Petrit Çeku, hrvatsko-kosovska zvijezda u nezadrživom usponu, nakon studija u Sjedinjenim Američkim Državama kod čuvenog umjetnika i profesora gitare Manuela Barruecoa u Baltimoreu brusi talent nastupajući na brojnim svjetskim pozornicama.

On možda nikada ne bi bio otkriven da se sve zvijezde nisu posložile. Spokoj i mir američke istočne obale, mentorstvo jednog od najboljih pedagoga kojeg nikada nisu privlačili interpreti koji pokušavaju biti dopadni, već oni iskreni, sklad koji je vladao na konzervatoriju Peabodyja obogatili su mu život. Tko bi rekao kako će mladac iz Prizrena, rođen u vrijeme najvećih previranja na Kosovu, prestrašen ratnim vihorom i neizvjesnošću naći put do samih gitarističkih vrhunaca. A takvim bi se mogao nazvati njegov solistički koncert pred rasprodanom Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Njegov krug se zatvorio baš u hrvatskoj metropoli koja ga je kao sedamnaestogodišnjaka prihvatila. Ne samo kao darovita došljaka, nego kao svoju nadu, kao mladoga darovitog glazbenika kojemu valja dati prigodu.
I dok je u prvome dijelu proljetnoga maestralnog koncerta izvodio Sonatu za glasovir u a-molu, br.8 ,Wolfganga Amadeusa Mozarta, malotko u publici je znao da ga je upravo ovo djelo uvelo u čaroliju glazbe. Kada je u razgovoru s publikom nakon koncerta kazao kako je dane i noći kao dijete provodio slušajući u nedogled Sonatu vunderkinda iz Salzburga, postajala je jasnija njegova predanost glazbenom cilju. Vrtio ju je na nosačima zvuka danima i satima, pretvarao klavirske u gitarističke dionice koje je izvodio i tako u nedogled.
Stajati na najvažnijoj glazbenoj pozornici u Hrvatskoj, u gradu koji je postao njegov drugi dom, svirati pred prepunom dvoranom u kojoj su sjedile i njegove dvije obitelji, ljubitelji glazbe, a i dojučerašnji profesori, kolege sa zagrebačke glazbene akademije, prijatelji, diplomati, ambasadori... Negdje na kraju dvorane, tribina desno, 24. red, sjedile su njegove dvije obitelji. Jedna kosovska i druga zagrebačka. Jedna pored druge sjedile su obitelji Çeku i Cernogoraz. Sjedinio ih je još 2002. virtuoz koji je danas jedan od najboljih interpreta velikih djela pisanih za glamuroznije klasične instrumente poput glasovira, flaute, mandoline, orgulja… Te je godine s koferom u desnoj i gitarom u lijevoj ruci napustio rodni grad i doselio se malo poznatoj obitelji.
U dvorani se dogodio glazbeni klimaks, bio je to epilog dobroga djela koje je rezultiralo ovacijama. Kako često zna kazati i sam Petrit, ništa od ovoga ne bi bilo da iza njega nisu stali dobri ljudi. A njegov život mogao je otići nekim drugim smjerom da u Peć početkom 2002. nije stigao Xhevdet Sahatxhija, Albanac s agramerskim naglaskom koji je profesor gitare u zagrebačkoj glazbenoj srednjoj školi “Pavao Markovac”. Petrit je znao za njega, jer često bi o uspješnom i talentiranom sunarodnjaku koji je i vrstan izvođač pričao Luan Sapunxhiu, njegov profesor na Glazbenoj školi u Prizrenu.
Kad sam čuo tko stiže i kad sam saznao da želi da mu nešto odsviram, raspametio sam se. Nisam mogao vjerovati. Tata je morao upaliti auto i krenuli smo u Peć. Xhevdetove note, snimke i priče o njemu godinama sam upijao. Bilo je to najveće uzbuđenje u mome dotadašnjem životu. Do toga trenutka bio sam uvjeren kako ću zauvijek ostati na glazbenoj periferiji, ispričao je nedavno za Gitaru, časopis Hrvatske udruge gitarskih pedagoga. Taj dan promijenio je njegov život, jer Tarreginov preludij koji je odsvirao Xhevdetu osigurao mu je novog profesora i nastavak školovanja u zagrebačkoj školi.
