Dok u stisnutom kutu hvarske konobe, pod teškim mirisom svježe pečenih orada i domaće bevande, Andrej Plenković pokušava zadržati onaj svoj prepoznatljivi, u Bruxellesu mukotrpno izglancani diplomatski izraz lica, u pozadini grmi. Ne grmi jugo, niti se lome valovi o hvarski porat. Grmi vokal lokalnog HDZ-ovog koncesionara i stranačkog jurišnika Dušana Šege, koji pred očima šefa stranke, gradonačelnika i lokalne vrhuške ekstatično tumači kako je otok njihovo leno i kako ga nikada, ni pod koju cijenu, neće ispustiti.

Premijer na trenutak fiksira pogled na stol, lagano kima glavom, i – svjestan kamera koje bilježe svaki bizaran detalj ovog otočkog krkanluka – ispaljuje rečenicu koja savršeno sažima modus operandi njegove vladavine: „Baš su odlične ove gradele.“

U tom precizno uhvaćenom trenutku, koji je brzo preplavio društvene mreže i osvanuo na portalu Freedom.hr, ogoljena je sva muka čovjeka koji upravlja državom. Jer dok on u javnosti nastupa kao uglađeni, proeuropski lider koji suvereno navigira geopolitičkim krizama, na domaćem terenu redovito preuzima nezahvalnu ulogu – „Jadnog Premijera“. Čovjeka kojem svako malo, iz najdubljeg stranačkog podzemlja, pod nogama eksplodira neka nova, potpuno nepotrebna tempirana bomba.

Spomenik stranačkoj bahatosti na hvarskim skalinama

Najnovija mina ima oblik crnog automobila starijeg datuma, bezobrazno parkiranog točno na vrhu uskih kamenih stepenica u samom srcu povijesne pješačke jezgre Hvara. Tamo gdje se usred ljetne ili postsezonske gužve ni igla ne smije ostaviti, tamo gdje prolaz pješacima, kolima hitne pomoći ili vatrogascima mora biti prohodan svake sekunde, osvanuo je spomenik apsolutnoj nedodirljivosti. Vlasnik?

Spomenuti Dušan Šego, hvarski poduzetnik i glasni HDZ-ovac, koji je navrat-nanos ostavio auto na skalinama kako bi u lokalnom hotelu „Park“ ugostio stranačku bratiju na svadbenom piru svoga sina.

Hvarani, predvođeni aktivistima poput Tonke Alujević, ostali su zgranuti. Dok obični građani plaćaju drakonske kazne ako na minutu pogrešno stanu na obilježenom parkingu, lokalni šerif pješačku zonu tretira kao vlastitu privatnu garažu. Komunalno redarstvo i policija satima su okretali glavu, dok naposljetku pritisak javnosti nije natjerao institucije da natjeraju vlasnika na micanje vozila.
No, taj auto na skalinama tek je plastična metafora za ono što Plenković svojim očima vidi, a ušima čuje, dok istovremeno mora glumiti da je sve u savršenom redu. On vidi i divlje pomorske terminale, i uzurpaciju pomorskog dobra na Bonju, i preglasne decibele koji pod krinkom sportskih manifestacija poput Spartana služe za privatno orgijanje i slavlje obiteljskih klanova sa stranačkom knjižicom. Vidi, čuje – i što mu preostaje? Opet uzeti peglu u ruke.

Velika peglaonica grijeha: Od Hvara do visoke politike

Ovaj hvarski incident, ma koliko vizualno šokantan bio, zapravo je tek kap u moru Plenkovićeve neprekidne, višegodišnje borbe s „nestašlucima“ vlastitih kolega. Premijer je s vremenom razvio vrhunsku vještinu političkog peglanja, procesa u kojem se svaka afera, bahatluk ili zakonski prekršaj unutar stranke minimizira, relativizira i pretvara u „netemu“.
Sjetimo se samo kako je ta pegla radila u prošlosti. Kada su ministri padali kao pokošeni zbog sumnjivih nekretnina, neprijavljenih četvornih metara ili čudnih ugovora o nabavi, Plenković je tjednima držao obrambeni bedem, tvrdeći da sustav radi besprijekorno, a da su napadi tek orkestrirani pokušaji destabilizacije Vlade. Kada bi lokalni župani ili gradonačelnici bili ulovljeni u obiteljskom nasilju, vožnji pod utjecajem alkohola ili sumnjivom zapošljavanju u lokalnim komunalnim poduzećima, iz Zagreba bi stizao uvijek isti, hladni birokratski narativ:

„Neka institucije rade svoj posao, stranka nema veze s pojedinačnim postupcima.“

Cilj tog neprekidnog peglanja uvijek je isti – grčevito očuvanje rejtinga HDZ-a. I paradoksalno, ta strategija naizgled daje rezultate. Rejting stranke, usprkos konstantnim potresima i lokalnim krkanlucima koji zgražaju javnost, ostaje stabilan na vrhu političke scene, cementiran discipliniranim biračkim tijelom i nedostatkom artikulirane oporbe. No, pitanje koje se nakon Hvara postavlja s većom težinom nego ikada prije glasi: ugrožava li Andrej Plenković, neprekidno pokrivajući tuđi primitivizam, svoj vlastiti, mukotrpno građeni politički kapital?

Cijena zaštite nedodirljivih

Andrej Plenković se u političkom prostoru pozicionira kao državnik europskog kova, lider sposoban za stolom u Bruxellesu lobirati za milijarde eura namijenjene modernizaciji Hrvatske. No, svaki put kada u javnost ispliva snimka na kojoj on šuti dok lokalni moćnici pred njim „dijele plijen“ ili kada mora prešutno tolerirati automobil parkiran na hvarskim stubama, taj uglađeni imidž puca po šavovima.
Ugrožava li time sebe? Apsolutno. Građani koji u potrazi za pravdom svakodnevno nailaze na zidove trome birokracije sve teže podnose asimetriju sustava u kojem stranačka iskaznica služi kao ausweis za bezakonje. Kada premijer okrene glavu od bahatosti Dušana Šege i radije pohvali „odlične gradele“, on šalje poruku da mu je unutarstranački mir važniji od ustavnog poretka i jednakosti pred zakonom.
Dugoročno, to je opasna igra. Svaka popeglana afera ostavlja nevidljive, ali trajne tragove na tkanini premijerovog osobnog legitimiteta. Možda se rejting stranke može sačuvati pukom političkom inercijom i kontrolom lokalnih resursa, ali osobni ugled lidera koji žmiri pred krkanlukom topi se sa svakim novim incidentom. Na kraju balade, dok se lokalni šerifi smiju u lice sustavu jer znaju da su „jači i od premijera“, Andreju Plenkoviću ostaje sve manje manevarskog prostora između briselskih salona i hvarskih skala na kojima je, slikovito i doslovno, zapela pravna država.