Paul Bradbury, simpatični i ugodno popunjeni "naturaliziran" Hrvat iz maglovite Engleske pokušao se na na svoj, "prevrtljiv" način našaliti, ili možda i narugati hrvatskom zakonu koji propisuje razinu buke koja smije biti u hrvatskim ugostiteljskim objektima.

Pri tome je jasno naciljao Hvar, za koji kaže da je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se taj zakon, o 65 decibela mora poštivati. Poslao je poruku i Tonči Glavini, hrvatskom ministru turizma zapitavši se u kojoj mi to zemlji apsurda živimo:

- Broj decibela u prvom kafiću s katamarana u Splitu: 90 dB.
Kao ministar turizma, Tonči Glavina, nešto što biste mogli istražiti? Ne samo diskriminaciju, već i ludost situacije.

Nakon što se poznati hrvatski Englez Paul Bradbury narugao HR zakonu o buci, posebice Hvaru, uzvratila mu Hvaranka Tonka Alujević. Podsjetnika radi Tonka Alujević jedna je od zaslužnijih što više nema seratora i partijanara na Hvaru i što su nakon godina orgijanja i delirija prognani s Otoka. Evo kako je uzvratila hrvatskom Englezu, suprugu Jelšanke i ocu dvije kćeri:

- Ama baš nigdje drugdje, ni u jednom selu, ni u jednom naselju, mjestu, gradu,

...a ovo je moj komentar ispod statusa Paul Bradburyija koji se usuđuje nama držat predavanja kako bi mi ovde tribali živit i koji savjetodavno tagira Tončija Glavinu, hrvatskoga ministra turizma o tome kakvu bi triba turističku politiku vodit.
"Koja bahatost! Doć iz države čiji mladi ljudi prave nesnosne probleme po svin turističkin destinacijama dok se doma u Engleskoj ne smidu jače ni nasmijat i onda donosit neutemeljene zaključke o buci. Zakone nisu pisali pijanci nego stručnjaci koji jako dobro znaju koja je granica opasna za zdravlje. Pričanje nije isto šta i tamburanje, a naročito su opasni basovi svojstveni anglosaksonskoj tzv. glazbi.

Najvažnije od najvažnijeg je to da mi ovde živimo. Nismo u Hvaru na odmoru. I ne zanima nas mišljenje nekoga ko nan misli davat recepte za odluke i propise. Krvavo se Mediteran bori kako bi Engleze i njihov način ponižavanja sredine zauvik zaustavija. Nadasve, jako ste interesantni sa stavovima koje minjate na dnevnoj bazi. Šta je tome uzrok znat ćete vi bolje nego ja. Hvar nisu stvorili partijaneri, ali njihov trajni odlazak će nas spasit. Najlipši gradić Mediterana ne zaslužuje bit sraona za dokonu drogiranu mladost.

Mi to nećemo!!!! Sponzora za ovakve nebuloze o kojima se ovde radi je u Hvaru malo. Tek 5,6 ugostitelja. Koji plaču i nariču izgleda i kroz vas? Ali uzalud!!! Rigajte ispod Big Bena. 300 je godina mlađi od hvarskoga Teatra. Ugodan ostatak lita!
P.S. A ako želite mogu van napisat desetak smjernica za engleskog ministra turizma.

Paul Bradbury pokušao je razumijeti kako to da se u cijeloj Hrvatskoj smije "bučiti" i galamiti, a jedino se na Hvaru mora "mučat" Stoga je i tagirao mistra Tonči Glavinu i ukazao mu na apsurdnost Zakon o propisanih 65 decibela.

- Ako ministar podržava ovaj Zakon onda mora osigurati da se razina inspekcije na Hvaru odražava u svakom selu u zemlji kako bi se Hrvatska ne bi mogla pretvoriti u groblje koje ne poštuje zakon. Dakle, ako je ovo razina s kojom se ministar slaže, neka to i kaže. To je važno turističko pitanje o kojem može pružiti jasnoću i vodstvo. Ako to ne učini, hoće li onda kao ministar turizma učiniti nešto kako bi se spriječilo da svaka druga destinacija krši zakon?

Inače, poznati se problem s partijanerima na Hvaru valjao godina i to ponajprije zbog najviše četiri do pet hrvatskih ugostitelja koji su kršeći hrvatske zakone od inače mirne turističke destinacije Hvar pretvorili u mjesto gdje se rigalo po rivi, urlalo do jutarnji sati, orgijalo... Tome je došao kraj ove godine i Hvarani su napokon odahnuli, no ne i oni koji gube ogromne novce na Englezima koji su srali, galamili i pišali gdje god bi stigli.

Zakon se, istina, strogo provodi samo u gradu Hvaru upravo zato što se grubo krši samo ovdje, ne mjesec ili dva, nego već 10 godina!

- U "svakom selu u zemlji" prevladao je zdrav razum i minimum obzira prema ljudima u susjedstvu! Međutim, ne i ovdje!, stoji u jednom komentaru još jedne Hvaranke koja dobro zna s kime su imali posla gotovo puno desetljeće.

No postoje i oni Hvarani i Hvaranke koje poput Irene Slimčić zagovaraju stavove inače iznimno dobronamjernog Engleza.

- Jasno je svima što se događa na Hvaru. Par ludih baba predvođeni umjetnicom Tonkom šeta gradom i prijavljuje ljude... To su iz kluba štovatelja lika i djela Bojana Ivoševića.... Lažni aktivisti i što bi se reklo u narodu windfuckersi. U isto vrime dok umjetnica proziva sve, voli uzeti koji euro od lokalne samouprave. Hvar je perjanica našeg turizma. Izrazito je bitno zabraniti pub crawl, dernečenje i pijančevanje,nered svakog oblika... ali dopustiti da luda baba pretvara slavni Grad Hvar u svoju džamahiriju je potpuna ludost.