Upravo je Xhevdet Sahatxhija sjedio u Lisinskom tri reda niže od Petritovih najbližih. Bio je to i njegov dan za pamćenje, jer taj mali je grlio gitaru, a još jače publiku koja je izvedbu učinila spektakularnom.
– Za ovo što se večeras dogodilo teško je pronaći prave riječi. Kad se samo sjetim kroz što smo sve prošli, kolika je volja bila u tome krhkom i mršavom dječaku da uspije. Bio je ustrajan, predan i vrijedan a ne samo talentiran. Brzo je naučio hrvatski, a snalazio se uspješno i po gradu iako nije bio punoljetan. Činilo mi se u prvo vrijeme kako mu je puno ljepše kad nije u školi, kazao nam je Xhevdet Sahatxhija u trenucima dok se dvorana praznila i dok je veliki broj posjetitelja odlučio ostati na Razgovoru s umjetnikom, kojeg je potom vodio Branimir Pofuk, glazbeni kritičar. Spuštajući se niz stepenice dvorane Xhevdet Sahatxhija nije mogao zadržati misli i emocije za sebe.
Mozaik njihova odnosa upotpunili smo pričama koje je koju minute kasnije Petrit odlučio povjeriti i brojnim obožavateljima u dvorani. I nije baš bilo sve savršeno i nije baš sve bilo kao u najljepšim pričama. Xhevdet je imao ogromno strpljenje s Petritom kojem se baš i nije sviđalo i cijeli sat raditi nekoliko taktova. Bilo mu je teško stalno držati maksimalnu koncentraciju, stalna ponavljanja, obraćanje pozornosti na nekoliko stvari odjednom. Sve bi ga to iscrpljivalo i tko zna kako bi sve to završilo da Xhevdet nije bio beskrajno strpljiv, da mu nije tolerirao odsutnost. Znao je koga ima u rukama i nije bilo te cijene koja bi ga mogla odvratiti od nauma da Petrit bude jednoga dana to što jest.
– Da mi je netko kazao prije petnaest godina kako ću svirati solistički koncert u Lisinskom, onesvijestio bih se. A danas sam dio istog glazbenog ciklusa Subota u Lisinskom, onog u kojemu kao izvođač sudjeluje Ivo Pogorelić, još jedan moj idol mladosti, bilo je prvo što je okupljenima kazao Petrit.
Baš kao što se “hranio” Mozartom tako je slušao i gutao sve što je svirao, ali i govorio najpoznatiji hrvatski glazbeni interpret.
– Zbog njega sam postao glazbenik, nastavio je otkrivajući kako zna apsolutno sve o Pogoreliću, kako je stotinu puta znao preslušavati njegove izvedbe, kako je zapamtio apsolutno sve, čak i meškoljenje i kašljanje publike za neke tihe fraze ili intermezza. Simpatična su bili Petritova otvorenost i otkrivanje njegovih malih tajni, tako i one o njegovoj ovisnosti o Pogoreliću, o njegovu izražaju, posebnim interpretacijama…
– Znate li da sam stalno gledao Pogorelića dok sam kod kuće vježbao, obratio se publici i izazvao smijeh. – Da, nalijepio sam plakat s njegovom slikom na zid i uvijek bih ga gledao dok sam vježbao, a to bih radio često. Oduvijek sam želio biti poput njega. Pogorelić je na mene ostavio ogroman utjecaj i baš zahvaljujući njemu i sam se trudim da moje izvedbe budu drukčije, riječi su Petritove. I on, poput Pogorelića pokušava odbijati klišeje i zbog toga su njegove izvedbe pune iznenađenja, neobične, nesvakodnevne, misteriozne…
Još jednu tajnu o kompleksnoj povezanosti dvaju možda i najvećih hrvatskih glazbenika otkrio nam je Mirko Boch, ravnatelj Zagrebačke filharmonije.
– Za jednoga davnog solističkog koncerta Ive Pogorelića partituru mu je okretao ni manje ni više nego Petrit. Bio je presretan što ima prigodu otvarati i zatvarati listove s notama Ivi Pogoreliću. Kao da mu je to bilo ostvarenje najveće želje, sjeća se upornog i zanesenoga Petrita Mirko Boch.

