan samim time što smo ovdje te da moramo živjeti punim plućima svaki dan. Željela bih učiti ljude kako se veseliti, družiti, olakšati si i uljepšati život. Ljudi najviše obolijevaju jer odlaze u svoju samoću, svima bi nam bilo puno ljepše da više odlazimo u prirodu, družimo se, planinarimo...”

Više o hrabroj poslovnoj ženi u novom tiskanom izdanju revije Start - na svim kioscima!