Marko se prijavio za posao na brodu, ali onda je zamalo doživio moždani udar kad je vidio kamo ga šalju: doživio je nešto nevjerojatno
Bio je siguran da ide ploviti u tropska mjesta, kad ono. Završio je na ledenom Antartiku!
Plaća je između 4000 i 6000 eura. Radi se pet do šest sati, ali ste u pripravnosti 24 sata dnevno. Nema pravog sna. Telefon može zvoniti u tri ujutro.
Ni sanjati nije mogao da bi mu se nešto ovakvo moglo dogoditi.
pexels-matthew-barra
Marko, koji ima 36 godina, dolazi iz Beograda i prije godinu dana nije ni sanjao da će mu život nalikovati avanturističkom filmu, izvještava portal Kurir.rs. Kao medicinski tehničar, proveo je četiri mjeseca na Antarktici, na vrlo posebnom brodu - za putovanje njime morate platiti i do 100.000 dolara. Svjedočio je scenama koje su mu zauvijek ostale urezane u sjećanje.
„Bio sam kod kuće, vani je bio mrak, snijeg, ledeni vjetar. Mrzim zimu i hladnoću više od svega. Ležao sam i zamišljao da sam na plaži, pijem hladno piće i gledam plavo more. U tom trenutku primio sam poruku s web stranice za posao na koju sam se davno prijavio: „Stari, bi li htio raditi na brodu?“ „Bio sam siguran da idem u tropska mjesta... Onda sam otvorio e-mail i vidio - Antarktiku.“ "Bio sam šokiran", započinje svoju priču Marko.
Ponuda je bila za norveški brod "Rual Amundsen". Ovo nije tipičan kruzer, već ekspedicijski brod koji prima 530 putnika, a oni su pomalo posebni. Vrlo su bogati, jer putovanja koštaju od 10.000 do 100.000 dolara. Obično su već proputovali svijet uzduž i poprijeko, pa sada traže nešto jedinstveno. Iskreno ih zanima priroda, klimatske promjene i povijest polarnih istraživanja. A Marko? Do tada nikada nije letio avionom.
„Nikada mi nije palo na pamet da ću završiti na Antarktiku. A kamoli da ću prvi put u životu sjesti u avion i letjeti na kraj svijeta spašavati ljude“, bio je iskren. U rujnu 2022. ukrcao se na jedan od tehnološki najnaprednijih polarnih brodova na svijetu. „Rual Amundsen“, koji je dug gotovo 140 metara i dizajniran je za probijanje debelog polarnog leda. Ima posebno ojačani čelični trup, stabilizatore za uzburkano more, vlastitu bolnicu s jedinicom intenzivne njege, rendgen, ultrazvuk i laboratorij.
„Kad smo prvi put počeli probijati led, bilo je oko četiri ujutro. Spavao sam kada se brod počeo tresti kao da se raspada. Zakoračio sam u hodnik, misleći da tonemo. Vatrogasna patrola me uvjeravala: „Ovo je normalno.“ Najgori dio putovanja bio je prolazak kroz Drakeov prolaz.
„Valovi su bili visoki devet do deset metara.“ „Puhao je bočni vjetar, brod se ljuljao kao igračka. Ljudi su povraćali posvuda. Trčao sam okolo s injekcijama protiv mučnine. Čistačice su gurale kolica dok je brod plutao. Dizala su bila blokirana. Svi su se držali za rukohvate kao pijanci“, kaže Marko, koji je u jednom trenutku završio i na tlu. „Uklonio sam zaštitnu drvenu ogradu jer me smetala. Brzo sam shvatio zašto je tamo. Val me bacio ravno na tlo.“
Jedna od najdramatičnijih situacija dogodila se kada se starija putnica poskliznula na ledu i slomila kuk. „Nije bilo pomoći s obale. Član medicinskog tima kojeg sam obučio i ja odmah smo reagirali.“ Dva dana kasnije liječena je i evakuirana u Argentinu, gdje je operirana. Osim medicinske skrbi, Marko je bio odgovoran i za obuku takozvanog tima za podršku, koji intervenira u slučajevima teških ozljeda, reanimaciju i prijevoz pacijenata. „Na Antarktici nema obalne straže. Ako se nešto dogodi, mi smo jedini.“ Posao je zahtjevan, ali i dobro plaćen. „Plaća je između 4000 i 6000 eura. Radi se pet do šest sati, ali ste u pripravnosti 24 sata dnevno. Nema pravog sna. Telefon može zvoniti u tri ujutro.“
Radio je i na klasičnim kruzerima na Antarktici. „To je potpuno drugačiji svijet. KPR je gotovo svakodnevna pojava. Srčani udari, djeca u šoku, prijelomi, šavovi, rendgen, ultrazvuk, gips, antibiotici. Doslovno mala bolnica na vodi.“ Kaže da su Karibi za njega najljepši, ali i najumorniji. „Britanci se izgore od sunca u jednom danu. Žuljevi, kolapsi, alkohol, padovi...“ objašnjava Marko. Aruba i Barbados su raj, tirkizno more, kornjače, ronjenje, rum punč... Ali Afrika ga je duboko potresla. „Ljudi su uzimali kosti iz smeća s našeg broda da naprave juhu. Donio sam im kavu i sok. Rekli su da nisu pili kavu dva mjeseca. To se ne zaboravlja.“ Život na moru potpuno je promijenio njegovu percepciju svijeta. „Svijet je malen. Ljudi su svugdje isti. Moraš živjeti bez straha. Život je jedan i moraš ga uzimati velikom žlicom“, zaključio je Marko svoju priču.