Petrit Çeku je poseban i svoj, on se ne nameće nego vas polako bez lažne dopadnosti uvodi u čaroliju svoje interpretacije. Poput onih je koji nezainteresirano započnu, a potom iz takta u takt okupiraju pažnju. Tako je bilo i u izvedbi Fantasia para un gentilhombre za gitaru i orgulje Joaquina Rodriga (izvorno za gitaru i orkestar) koju je izveo s orguljašem Pavlom Mašićem. Bio je to bravurozni nastup koji je oduševio publiku, onu bez koje umjetnik ne može.
– Cijenim kako je posao glazbenika, interpreta, održavati kulturu koja je stara i posebna. Jedan sam od onih čuvara baštine, ali to je i publika, poput ove zagrebačke. Svi koji dolaze na koncerte daju nam podršku bez koje bi umjetnici teško našli takvu inspiraciju. Svi mi sudjelujemo u očuvanju kulture, govori Petrit pred kojim je užareni nastavak sezone s već dogovorenim koncertima u Kini, Japanu, Europi.

Uz standardan gitarski repertoar Petrit Çeku uključuje i obrade velikih majstora poput Valtera Dešpalja, čije je obrade kompletnih Suita za violončelo J.S. Bacha i snimio za španjolsku diskografsku kuću Eudora Records. Okušao se i u umijeću obrađivanja melodija, ali pretežno za sastav tri gitare.

Hrvatsko-kosovski umjetnik jedan je od onih koje popularnosti i visoki dosezi nimalo nisu promijenili i iskvarili. Topao je i srdačan, pristupačan i drag. Već drugi dan nakon koncerta pozvao je na večeru obje obitelji. Bio je to dar za Petritove dvije mame i dva tate te sve njihove najmilije.


Iz biografije objavljene u časopisu Gitara

Od Prizrena preko Zagreba do Baltimora

Petrit Çeku rođen je 1985. u Prizrenu gdje je završio osnovnu glazbenu školu i prva dva razreda srednje. Godine 2002. došao je u Zagreb te nastavio školovanje u Glazbenoj školi Pavla Markovca. Diplomirao je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu profesora Darka Petrinjaka. Poslijediplomski studij kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u Baltimoru (SAD) pohađao je od 2009. do 2013. Dobitnik je brojnih prvih nagrada na mnogobrojnim međunarodnim gitarističkim natjecanjima. Nastupao je kao solist uz mnoge simfonijske orkestre te surađivao s glazbenim velikanima. Često svira u gitarskom triju s portugalskim gitaristom Pedrom Ribeirom Rodriguesom te s hrvatskim gitaristom Tomislavom Vukušićem. Gitarski kritičar svjetskog glasa, Colin Cooper oslovio ga je “solista visokih mogućnosti”. Çeku je prvu studijsku ploču objavio 2008., a njegovu snimku svih Bachovih čelo suita u aranžmanu Valtera Dešpalja objavila je 2016. španjolska diskografska kuća Eudora Records. Petrit svira na gitari američkog graditelja Rossa Gutmeiera. 

Napisao i snimio: Igor Stažić

Snimio: Boris Štajduhar